Stradanje Marka Vranekovića

Stradanje Marka Vranekovića

Opisi dolaska u logor i stradanja pčelara Marka Vranekovića.
Rakovica, Samobor, prvi pčelar Hrvatske, Jasenovac, Gradina, Jure Maričić, Zagorac, Srbi,
Hrvati, katolici, Srb, pravoslavani, prava braća, Begović

JUNAČKA SMRT PČELARA MARKA VRANEKOVIĆA
Marko je bio čovjek 50-tih godina, povisok, košćunav, s naočarima, bistrog duha, čvrstog
karaktera, prožet dubokim humanizmom. Rodom iz sela Rakovice, nedaleko od Samobora.
Njegovi brkovi su se spustali niz uglove usana, kao brkovi Matije Gubca ili Taras Buljbe. Brkovi
su za njega značili ono što za strastvena pušača znači cigareta. Stalno bi se igrao svojim
brkovima, zasukajući i rasukajući ih. Predstavljali su mu neki umirujući, psihički vitamin.
Njegovo je lice odavalo sliku onog tipa našeg seljaka, kod kojeg zdrav razum vlada nad ličnošću,
a u isto vrijeme i borbenośću. Takav tip trezevnog i čestitog seljaka ulijeva uvijek povjerenje
prema sebi, ljubav i poštovanje seoske sirotinje i većine seljaka.
Takav je bio i naš drug po nesreći Marko Vraneković, koji se na veliko bavio pčelarstvom. On je
dobivao staino prve nagrade, a izgradio je i svoj vlastiti model košnice, pisao po pčelarskim
časopisima, ukratko, on je bio prvi pčelar Hrvatske.
Zamjeravao je vodama HSS-e na odsustvu borbenosti. Tražio je da se hrvatski narod digne protiv
nacističkog okupatora i ustaša. Govorio je: “Braco, svi u partizane!”
Denunciran je ustašama u Samoboru.
S mjesta su ga ščepali i strpali u zatvor kao opasnog buntovnika. S njima je bilo upućeno na
likvidaciju još oko 80 seljaka iz tog kraja. Čim su prispjeli u Jasenovac, bili su smjesta
prebačeni u Gradinu, na klanje. Među njima prvi je bio i sam Marko Vraneković.

  • Šta od mene želite? – pitao je ustaše pred jamom.
  • Ti si pčelar?
    Marko je šutio.
  • Pčelar, pčelar, najbolji u Hrvatskoj! – počeli su vikati seljaci oko njega.
  • Izađi na stranu! Odvežite ga! – zapovjedi komandant koljačke ekipe nad jamom u Gradini.
  • Ja bih sa svojim društvom! – progovori Marko.
  • Kuš! Ne brbljaj! – dreknu na njega koljački komadant.
    Te su noći Marka preveli u stanju nervnog sloma preko Save natrag u logor. Komadant logora
    Matković naredio je da mu predaju veliki pčelinjak, koji su dovukli iz nekog opljačkanog sela.
    Tako je Marko jedini ostao živ iz svoje grupe, zahvaljujući opet pčelama.
    Vraneković nas je staino posjećivao u bolnici. Uvijek bi držao čvrsto lakat pritisnut uz rebra, kao
    da nešto skriva, kada bi ulazio u bolnicu.
  • Kak ste kaj, doktore?
  • Hja, kakti grešnik v peklu!
  • Ne sme se špotati pekel! Kad bi srećom tam bili! Sad su mi i vragi črni postali tak simpatični,
    kada gledam ove fašiste, gospon doktore! Takve spodobe nij’ među črnim vragami najti, kak su
    ustaše i njihovi oberkomandanti. I sam ih se vrag boji i klone! – Marko je potiho šaptao liječniku.
  • A kak ovi jadnik? pogledao je bolesnika s već mrtvačkim sivoblijedim licem.
    Jedne sparne večeri 16. VII 1942. godine Marko je posjetio druga Vranića iz Čazme u njegovoj
    veterinarskoj ambulanti, u kojoj je Đuka Vraničić liječio bolesne krave. Marko je tada sjedio u
    jaslama i vodio tih razgovor s Đukom “o prirodu zvjerskog fasizma” i tom užasnom fenomenu
    suvremenog društva. Ta je tema stalno njega mučila, jer on nije nikako mogao shvatiti da uopce
    mogu postojati takovi ljudi na svijetu.
    Kada suton neopaženo prelazi u noćni mrak, oživi krvava kaljuža iz koje se izvlače krvoločne
    nemani. Svake se gotovo većeri tada nešto komeša u “3C”. Tada se formira “konvoj” logoraša
    za klanje. Njih u mraku sprovode kroz logor na skelu na Savi. Ustaše koljači ih opkole sa
    otkočenim revolverima i naperenim puškama. Tada je zabranjeno izlaziti iz baraka i razumljivo
    je da se svatko živ tada skriva, jer bi svakog koga bi srele ustaše smjesta utjerale u taj konvoj za
    Gradinu. To su svi znali, pa to je znao i Marko Vraneković.
    Zabranjeno je bilo svima iz konvoja da tada govore, kada su prolazili kroz logor po mraku.
    Najedanput se začuo karakterističan sum i topot od koračanja žrtava, koje vode na klanje u
    Gradinu. Marko se lecnuo i pogledao Đuku.
  • Opet ih vode, tu našu srpsku raju iz “3C”, Đuka! Kako je to užasno! Ne mogu ja to više trpjeti,
    ne mogu! Marko je počeo tiho plakati. Šum i topot su se sve jače čuli. Najednom je Marko
    skočio sa “jasala” i potrčao prema vratima. Đuka ga je prestigao i uhvatio za kvaku!
  • Moram u baraku, pusti me!
  • Kuda češ, kuda, bogati, pa dobro znaš da se sada ne smijes pojaviti! Pričekaj malo, dok prođe
    povorka iz “3Ce” u Gradinu! Ne dam ti izići, razumiješ li!

