Prilog istraživanju humanitarne akcije Diane Budisavljević
Ovde se nalaze materijali koji odgovaraju i drugim poglavljima budući da je akcija
Diane Budisavljević trajala do kraja rata
Gavro Burazor
Doktorand, Filozofski fakultet, Beograd;
gavroburazor@gmail.com
UDK 364.4-053.2:929 Budisavljević D.
DOI: 10.7251/TOP1703047B
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017) стр. 47-62
Apstrakt: Humanitarna akcija spašavanja djece iz logora NDH, kao i rad na njihovom
udomljavanju, popisivanju i očuvanju njihovog identiteta, trajao je od 1942. godine pa do kraja
rata. Rezultat ovog rada bio je oko 10.000 djece koja su preživjela ratne strahote. Biografije
i sudbine glavnih aktera humanitarne akcije ostale su nedovoljno istražene, pa su ostala otvorena
i brojna pitanja vezana za ovu temu. Kao glavni akteri označeni su bračni par Budisavljević,
Kamilo Bresler i Dragica Habazin. Pored njih, veliko učešće uzeli su njihovi saradnici, sestre
Crvenog krsta, ljekari, a kod udomljavanja stanovništvo Zagreba, dobrotvori osnivanjem malih
privatnih dječjih domova, seosko stanovništvo i Katolička crkva.
Ključne riječi: Diana Budisavljević; Julije Budisavljević; Dragica Habazin; Budislav Bude
Budisavljević; Sava Petrović; logori; NDH
Možemo primijetiti da je u posljednjih nekoliko godina tematika vezana za humanitarnu
akciju spašavanja djece iz logora u NDH prilično aktualizovana. Diana Budisavljević,
kao jedan od glavnih organizatora pomenute akcije, postala je njen simbol. Danas već
brojni gradovi u Bosni i Hercegovini, ali i u Srbiji imaju ulice sa njenim imenom. U
Zagrebu Srpsko narodno vijeće dodjeljuje nagradu za humanost pod nazivom Diana
Budisavljević. Povremeno se u štampi može pročitati o Diani Budisavljević i
humanitarnoj akciji spašavanja djece, a postoji i nekoliko televizijskih emisija u kojima
se, između ostalog, pominje. Nekoliko knjiga takođe se bavi ovom temom, što je
svakako uticalo na to da se šira javnost upozna sa ovim, nazovimo, novim
otkrićem vezanim za istoriju Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.
Aktualizovanje ove teme započelo je istraživanjem Dragoje Lukića, odnosno
njegovom knjigom Bili su samo deca, štampanom 2000. godine. Međutim,
pravi prodor napravila je sama Diana Budisavljević, odnosno njen dnevnik
koji je objavljen 2003. godine u Zagrebu. Prošlo je nekoliko godina dok se
sama stručna javnost zainteresovala i ozbiljnije proučila Dnevnik Diane Budisavljević (u
daljem tekstu Dnevnik)1 a potom su se i novinari zainteresovali za priču o spašavanju
12.000 djece iz logora NDH.
Ovakav uvod zvuči ohrabrujuće, međutim kada se pregledaju sadržaji vezani za ovu
temu, primjećuje se ponavljanje jednih te istih podataka, svođenje organizacije
humanitarne akcije na nekoliko imena, proizvoljno baratanje ciframa spašenih i umrlih,
ukratko primjetan je nedostatak istraživanja. Istoriografija bilježi vrlo mali broj radova.
Pisanje o ovoj temi bazirano je u velikoj mjeri na samom Dnevniku ili na njegovom često
nestručnom tumačenju. Problem pogoršava i činjenica da je i sam Dnevnik uredništvo
opremilo sadržajem koji posjeduje nekoliko ozbiljnih grešaka. Ovaj članak nastoji da
doprinese novim sadržajem u nadi da će potaknuti tako neophodna istraživanja ove
značajne teme2.
Kao jedni od glavnih protagonista humanitarne akcije spašavanja djece iz
koncentracionih logora u NDH spominju se bračni par Diana i Julije Budisavljević,
Kamilo Bresler, Dragica Habazin, te njihovi saradnici, sestre Crvenog krsta, ljekari i
drugi. Za početak, željeli smo malo dublje istražiti porijeklo glavnih aktera, budući da se
obično govori o Diani Obexer kao Austrijanki udatoj sa ljekara Julija, za kojeg se ističe
da je Srbin.
Dostupniji su nam podaci o istorijatu porodice Julija Budisavljevića, pa će o njima biti
nešto više riječi. Podatke nam donosi Julijev otac, Budislav plemeniti Budisavljević
(Bude). Zahvaljujući njegovim memoarima, znamo čitavo porijeklo ove porodice. Bude
je rođen 1843. godine u blizini Pećana u Lici. Čitav taj kraj oko današnje Korenice
bio je naseljen Budisavljevićima. Mnogi su u prošlosti služili kao sveštenici ili kao vojnici
Vojne krajine. Kao zanimljivost možemo navesti da od ovih Budisavljevića porijeklo
vodi i porodica Jovanke (Budisavljević) Broz, takođe rođene u Pećanima3.
U svojim memoarima, Bude Budisavljević (1843–1919) navodi kako se školovao u Beču
u školi za krajiške časnike. Ističe da ga je obrazovanje skupo koštalo, pa kad je postao
poručnik krajiške uprave kod 3. Ogulinske pukovnije, morao je da vraća dugove. Bude
je napredovao u službi, poznanstvo sa banom Ivanom Mažuranićem omogućilo mu je
da 1875. Godine postane podžupan u Rumi.
