Kamhi zvani Cigo

Kamhi zvani Cigo

Dolazak transporta jevrejskih žena i dece I potresni susret logoraša “Cige” sa svojom majkom,
koju su zajedno sa ostalima u konvoju odveli u Gradinu. Cigina smrt.
bosanski Eškenazi, Jevrej, majka, konvoj, Gradina, zvonara, Matković

KULT MAJKE U VUČJOJ JAMI
Ustase su preuzele na jasenovačkoj željezničkoj stanici od kulturbundovaca i Gestapoa
transport jevrejskih žena i djece i pojerale ih putem u Jasenovadki logor. Ta se vijest brzo
prenijela u liogor preko ilegalnin logorskih kanala. Prostrujala je kroz nerve i svijest logoraša i
podsticala zlu slutnju.
Crnomanjasti lijepi miadić Kamhi zvani “Cigo”, bosanski Eškenazi, Jevrej, preznojavao se od
uzbudenja
-Jao, osjećam, da je moja jadna majka u tom konvoju za Gradinu! Moram je vidjeti i utvrditi da
li je ona zaista tu ili ne.
Isčezava strah pred smrću kada rođeni sin oseti da mu se majka nalazi pred nožem ubojice.
Osjećaj ljubavi prema majci, da se vidi još živa u tom sprovodu smri natjeraia je “Cigu” s crnim
uskim brčićima da se najprije probije do žice, na putu prema logoru i odatle razmotri da li mu se
majka nalazi u tom konvoju.
“Cigo” je gledag izdaleka taj jezivi konvoj djece i žena, drhtao je čučnuvši ispod žice. Žene su
polako stenjale, noseci zavežijaje. Iznemogle, vukle su za ruke svoju malu djecu koja nisu više
imala snage ni
da plaču. lza nijh dizao se oblak prašine.
“Cigo” je svojim crnim očima napregnuto pratio kolonu koja se sve više približavala logoru.
Konvoj se micao tiho naprijed. Šutnja tih mrtvaca gomila nijemih sablasti. Ne znaju kuda idu,
odakle će ih na skeli prevesti, prijeko, u Gradinu, u zloglasnu kuću Pere Vukica odakle će ih
noćas izvesti negdje u Čalinke i tu sve pobiti. Smrtne slutnje “Cige” su se prelazile pojedinačno,
strelovito preko žena u konvoju.
“Nema je!” – pokušao se samo utješiti, ali slutnja ga je i dalje mučila.
“Nema je!” – prošapta s nekim radosnim bljeskom nade. Konvoj je već u to počeo prelaziti
ispred njega.

Najedanput kao turpija probode mu srce užasna slika U posljednjem redu spazi ženu koju su
vodile dvije druge žene ispod ruke očito iznemoglu.

• Tu je, tu je moj dragi sin, moj “Cigo”, ja ga osjecam, tu je!
  Jao, tu je! On je żiv! Ja cu ga vidjeti! Ja cu ga vidjeti. Moje čedo drago.
  Majka Kamhijeva vikala je na sav glas, dok je njezin “Cigo“, čuvši majčine riječi, prosto
  zanijemio.
• Majkooooo!- kroz žicu se prolomi krik “Cige” i u isti čas užasan vrisak žerne, njegove majke
  Sineeeeee mojojjjj! – Ona se otela od žena i potrčala prema žici. Dvije mršave ruke probile su
  žicu, a krv joj zacrveni dlanove. Zgrabila je sina i grčevito ga držala.
• ŽIv si, dijete moje drago, živ!
• Jao, majko, majko moja, jao! – briznuo je u plač Kamhi, gušeći se u suzama. Tu se odmah
  stvorio ustaša.
• Odbij, ženo, bogamu, ne smije se to! To je strogo zabranjeno.
  Puščanom cijevi lako je odgurnuo majku od sina. U isti tren, iza leđa “Cige”, stvoriše se logorske
  ustaše stražari, koji su tražili najmanju sitnicu za likvidaciju bilo koga od logoraša.
  -A tu li si, ptico, razgovaraš!
  Brzo su ga uhvatili, onako već izgubljenog i iznemoglog. Odveli su ga oblivena znojem. “Cigo”
  nije pokazivao nikakav otpor, gurali su ga potpuno slomljenog i odveli u “zvonaru”. Konvoj je
  žena, sa majkom Kamhi, prevezen skelom preko Save u Gradinu i te noći pobijeni!
  Poslije tri dana izveli su “Cigu” iz “zvonare”. Zanijemio, s duboko utonulim očima, stajao je kao
  ledeni kip. Ni disanje mu se nije čulo.
  Doveli su ga na nasip i Matković je lakonski pročitao obrazloženje strijeljanja:
  On je razgovarao sa ženama.
  Pao je na lice, izrešetan mecima parabeluma.

(dr. Nikola N., Jasenovački logor smrti, str. 204-205)