Crkva u logoru
Na Novu Godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja.
Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne, gdje su održavane kazališne
predstave. Za to je očišćena stolarija i improviziran oltar, na kojemu je služio misu
katolički dušobrižnik ustaške vojnice u Jasenovcu, ustaški satnik, »velečasni« Zvonko
Brekalo.
Misa je bila neobično svečana. U stolariju naguralo se mnogo vjernika, koji su dočekali
tu novost kao znak novog režima u Jasenovcu, kao znak, da se o logorašima-počelo
voditi ozbiljnog računa izvan logora, i kao sigurni znak. da jasenovačku zemlju ne će
više poškropiti ni jedna prolivena kap nedužne krvi.
Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra.
Kad je trebalo kleknuti, nastalo je takvo komešanje i takva stiska, te je prijetila opasnost,
da će popucati zidovi stolarije i pokriti nas grešnike ciglom.
Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao
kompozicije Vilhara, Händela i Beethovena. Misu je u pravom svećeničkom ornatu
služio »velečasni« Brekalo s očima boje nebeskog plavila, a ministrirao je skrušenog
lica i odmjerenih pokreta Jozo. Kako je ugodno bilo čuti zvuk zvonca u Jozinim
rukama, kojima je objavljivao podizanje svetih otajstava! Kako je ganutljivo bilo
pogledati tamnu masu logoraša prignutih glava, što se busaju u prsa, a nad njima u
astralnoj pozi Brekala u čistoj, bijeloj, čipkastoj halji s prebačenim, zlatom izvezenim
plaštem, ukrašenim zlatnim inicijalima INRI pod znakom križa, kako uzdignutih plavih
očiju bijelom, mekanom rukom blagoslivlja svoje kršćansko stado.
Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim,
formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: »Ljubi bližnjega
svoga kao samoga sebe«.
Pop Brekalo nosio je ustašku uniformu. Bio je satnik i prijatelj Luburićev, pobratim
Matkovićev.
I taj pop imao je toliko drskosti i cinizma, da na najkrvavijem terenu Evrope, u ime
kršćanstva, govori pred logorašima — koji su na sebi osjetili bič i užareno željezo
njegovih naintimnijih prijatelja, suradnika i istomišljenika — o ljubavi prema
bližnjemu i o tome, kako je bog svagdje i na svakome mjestu, pa i tu, među
nama, u logoru, gdje je preklano i premlaćeno na stotine hiljada ljudi, i gdje je
svaka stopa zemlje natopljena morem ljudske krvi. Pop Brekalo govorio je tu pred
nama, u stolariji, gdje je jučer Alaga tukao do iznemoglosti jednog logoraša zato, što ga
nije dovoljno devotno pozdravio.
Tu je nama pop Brekalo, kao zastupnik božji, u čitavom nizu propovijedi tumačio
najpotresnije događaje i reminiscencije iz svetog pisma, savjetovao nam, da oprostimo
našim krvnicima, koji su nam zaklali majke, žene, djecu, da ih ljubimo kao same sebe,
da volimo domovinu i poglavnika, koji predstavlja vlast, a svaka vlast je od boga, pa I
ustaška. Da se molimo za poglavnikovo zdravlje i dug život, jer je on naš otac, koji pati
zbog naše bijede i ne spava noću brinući se o dobrobiti našoj.
Tražio je, da okajemo svoje »zločine« prema domovini i da se vratimo u ljudsko
društvo, koje će nas prihvatiti, i u kojemu treba da radimo za dobrobit zajedničke
nam domovine, što ju vodi uz pomoć božje providnosti najveći sin hrvatskog
naroda naš »dični poglavnik«.
Uvjeravao nas je nekoliko puta, govoreći uzdignutih ruku s oltara, kako će se u
najskorije vrijeme širom otvoriti vrata jasenovačkog logora, koja će propustiti sve
Hrvate, a pred Srbima i Židovima će se opet blago zatvoriti i ostati zatvorena sve
dotle, dok ne odjekne svijetom fanfara pobjede kršćanske Evrope nad bezbožnim
komunizmom i njegovim kapitalističkim slugama.
Na Uskrs je taj zločinački pop ispovijedao logoraše katoličke vjere i dijelio im pokore od
po dvadeset očenaša, da okaju grijeh, što su u gladi ukrali svome bližnjemu komad
kruha.
Pop Brekalo igrao je rado nogomet. Jednom je nastupio u nekoj utakmici kombiniranih
ustaških momčadi. Pri jednom sudaru srušio ga je neki ustaški vodnik. Pop Brekalo se
podigao sa zemlje sav crven u licu, stisnutih zubi, među kojima se sigurno cijedila kakva
bogumrska kletva, i nasrnuo pesnicama na protivnika. Oborio ga je na zemlju i udarao
nogama sve dotle, dok mu nije šiknula krv na usta. Odnijeli su ga slomljene ruke u
ustašku bolnicu. Sjetio sam se njegove propovijedi na temu: »Tko tebe kamenom, ti
njega hljebom«.
Pop Brekalo rado je pio. Vrlo rado. Pričali su mi o njegovim pijanim podvizima
podvornici Hajro I Rafo, koji su ustaške oficire dvorili za vrijeme pijanki. Znao se opijati
do nesvijesti s najokorjelijim koljačima. Jednom je na takvoj pijanki u zapovjedništvu,
kojoj je prisustvovao i pop Brekalo, Ljubo Miloš dražio Bonza, da je već zaboravio, kako
se secira živo ljudsko meso. Bonzo je otrčao u Slobodanovo naselje i doveo u društvo
jednoga logoraša, prvoga, koga je digao iz kreveta. Hajra I Rafa potjerali su spavati.
Ujutro su morali s poda očistiti veliku lokvu krvi i odnijeti u logorsku čistionu Bonzovu
bluzu svu poprskanu krvlju.
Janko mi je pričao, kako bi pop Brekalo znao noću provaljivati u ustašku bolnicu,
ulaziti u sobe, gdje su ležale teško bolesne logorašice iz Stare Gradiške, i
zahtijevati od njih žarke ljubavne zagrljaje. Brekalo je bio dobar nogometaš. Ako
bi se koja usprotivila, prisilio ju je na poslušnost dobro ciljanim udarcem noge.
Gađao je obično u prsa.
»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«
Milko Riffer, Grad mrtvih, str. 113-115.