1 Prikaz Dnevnika: Milan Koljanin, „Akcija ‘Diana Budisavljević’“, Tokovi istorije
(Beograd), br. 3, 2007, 191–207.
2 Više o humanitarnoj akciji spašavanje djece pogledati: Gavro Burazor, Humanitarna akcija Diane
Budisavljević 1941–1945, Novi Sad, 2013; Jasmina Tutunović
Trifunov, „Akcija Diana Budisavljević (1941–1945)“, u: Istraživanja i memorijalizacija genocida i
ratnih zločina (ur. Jovan Mirković), Beograd, 2012, 53–93.
3 Hrvatski biografski leksikon, knjiga 2, Bj–C, Zagreb, 1989, 434–435.
Tu se sljedeće godine oženio Herminom Albreht, ćerkom kožara Adolfa Albrehta, koji je
bio opštinski načelnik Vinkovaca. Od 1881. godine Bude će biti podžupan u Požegi, a
dolaskom bana Khuena postaće župan u Bjelovaru. Kad je 1889. godine dobio orden
Leopolda iz ruke Franca Jozefa, izričito je molio da bude imenovan za velikog župana
Like, svog rodnog kraja. Velike napore je ostvarivao kako bi pomogao i izgradio
ovaj siromašni kraj. Toliko je puta slao molbe u Zagreb da je zaradio nadimak „Lički
prosjak“. Još jedan prijem kod Franca Jozefa 1902. godine odveo je Budu
Budisavljevića na mjesto velikog župana u Zagrebu. Njegova politička karijera će
završiti penzionisanjem, 1905. godine, ali će ubrzo dolaskom na vlast hrvatsko-srpske
koalicije, jedan novi Budisavljević imati istaknutu ulogu u političkom životu Hrvatske,
njegov sin Srđan. Bude Budisavljević nosio je i plemićku titulu „Prijedorski“4, budući da
je jedan njegov predak u borbi sa Turcima zaslužio ovo plemićko ime. Biran je više puta
za predstavnika u Srpskom crkveno-narodnom saboru u Sremskim Karlovcima, kao i za
hrvatski Sabor. Bio je član književnog ogranka Matice srpske od 1894. godine5. Bio je
poznat i kao osnivač Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu (1874), pisao je
poeziju, autor je brojnih knjiga, članaka, eseja, i već pomenutih memoara6.
Željko Karaula, koji je priredio za štampu Budine memoare, ovako zaključuje: „Kaže se
da je Bude vjerovao u svoje ‘romantično jugoslovenstvo’ ali da ga je morao napustiti ako
je htio napredovati i biti na vlasti. Pripadao je onom krugu hrvatsko-srpskih
intelektualaca koji se platonski zalagao za jugoslovenstvo a praktično je služio
mađaronskom režimu oličenom u banu Khuenu.
4 Vidjeti grb porodice Budisavljević – Prijedorski u prilogu. Opis: Štit je okomito
razdijeljen na plavo i crveno polje; u plavom polju na zelenoj podlozi stoji zlatni
lav sa sabljom krivošijom u desnoj šapi, a iznad lava je zlatna šestokraka zvijezda; u crvenom
polju oklopljena desnica sa mačem.
5 Budislav Budisavljević – Prijedorski, Memoari: Pomenici iz mog života, Bjelovar,
2012, 15–41; Hrvatski biografski leksikon 2, Bj–C, 434–435.
6 Budisavljević je pisac prve biografije o Nikoli Tesli, koji mu je bio dalji rođak
preko majčine linije. Objavljena je 1898. Objavio je knjige: Književno cvijeće Lavoslava Vukelića,
Zagreb, 1882; Recimo koju o Franu Kurelcu (O 30. obljetnici
smrti njegove), Zagreb, 1904; S Ličke grude, Zagreb, 1913; Iz starog zavičaja,
Novi Sad, 1914; Iz mojih uspomena, Zagreb, 1918. Iz: Željko Karaula, Prilozi za
biografiju Budislava plemenitog Budisavljevića Prijedorskog uz pomoć njegovih
neobjavljenih memoara “Pomenici iz mog života”, Senjski zbornik, Senj, 2011,
87–130.
49
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Bio je stalno u raskoraku ‘hrvatstva, srpstva, jugoslovenstva’“7. Bude i Hermina imali su
četiri sina: Manu, Veljka, Srđana i Julija; te tri ćerke: Olgu, Minku i Miru. Zahvaljujući
svom visokom položaju, Bude je bio u prilici da školuje svoje sinove8 a svojim ćerkama
omogući priliku za dobru udaju9. Najpoznatiji nam je Srđan Budisavljević (1883–1968)
koji je bio istaknuti član Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke, a od 1939.
godine i njen predsjednik. Bio je ministar u vladi Cvetković–Maček kao i u vladi Dušana
Simovića. Zbog svojih antifašističkih stavova, prema sporazumu Tito–Šubašić, bio je
izabran za jednog od trojice namjesnika koji su postavljeni kralju Petru II Karađorđeviću
- godine10.
