POGIBIJA DJECE IZ CRKVENOG BOKA – 13. 9. 1942.

Tri sela Crkvenog Boka, tridesetak kilometara iznad Jasenovca, uz Savu, nalaze se
u prilično nepristupačnom kraju. Preko zime, u proljeće i ujesen nije lako doći u taj
kraj zbog pravog »mora« koje bi nastalo poslije izljeva Save, Lonje i Struga iz svojih
korita. Iz te nepregledne mase vode virila bi kukuruzovina, a slavonske bi šume bile
ponegdje sve do krošanja golemih hrastova duboko pod vodom. U to mrtvo doba samo bi se
čulo graktanje gavranova, svraka i pokoje kreje, koje bi pokatkad zalepršale iznad
stabala utonulih duboko u vodu.
Ta je nepristupačnost bila uzrok što ih ustaše i esesovci nisu već davno
»pohodili«, a donekle je tome pridonijela i umješnost stanovnika tih sela. Svatko je
već iz daljine mogao vidjeti kad bi se tko približavao selu. Za to bi se vrijeme
žitelji brzo sklonili ako bi posumnjali u poštene namjere nepozvanih došljaka.
Imali su samo jednu ahilovu petu, a to je bio prilaz iz susjedne Lonje preko Save. I
upravo su kroz taj otvor jednog dana ustaše uletjele u Crkveni Bok, kao da su s neba
pale. Namjera im je bila očita: opljačkati hranu iz sela, otjerati stoku, oduzeti žito,
mast, meso, slaninu i likvidirati što više »Vlaha«. Crkveni Bok je odavno bio poznat
kao napredno, bogato, i veoma mirno selo, s gostoljubivim i dobrim ljudima. Kad
stigneš k njima, nije se lako rješiti tih dobrih domaćina koji se svi nesebično natječu
da te što bolje ugoste. Međutim, ustaša- ma, nije bilo stalo do ljudskog, čovječanskog
vrlo radnog, čestitog i miroljubivog naroda.
Odavno je bilo ustašama zapelo za oko to mirno i bogato selo, većinom naseljeno
Srbima seljacima i poznatim uzgajivačima stoke u ovome kraju, osobito svinja i peradi.
Ubiti bez ikakva povoda ili krivice proizvođače hrane, mirne žitelje jednog sela, pa
što može biti gluplje, zvjerskije, zločinačkije.
Kad se maglica nadvila nad Savom, u suton 13. studenog 1942, preko Lonje su se na
dereglijama prevezle ustaše, do zuba naoružane mitraljezima, bombama i puškama. S
pomoću tih dereglija i čamaca uspjeli su se neprimijećeni približiti selu. Prema već
prije brižljivo skovanom planu, odmah su doprli do sva tri zaseoka Crkvenog Boka i
opkolili ih.

Ustaj narode, bježi kud koji, ustaše će nas poklati!
začula se dovikivanja iz sela. Ustaše su kao pravi razbojnici odmah otvorili vatru
na svakoga tko bi se samo poka- zao, ili na svaku sjenu koja bi se pomakla. U jednom
zaseoku zaštektao je mitraljez. Začuše se vrisci žena, prodorni, užasni, samrtni.
Najedanput se počelo pucati sa svih strana. Planuše neke kuće i obasjaše razbojište.
Pri jasnom crveno-žućkastom svjetlu vidjele su se sjene kako trče, kako padaju
smrtonosno pogođene iz pušaka ili izrešetane mitraljezom. Brzo se oko sela stvorio
neprobojni obruč ustaša. Nikad se jadni ljudi nisu nadali ovakvu, vješto organizira- nu
prepadu.