Iz ovog kratkog pregleda vidimo da je Julije Budisavljević (1882–1981) član jedne
uticajne porodice, koja mu obezbjeđuje školovanje na Medicinskom fakultetu u
Insbruku. Studije završava 1907. godine, a potom je radio na hirurškoj klinici doktora
Schloffera prvo kao volonter a zatim i kao asistent. Na poziv Srpskog Crvenog krsta
vodio je za vrijeme balkanskih ratova rezervnu bolnicu u Beogradu. Mobilisan je u
Prvom svjetskom ratu i već 1915. godine postaje šef insbruške klinike na Istočnom
frontu. U ratnom periodu se i vjerio sa mladom Dianom Obexer, sa kojom će 1919.
godine preći da živi u Zagreb. Odmah je imenovan za redovnog profesora hirurgije
na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je njegovim trudom 1921. godine
osnovana hirurška klinika. Školske 1927/1928. bio je dekan Medicinskog fakulteta
te potpredsjednik Zbora liječnika Hrvatske11.
Kraljevska vlada u emigraciji nastojala je na razne načine biti informisana o
dešavanjima u okupiranoj Jugoslaviji. Podaci iz NDH stizali su mahom od odanih
članova HSS-a ili njima bliskog sveštenstva koje je ostalo u zemlji. Važna veza sa
Londonom bile su i diplomate koje su ostale u Švajcarskoj, Portugalu i Švedskoj. U tim
depešama povremeno nailazimo na podatke o porodici ministra Srđana Budisavljevića.
Prvi izvještaj je stigao oktobra 1941. godine; sporan je autor izvještaja i informacije u
njemu ali ga priređivač (Ljubo Boban) uz oprez ističe kao prve vijesti iz Hrvatske koje su
7 B. Budisavljević – Prijedorski, Memoari: Pomenici iz mog života, Bjelovar, 2012,
37–41.
8 Mane je studirao u Budimpešti, Srđan u Berlinu, Julije u Insbruku, a Veljko je,
prema fotografijama, bio oficir ratne mornarice.
9 Olga je preminula 1884. godine; Mira se udala za Livija Kuševića; Minka je bila
žena admirala Dragutina Price.
10 Hrvatski biografski leksikon 2, Bj–C, 344–345.
11 Hrvatski biografski leksikon 2, Bj–C, 344–345.
50
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
stigle u London nakon sloma Jugoslavije: „Kipar Meštrović navodno je morao preuzeti
rukovodstvo umjetničke akademije u Zagrebu, ali sada živi u Splitu. Kirurg dr.
Budisavljević je još na klinici primarijus i to na intervenciju M. Budaka jer je
potonjem prije više godina jednom operacijom spasao život…“12. Tako Stjepan
Gažija iz Ženeve javlja 8. novembra 1941. godine:
„Miškina je na slobodi, isto i Štampar (Andrija), kao i Krleža, dok je Cesarec ubijen.
Srđanov brat (Julije) je jedini Srbin koji je ostavljen po želji strica Mile (Budak) na
svom položaju“13. Depeša Berislava Angelinovića upućena Grgi Angelinoviću 23.
decembra 1941. godine donosi: „Samostalac iz Like dr. Bogdan Brujić ubijen je. U Lici i
Kordunu su teško stradali krajevi gdje su Samostalci imali mnogo pristaša. Dr.
Budisavljevića neko vrijeme nisu dirali. Prije nekoliko dana je penzionisan…“14 Otpravnik
poslova u Lisabonu 14. marta 1942. godine javlja: „Dr Julije Budisavljević nalazi se još
uvek u Zagrebu, u svojstvu šefa klinike, cela njegova familija živa i zdrava. Porodica
admirala Price živa i zdrava, za Srđana Pricu kapetana bojnog broda ne zna se gde
je…“15. Dominik Mandić javlja Juraju Šuteju 10. juna 1942. godine: „Dr. J.
Budisavljević je pod paskom, ali nesmetano predaje na Medicinskom fakultetu.
Gđa Julijeva mnogo dobra čini i posreduje za Srbe stradalnike“16. Pretpostavka je
bila da je Julije svoju sigurnost dugovao Mili Budaku. Međutim, više je vjerovatno
da je Julije, kao i drugi ljekari srpskog porijekla u Zagrebu, bio „pošteđen“ zbog
svog znanja, vještina i ranijih poznanstava. Pored ljekara, postojalo je još
uticajnih Srba u Zagrebu koji su izbjegli progone iz pomenutih razloga. Ipak,
otkazima, penzionisanjima i drugim načinima uklanjani su iz javnog života.
Priču o porodici Obexer iz Insbruka obrađujemo na osnovu škrtih
podataka, uglavnom zasnovanih na podacima dobijenim na gradskom groblju u
Insbruku. Porodična grobnica ipak može da otkrije više nego što bi se
očekivalo. Sticanje bogatstva i ugleda porodice Obexer počelo je sa Michaelom
Obexerom (1826–1884), za koga se ističe da je bio investitor i trgovac
tekstilom. Ipak sa velike i lijepe porodične grobnice vidimo da je njen naru-
čilac Michaelov sin Max Obexer (1863–1933), ispod njegovog imena stoji
natpis „veletrgovac“ mada bi tačniji prevod bio biznismen. Oženjen za Annu
12 Ljubo Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade: 1941–1943: Izvještaji informatora o prilikama u
Hrvatskoj, Zagreb, 1985, 252–253.
13 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima…, 36–38.
14 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima…, 343.
15 Lj. Boban, Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade: 1941–1943,
knjiga 1, Zagreb, 1988, 239.
16 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima…, 206–207.
51
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Roese (1868–1915), Max kao jedan od najbogatijih ljudi u Insbruku dobija
sina Hermana (1888–1907), a nekoliko godina kasnije i ćerku Dianu (1891–
1978) kojoj kao pravi aristokrata daje ime po boginji lova. Nasljednik očevih
poslova trebalo je da bude sin Herman, koji usljed bolesti biva upućen na
liječenje u Ameriku. Umire po dolasku u Njujork. Kada mu je preminula
supruga, Max sklapa drugi brak sa Johannom Janezič (1880–1963) sa kojom
ne znamo da li je imao potomstva. Izgleda da je porodična imovina na kraju
bila podijeljena između ćerke i maćehe, nakon dugog sudskog procesa17.
Ipak je malo poznato da je Diana, kada je boravila u Austriji, radije koristila
svoje kršteno ime Frieda – Olga. Stanovala je na adresi Anichstraβe 24, nedaleko od
Univerzitetske klinike i Medicinskog fakulteta. Pohađala je školu
za medicinske sestre, te na obližnjoj klinici upoznaje Julija Budisavljevića.
Sklopili su brak 17. aprila 1917. godine. Naredne godine dobijaju ćerku Jelku (1918 –
?)18.
Bračni par se seli 1919. godine u Zagreb. Tu im se rodila druga
ćerka Ilse. Treba reći da se Jelka i Ilse spominju u Dnevniku kako su
sporadično pomagale u pakovanju paketa i prikupljanju pomoći za logoraše
u stanu Budisavljevića na Svačićevom trgu br. 1319. Ilse (1920–2009) je
sahranjena u porodičnoj grobnici u Insbruku, dok je Jelka bila udata za
izvjesnog Rašicu sa kojim je živjela u Južnoj Americi. Treba reći da depeše
upućivane članovima vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu na nekoliko
mjesta pominju Dianu Budisavljević i njen angažman. Tako izvještaj od 28.
septembra 1942. godine donosi: „…Spašavanje srpske djece: Oko 6 tisuća
srpske djece ostalo je bez hranitelja, bilo da su pobijeni ili odvedeni na rad
u Njemačku. Dovedeni su u Zagreb, Sisak i Jastrebarsko u sporazumu sa
Budisavljevićem, Smoljanom… Ta su djeca preko nadbiskupa smještana po
hrvatskim selima. Seljaci su ih objeručke prihvatili. Bilo je dirljivih slučajeva
samilosti i ljubavi (ovo ne javljati preko radija). Djeca su spašena od sigurne
smrti – jer ima dokaza da su ih u državnim sabiralištima počeli trovati. Sva
se akcija spašavanja djece vodi preko katoličke akcije sa kojom u najužem
17 Pogledati u prilogu fotografije snimljene u Insbruku 2014. godine tokom autorovog boravka u
Austriji. Takođe zahvaljujem na ljubaznosti Veri Merkel iz Insbruka koja mi je svojim
zanimanjem za porodicu Obexer popunila neke praznine.
18 Innsbruck informiert, br. 3, mart, 2007, str. 44; Anna Maria Grünfelder, “Diana
Obexer-Budisavljević und die Kinder der Ustascha-KZ”, u: Jahrbuch 2008 (ur. A.
Peham, C. Schindler, K.Stögner), Wien, 2008, 232–260. Prema službenim novinama grada
Insbruka, od 14. septembra 1978, navodi se među umrlicama da je
Frieda Olga Diana Budisavljević, rođena Obexer preminula u 87. godini života.
19 Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2003, 24–33.
52
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
pogledu surađuje gospođa Julija Budisavljevića…“20 Želimo naglasiti da ovaj
izvještaj želi istaći aktivizam Katoličke crkve i pripisati zasluge nekim članovima HSS-a
te tako dati argumente hrvatskim članovima Vlade u Londonu. Ipak, značajan je jer
obavještava London o humanitarnoj akciji spašavanja djece. Drugi izvještaj piše
Aleksandar Avakumović, otpravnik poslova u
Stokholmu upućen Slobodanu Jovanoviću 18. juna 1943. godine: „Deca ve-
ćim delom siročad partizanska, dovedena u Zagreb na ishranu, bila su umotana u
novine i staru hartiju. Epidemija i glad imaju za posledicu neverovatnu smrtnost. Ovaj
proveren primer to najbolje dokazuje: Broj siročadi partizanske ili druge računa se na
preko 200.000. Vlasti koje samo delomično
funkcionišu i ne pokazuju naročito staranje da spasu srpsku decu… U Zagrebu postoji
dečiji dom u kome rade gđa Budisavljević, snaja Srđana Budisavljevića i gđa dr
Štampara. Prema njihovom iskazu one vode kartoteku
siročadi, staraju se koliko mogu da ih pomognu. U kartoteci imaju 12.000
imena. Dečiji dom u Zagrebu sa ovim dvema ženama na čelu, izgleda da je
jedina ustanova koja ozbiljno i pošteno nastoji da ublaži ovu nesreću. No
rezultati su poražavajući. Deca stižu do dečijeg doma u takvom stanju da
umiru en masse. Gđa Budisavljević je jednog dana primila iz Like partiju od
40 dece. Šest dana docnije, od 40 dece, ostalo je živo 8 dece. Druga su pomrla,
takoreći na rukama ovih plemenitih žena…“21
Pored bračnog para Budisavljević, istaknute uloge u akciji spašavanja djece igrali su
Kamilo Bresler, o kojem postoje dostupniji podaci22, te
Dragica Habazin sa nadimkom Majka, na koju želimo obratiti pažnju. Kao
dugogodišnja sestra Crvenog krsta, bila je sve vrijeme trajanja rata vrlo aktivna.