BELA MARAMICA

Jedna grupa mladih odvažnih ljudi jurišala je s vila- ma i sjekirama na ustaški
živi zid. Zametnula se užasna borba izbliza. Krvavi košmar! Ne čuju se toliko ni
pucnji, nego samo strašne psovke i stenjanje teško ranjenih. Ta izbezumljena krvava
gužva nije dugo trajala; mladi junaci iz Crkvenog Boka probili su ustaški obruč i
jurnuli u noć, u slobodu, u Kozaračke šume. Poslije tog okršaja ustaše su još više
pobjesnile i počele ubijati sve odreda. Brzo je bilo ubijeno stotinjak ljudi, a sve
ostalo, kojih 1300 žena, djece i staraca, potjerano je na jedno mjesto i opkoljeno. Dok su
jedni skupljali stanovnike na jedno mjesto, dotle su drugi izgonili stoku, tovarili na
kola hranu, žito, posteljinu, posuđe i sve što je moglo biti od neke vrijednosti za
razbojničke napadače.
Kad su izvodili stoku iz staja, žene su jurišale i oti- male svoje krave,
hraniteljice njihove djece, ali su ih zvijeri ubijale na mjestu.
Bolje je da ubijete i mene, i djecu mi, nego da mi tjerate kravu koja nas sve hrani.
Ustaše su velikodušno uslišale njenu molbu i smrtno pogođena žena se srušila mrtva
pokraj svoje maculje.
Oni koji su preživjeli proveli su tu strašnu noć na putu prema Jasenovcu, nakon što
su skelom prešli Savu kod Lonje. Kad su sutradan ujutro stigli u Jasenovački logor,
bili su smješteni na ledini, na otvorenu, iza »krpare«. Počela je padati kiša i
uslijed hladnoće mnogi su slabiji i stariji počeli umirati. Za sve to vrijeme nisu im
davali ništa za jelo, a narod nije imao prilike da što sa sobom ponese. Djeca su stala
plakati, a mnoga su već dobivala tem- peraturu od prehlade i preživljenog straha.
Stari su lo- goraši znali da će se to sve konačno završiti pod maljem i sjekirom u
Gradini i sumorno su gledali još jednu od to- likih tragedija našeg naroda u doba
fašističke okupacije. Ustaše su se samo ironično podsmjehivale prolazeći pokraj
ljudi iz Crkvenog Boka.
Sam napad na mirno i vrlo ugledno selo izazvao je u cije- lome kraju strašno
uzbuđenje i proteste. Pod pritiskom naroda čitave posavske okolice, od Siska do
Gradiške, ustaške su glavešine morale opozvati svoju prijašnju odluku da pobiju svu tu
masu i naredile su svojim potčinjenim jasenovačkim koljačima da Crkvenobokovce
odmah puste iz logora smrti i da im omoguće povratak u selo. Kad je ta vijest stigla u
Jasenovac, ustaše su prvo pokupile oko stotinu Crkvenobokovaca, odveli ih u Gradinu i
odmah likvidirali.
Prije no što su ostale pustili iz logora, dali su im nešto kruha, a za djecu donijeli
tridesetak litara mlijeka koje su, svako po jednu čašu, na dušak popila. Svi su se ču-
dili toj ustaškoj velikodušnosti. Oko podne su ih pustili iz logora i masa je pošla u
pravcu Krapja uz Savu, put svoga sela. Išli su što su brže mogli da se čim prije udalje
od toga pakla. Na putu su neka djeca počela plakati, a neka povraćati. Petoro ih je na
putu umrlo u teškim grčevima, a iste večeri umrlo ih je još dvadesetak.

Jao prokleti, prokleti da ste, ne bilo vam nigdje mira, dabogda se vječno pekli u
paklu, prokletnici, što otrovaste našu dječicu.
Jao prokletnici! Šta su im nevina djeca bila kriva! Ubojice! – vrištale su i
klele izbezumljene majke, dok su im djeca počela naglo i masovno umirati. Tako su u
roku od dva-tri dana pomrla sva djeca, njih 203, koja su popila otrovano mlijeko u logoru
smrti.
Čitavo se selo u crno zavilo, nesretne majke naricale zovući svoju mezimčad, a
neke, koje su izgubile i po troje djece, naprosto su poludjele.

BELA MARAMICA

Jadna sam ti, što još živim na ovom razbojničkom svijetu, što ga ja ne popih, nego
sam još nagovarala svoju Nevenku da popije, kada je ona odbijala. Jao ako ima Boga,
sestro, zar on to može dopustiti?
Svake subote, u suton, viđale su se crne siluete na seoskom groblju, kamo su išle da
se isplaču nesretne majke, od kojih ih je nekoliko sasvim pomjerilo pameću od strašnog
udarca. Kroz maglicu bi tada u prohladne večeri mrcale svjećice, zapaljene na dvjesta
grobića za pokoj njihovih dušica, dok bi se još s onu stranu Save, te strašne 1942.
godine, čulo pucanje i jokanje podivljalih zvjeri bez duše, bez čovječnosti, bez stida,
bez srca i pameti…

Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 99-102