Nažalost, nije pretjerano spominjana u istoriografiji; podatke i detaljniju biografiju
donosimo zahvaljujući istraživanjima istoričara Silvestra Milete iz Zagreba.
Dragica Habazin (1902–1977) bila je po obrazovanju bolničarka.
Radila je kao viša (kasnije glavna) sestra Crvenog krsta u Zagrebu. Bila je
poznata i pod imenom Majka Habazin. Od 1929. godine u Zagrebu dosta
vremena provodi u barakama Crvenog krsta kod Glavnog kolodvora. Tu ju
je i zatekao rat, pa je predano radila na organizaciji pružanja pomoći brojnim
transportima koji su prolazili kroz Zagreb. Tako je i došlo do saradnje
između Dragice Habazin i Diane Budisavljević. Njezin karakter i odlučnost
20 Lj. Boban, Hrvatska u arhivima…, 163–166.
21 Lj. Boban, Hrvatska u diplomatskim izvještajima…, 295–296.
22 Više o Kamilu Bresleru: Hrvatski biografski leksikon 2, Bj–C, 289; Zaostavština
Kamila Breslera čuva se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.
53
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
možda dobro oslikava ovaj izvod iz knjige Hrvatski Crveni križ: 125 godina
u službi humanosti: „Dragica Habazin mnogima je svojim suradnicima ostala u sjećanju
po dobrim vezama što ih je održavala sa zagrebačkim željezni-
čarima, ali ponajviše zbog svoje nesvakidašnje odvažnosti. Znala je ponekad
stati ispred vlaka kako bi spriječila da krene prije nego što sestre Crvenog
križa obave svoju dužnost“23.
Ako ovom izvodu iz knjige dodamo da se „istupanje“ pred voz znalo
dogoditi i u periodu 1941–1945, onda nam je jasno zašto je ovo sjećanje
ostalo upamćeno. Ima još primjera za ovakav karakter Dragice Habazin.
Sjećanja sestre Crvenog krsta, Jane Koch, koja su izlazila u nekoliko brojeva
povodom trideset godina od ustanka u Hrvatskoj, donose jedan naslov:
Sestra Dragica – neumorna „Majka“ navodeći njenu ključnu ulogu u održavanju veza
članova humanitarne akcije sa zaposlenima na Glavnom kolodvoru, od skretničara i
konduktera do željezničara i stanične policije 24.
Drugi zanimljiv događaj iz ovih sjećanja svakako je susret šefa svih logora u
NDH Vjekoslava Luburića Maksa i Dragice Habazin, kada se, prilikom odvođenja djece
iz samih logorskih objekata u Staroj Gradiškoj, Luburić usprotivio ovome pa je na
Dragičino odlučno držanje i insistiranje da se djeca
preuzmu, okomio na nju riječima: „Vi ste ta sestra koja po Zagrebu priča
kako ja koljem djecu… ko vam je dopustio da ulazite u bolnicu…“. Dragica
je navodno pomirljivije odgovarala ali i nastavljala sa poslom; tom prilikom
su uspjele da izvedu iz logora oko 700 djece 25.
Kada napravimo pregled transporta djece iz Jasenovca i Stare
Gradiške, kao i privremenih logora u njihovoj okolini (Mlaka, Jablanac, Uštica,
Cerovljani) vidimo da su, u organizacionom smislu, vođe Diana Budisavljević i Dragica
Habazin. Pored teških uslova i samog zdravstvenog stanja
djece u pomenutim logorima i njihove brojnosti, problema transporta, medicinskog
zbrinjavanja, smještanja, prehrane i rješavanja pitanja smještaja za
nekoliko hiljada djece, pojavila su se dva nova mjesta stradanja već izvu-
čene djece iz logora. Jedan je bio Gornja Rijeka (ugašeni logor), gdje je ustaška mladež
izabrala oko 400 djece sa kojima su željeli raditi na odgoju u
novom „Domu za izbjegličku djecu“ sa inače potpuno nehumanim uslovima,
a drugi je privremeni logor u Sisku. Trebalo je ići spašavati one za koje su
vjerovali da su spašeni ustaškog terora. Oba zadatka obavila je Dragica
23 Zdravko Židovec, Hrvatski Crveni križ: 125 godina u službi humanosti, Zagreb,
2003, 80–81. (Navodi se da je Dragica Habazin tokom rata bila “glavna sestra
Crvenog križa”.)
24 Plavi vjesnik, 15. 11. 1971, br. 894.
25 Plavi vjesnik, 22. 11. 1971, br. 895.
54
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Habazin. Logor Gornja Rijeka koji su otvorili, ubrzo je bio napušten od strane ustaške
mladeži, kada su se među djecom pojavio tifus. Svega stotinu
djece po dolasku u Zagreb je preživjelo ovaj društveni eksperiment. Sisak je
od avgusta 1942. godine koristio kao privremeni logor, odakle su žene i
manji broj muškaraca upućivani na rad u Rajh. Tu su odvajani od djece i, uz
obećanja da će se o njima brinuti, vozovima prevoženi u fabrike i pogone.
Tako se na jednom neuslovnom mjestu našlo, prema procjeni, 5.000 djece
oduzetih od majki i još oko 2.000 djece koja su izvučena iz drugih logora i
tu dopremljena. Usljed loših uslova i potpune nebrige, svakodnevna smrtnost djece
brojala se na desetine. Jednom riječju, Sisak je tad predstavljao
pakao u paklu. Dragica Habazin je bila ta koja je prihvatila da putuje u Sisak, organizuje
transporte za Zagreb i pomogne koliko je bilo moguće26. U
Sisku je ukupno umrlo oko 2.000 djece. U izjavi Zemaljskoj komisiji za utvr-
đivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske 1945. godine, detaljnije je
pojasnila prateće događaje27.
Dragica Habazin rođena je u Zagrebu, gdje je i krštena u Crkvi Svetog Petra 1902.
godine. Roditelji su joj bili Elizabeta (Jelisava) Weissman iz
Villacha (1878–1944) i Ivan Janković (1869–1947) iz Brestanice kod Krškog.
Do 1917. godine živjela sa porodicom u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a potom se
seli u Rijeku, gdje će živjeti dvanaest godina. Majka je bila domaćica, a otac
je radio kao ložač na željeznici. Od 1929. godine, otac je dobio premještaj
pa su se vratili u Zagreb. Dragica je sa suprugom Đurom Habazinom (1901-
–1959), građevinskim radnikom, imala jednog sina i kasnije dvoje unučadi.
Bila je visoka 175 cm i teška oko 120 kilograma. Imala je bliske veze sa željeznicom,
budući da su joj, pored oca, i oba brata bili zaposleni na željeznici. Poslije rata radila je
kao glavna sestra Crvenog krsta na Glavnom kolodvoru, gdje je provodila dosta
vremena, a tu je u jednoj od baraka dobila i
stan. Rad sa djecom nastavila je i nakon rata. Vodila je dječja odmarališta u
Splitu i Lošinju, provodeći gotovo cijelu ljetnu sezonu pazeći mališane iz
Osijeka i Čehoslovačke, koji su tu redovno dolazili. Rođaci koji je se sjećaju,
opisuju je kao autoritativnu i strogu kako u radu sa djecom tako i u svakodnevnom
životu. Rad sa djecom joj je bio glavna preokupacija i gotovo nikad nije pričala o ratnom
periodu. Rođaci ističu da je sa djecom bila okru-
žena od mladosti pa do svoje smrti. Bilo joj je povjereno, pedesetih godina,
da putuje u Afriku po siročad koja je trebalo da budu usvojena u Jugoslaviji.
26 Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, knjiga 2, Zagreb, 1955, 370–373;
Više o stanju u logorima u Sisku i Gornjoj Rijeci: Mirko Peršen, Ustaški logori,
Zagreb, 1990.
27 HR–HDA, f 306, ZKRZ, GUZ, 4676/45.
55
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Tokom poplava u Zagrebu 1964. godine aktivno je učestvovala, sakupljala
pomoć i garderobu za unesrećene. Tečno je govorila italijanski i njemački
jezik. Budući da je bila gojazna, dugo se borila sa dijabetesom, od kojeg je i
umrla u Zagrebu, 20. juna 1977. godine, i sahranjena na Mirogoju. Crveni
krst tim povodom objavio je u štampi jedan primjeren tekst koji dajemo u
prilogu 28.
Tokom perioda udomljavanja spašene djece, radilo se tako da se
starija djeca više udomljavaju na selu, što je odgovaralo seoskim domaćinstvima, dok
su mala djeca udomljavana u gradskim naseljima. Stanovnici
Zagreba uzeli su na staranje veliki broj djece, dok su za mnoge bogati gra-
đani osnivali male privatne domove, a časne sestre su takođe brinule o manjem broju
djece. Tako dolazimo i do Save Petrovića iz Stare Pazove. Prema
Dnevniku, Sava Petrović je bio u Zagrebu sredinom juna 1943. godine, te
izrazio želju da brine o nekoliko starijih dječaka. Kada mu je saopšteno da
je udomljavanje male djece najveći problem, prihvatio je savjet i odlučio da
preuzme odgovornost za 45 djece, pristavši da plati trošak odijevanja za 31
dječaka i 14 djevojčica. Sredinom jula 1943. godine po djecu je došla Anđela Rogulić, te
su nakon niza problema oko željezničkog prevoza, djeca stigla
u Staru Pazovu. Kako možemo zaključiti iz kasnije korespondencije između
Diane i Save, djeca su dijelom bila smještena na Petrovićevom salašu, imanju od 75
hektara, na kojem je bilo 45 objekata gdje su živjeli i „biroši“, zaposleni na imanju, te u
Zemunu i drugim okolnim mjestima. Vidimo da su
interesovanja roditelja koji su bili na prinudnom radu u Njemačkoj za stanje
njihove djece, putem pisama, stizala na adresu Budisavljevića, a potom je
Sava Petrović izvještavao o zdravlju djece i njihovom boravištu. Takođe, pisao je i o
novim saznanjima koja su prikupili od djece, a što je bilo korisno
za utvrđivanje njihovog identiteta, budući da je bilo male djece o čijem identitetu se
znalo malo ili gotovo ništa. Skloni smo zaključku da se Sava Petrović nije lično starao
za djecu, ali vidimo da se o njima interesovao, redovno
izvještavao i vrlo vjerovatno novčano izdržavao ili pomagao29.
Po oslobođenju Stare Pazove, 21. oktobra 1944. godine, Sava Petrović je odveden iz
svoje kuće i bez suda streljan od strane partizana. Ovakva
sudbina natjerala nas je da pokušamo nešto detaljnije saznati o ovom čovjeku. Naime,
radilo se o velikom posjedniku, trgovcu, vlasniku hotela, vinograda, bioskopa, salaša i
poslaniku JRZ (Jugoslovenska radikalna zajednica)
28 Podaci dobijeni metodama oralne istorije od članova porodice, 2013. godine. Dijelove
neobjavljenog istraživanja dobili smo na uvid za potrebe ovog članka; na
ovom zahvaljujemo istoričaru Silvestru Mileti iz Zagreba.
29 Dnevnik…, 132–133; MŽG, Legat Dragoje Lukića, nesređena građa.
56
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
u Skupštini, izabranom 1939. godine. Nemamo mnogo izvora koji nam govore o držanju
Save Petrovića tokom rata. Možemo zaključiti, ipak, da je
kao Srbin na teritoriji NDH ostao netaknut, kao i njegova imovina. Bio je
dosta blizak sa Nijemcima koji su živjeli u njegovom hotelu i boravili u
Petrovićevoj kafani. Partizanski izvori, koji mu nisu naklonjeni, ne poriču da
je od 1942. godine pružao pomoć partizanima u žitu i drugim namirnicama,
ali je na njihovo insistiranje da im se pridruži kategorično odbijao. Docnije
su otkrili da je naklonjen četnicima i da sa nekolicinom bliskih saradnika
skuplja pomoć koju šalje preko Beograda, navodno putem automobila koji
je vozio službenik njemačke ambasade. Tokom 1944. godine, Draža Mihajlović
pokušava da u Srem ubaci svoje oružane grupe iz Srbije i Bosne kako bi
djelovale protiv partizana i okupljale srpsko stanovništvo oko sebe. Na ovo
je OZNA uputila direktive za borbu protiv četničkih špijuna i sprečavanje
njihovog djelovanja. Tako je iste godine dva puta pokušano hvatanje, izme-
đu ostalih, i Save Petrovića ili tačnije njegova likvidacija, ali bez uspjeha.
Partizanski izvori zaključuju da se Petrović htio osigurati time što je brinuo
o djeci, ukoliko partizani pobijede u ratu, te da je bio ostrašćeni nacionalista30.
Vezano za ove navode, usljed analize pisama koja je slao Diani Budisavljević, primjetno
je recimo Petrovićevo insistiranje na preuzimanju samo
pravoslavne djece. Takođe, pri dovođenju djece u Staru Pazovu, Anđela Rogulić je
odbijala da joj se za pratnju daju časne sestre, što je otežavalo organizovanje odlaska
djece iz Zagreba. Ovome u prilog može ići da je Petrović,
pored članstva u stranci, navodno bio i lični prijatelj sa Milanom Stojadinovićem. Na
drugoj strani, primjetna je težnja partizanskih izvora da se opravda tragična Petrovićeva
sudbina iako se ne navodi kako je on stradao. Prema kartonu OZNA, Sava Petrović je
označen kao narodni neprijatelj, odveden u Zemun, gdje je u novembru 1944. godine
streljan, kako se navodi kod
zgrade OZNA. Njegovi rođaci su podnijeli zahtjev za rehabilitaciju, pa je Vi-
ši sud u Beogradu 14. decembra 2015. godine donio pravosnažnu presudu
koja potvrđuje rehabilitaciju i proglašava Savu Petrovića neosuđivanim licem31.
Na kraju, treba se osvrnuti na nekoliko pitanja koja ostaju otvorena,
a tiču se samih događaja i aktera teme spašavanja i stradanja djece u NDH
30 Janko Šago, Hronika Stare Pazove, Novi Sad, 1991, 322–324, 477–479; Vojvodina u NOR-u,
urednik Čedomir Popov, Novi Sad, 1984, 289, 340.
31 Podatke o Savi Petroviću svojom ljubaznošću ustupio nam je advokat Dušan Nikolajević iz
Beograda; web: otvorenaknjiga.komisija1944.mpravde.gov.rs/cr/okrug/07/80420/40888.htm;
Dnevnik…, 133.
57
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
i koja zahtijevaju dalja istraživanja. Takođe želimo ukazati na pitanja koja se
javljaju iz odnosa određenih saznanja vezanih za ovu temu i istoriografije
Drugog svjetskog rata na jugoslovenskom području.
Prvenstveno se nameće pitanje dobijanja dozvole za ulazak i spašavanje djece iz
logora NDH. Politička volja koja je došla od vrha ustaške vlasti, sa priličnom sigurnošću
možemo reći, bila je uslovljena ili tačnije ucijenjena od strane Njemačke. Iako su razlozi
takvog pravca djelovanja Nijemaca prilično argumentovani, konkretne veze i koraci koji
su poduzeti, a koji
su spasili živote hiljada djece ali i žena, ostaju neistraženi. Prema Dnevniku,
Diana Budisavljević je u velikoj mjeri bila upletena u rješavanje ovog pitanja, ali njeni
saučesnici nam ostaju nepoznati. Veliki problem dosadašnjem,
skromnom istraživanju učinio je sam Dnevnik, koji su priređivači, prilikom
pripreme za štampu, opremili u vidu fusnota pogrešnim podacima o ličnostima. Ovdje
prvenstveno mislim na ličnost koja se pominje kao glavna Dianina veza sa oficirima
Vermahta i drugim Nijemcima na položajima u NDH.
Dnevnik je pisan na njemačkom jeziku, u kojem je pomenuta ličnost navo-
đena kao „Rittermeister von Kozian“. Grubom greškom, priređivač je u prevodu na
hrvatski jezik smatrao da se radi o oficiru Albertu von Kotzianu,
koji sa dešavanjima u NDH, čini se, nije imao nikakve veze. Tako da je i ono
malo istraživanja po inostranim arhivima išlo u pogrešnom pravcu. Major
Vermahta Wilhelm Knehe i izvjesni Hecker iz službe Rajha za dovođenje
radne snage čine njemački trojac, koji je, uz Dianu Budisavljević, radio na
dobijanju pomenute dozvole. Ovdje treba dodati i podoficira sa prezimenom
Prechtl, rodom iz Insbruka, koji je vršio posao kurira između Diane i pomenutih
Nijemaca. Njihove ličnosti, motivi i daljnja sudbina ključni su za jasnije sagledavanje
ovog pitanja i događaja.
Drugo pitanje koje ostaje otvoreno jeste sudbina velike kartoteke sa
imenima spašene djece koja je po oslobođenju Zagreba oduzeta Diani Budisavljević i
njenim saradnicima. Kao pitanja ostaju koliko se ta kartoteka koristila u pomoći
pronalaženja djece, zašto je i u kom trenutku sklonjena i
kakvu ulogu je Tatjana Marinić igrala po ovom pitanju. Budući da su postojale kopije
dijelova kartoteke, da li su se koristili i šta se sa tim spiskovima
dešavalo. Kroz pitanje sudbine kartoteke, dodali bismo i pitanje sudbine same Diane
Budisavljević nakon rata i zašto je dnevnik o svojoj akciji sklonila
od očiju javnosti ali i svoje porodice?
Treće pitanje odnosilo bi se na detaljniji prikaz biografija i djelovanja
ljekara ali i ostalih učesnika u ovom poduhvatu, koji nose velike zasluge za
liječenje, staranje i udomljavanje djece kako u Zagrebu, Sisku i Jastrebarskom, tako i po
selima širom Slavonije, Međumurja i Srema.
58
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Pomenimo još nekoliko pitanja koja vezuju narative o Drugom svjetskom ratu i saznanja
koja daje tema humanitarne akcije spašavanja djece u
NDH. Prvo pitanje odnosi se na sagledavanje slike vezane za same logore i
stradanje ljudi. Potrebno bi bilo istraživanje i jasniji pregled dešavanja po
logorima NDH, od kojih su mnogi nastajali zbog trenutnih potreba ustaških
vlasti, potom gašeni, ponovo aktivirani ali na nekim mjestima sada za potpuno druge
svrhe i potrebe. Tu bi trebalo da se istakne jasna razlika. Ovdje
svakako ne mislimo na cijeli sistem logora Jasenovac koji je od svog osnivanja pa do
kraja rata radio isključivo u svrhu ostvarivanja ustaške politike i
masovnog ubijanja. Druga stvar se odnosi na pitanje držanja većinski hrvatskog
stanovništva kako gradova tako i sela prema udomljenoj srpskoj djeci,
budući da imamo gotovo 10.000 preživjele djece koja su spašena i udomljavana samo
putem ove humanitarne akcije. Ovdje treba dodati odnos narativa o Katoličkoj crkvi
prema srpskom stanovništvu i njeno aktivno učestvovanje u udomljavanju djece po
hrvatskim selima. Te, na kraju, narativ o nadbiskupu Alojziju Stepincu u našoj
istoriografiji i njegovoj ulozi kod udomljavanja srpske djece putem Karitasa.
Bibliografija
Neobjavljeni izvori
Hrvatski državni arhiv, Zagreb (HDA)
Fond 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača
Muzej žrtava genocida, Beograd (MŽG)
Legat Dragoje Lukića, nesređena građa
61
Топола — ЈУ СП Доња Градина год. III, бр. 3 (2017)
Objavljeni izvori
Boban, Ljubo, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade: 1941 –1943 : Izvještaji informatora o
prilikama u Hrvatskoj, Zagreb, 1985.
Boban, Ljubo, Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade:
1941–1943, Zagreb, 1988.
Budislav Budisavljević – Prijedorski, Memoari: Pomenici iz mog života,
priredio Željko Karaula, Bjelovar, 2012.
Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2003.
Literatura
Burazor, Gavro, Humanitarna akcija Diane Budisavljević 1941–1945, Novi Sad, 2013.
Vojvodina u NOR-u, urednik Čedomir Popov, Novi Sad, 1984.
Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, knjiga 2, Zagreb, 1955.
Židovec, Zdravko, Hrvatski Crveni križ: 125 godina u službi humanosti,
Zagreb, 2003.
Lukić, Dragoje, Bili su samo deca, Laktaši, 2000.
Peršen, Mirko, Ustaški logori, Zagreb, 1990.
Šago, Janko, Hronika Stare Pazove, Novi Sad, 1991.
Novine i članci
Плави вјесник (Загреб), novembar–decembar 1971.
Innsbruck informiert, br. 3, mart, 2007.
Grünfelder, Anna Maria, “Diana Obexer-Budisavljević und die Kinder der
Ustascha-KZ”, u: Jahrbuch 2008 (ur. A. Peham, C. Schindler, K.
Stögner), Wien, 2008.
Karaula, Željko, Prilozi za biografiju Budislava plemenitog Budisavljevića
Prijedorskog uz pomoć njegovih neobjavljenih memoara “Pomenici iz mog života”,
Senjski zbornik, Senj, 2011.
Koljanin, Milan, „Akcija ‘Diana Budisavljević’“, Tokovi istorije (Beograd),
br. 3, 2007.
Trifunov, Tutunović Jasmina, „Akcija Diana Budisavljević (1941–1945)“,
u: Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločina (ur. Jovan Mirković), Beograd,
2012.