Marko se uspravio, smrkao.

  • Nećeš izači, ostaćeš ovdje i spavati kod mene u štali!
  • Đuka, pusti me, ja moram, moram.
  • Bogme, ne buš išel, buš spal tukaj pri meni! – Đuka mu na zagorskom narečju zaprijeti.
  • Ne, ne, Đuka moram ići, moram!
  • Pa dobro znaš da sada ako izađeš, upašćeš upravo u konvoj.
  • Pa u konvoj, u konvoj.
    Svom snagom Marko je odgurnuo Đuku u stranu, otvorio vrata dobacivši mu:
    Idem s rajom, da s njima pomiješam i krv i kosti u Gradini, a ti rješavaj pitanje: stoji li živjeti
    ljudima medu zvijerima.
    I odjuri u pravcu konvoja u kome je više od hiljadu logoraša prolazilo iz “3C”. Jurnuo je u
    krvavu jasenovačku noć, u pravcu izlaza sa skele na Savi. Pojavio se u blizinu konvoja.
  • Unutra, majku ti razbojničku, unutra! – uperivši bajonet na njega. Tako je Marko ušao u konvoj.
    Pred zapovjedništvom pojavio se Jure Maričić, križar – koljač.
  • Neka istupe najprije hrvatski katolici! Istupili su neki radnici i seljaci Hrvati. Marko nije
    istupio, što je Maričić odmah opazio.
  • Ča si ti Srbin, pravoslavac?
  • Postal sam tu i Srb i pravoslavni! Nek i mene ne bu, kad tulki narod naš nevin kakti
    Kristuš ginut ide.
    Maričić se smrkao.
  • Srb?
    Poslije krače stanke, Marko je odlučno odgovorio:
  • Srb!
    -U redu, izrode, krepaj skupa sa svojim Srbima! Mi hoćemo da ga izvučemo kao Hrvata, a on
    neće, on Zagorac se pretvorio u Vlaha i vlašku viru. Takvu budalu i treba maljem po glavi!
    To su slušali i oni odvojeni radnici i seljaci Hrvati.
  • Vi ste nas odvojili od Srba, kao Hrvate, katolike!? Mi nećemo vaše milosti! Hajdemo
    natrag sa braćom Srbima.
    Na te riječi Maričić ie pobjesnio.
  • Ja, ljudi, ovih Hrvata braco!- šaptali su medu sobom neki
  • Krv, bolan, nije voda!
  • Eh, nije mi, vala, sada ni žao umrijeti! Sada znam, da su mi prava braća.
    Suze su im navirale na oči.
    Ovo nam je pričao Begović, zatočenik koji ih je tada popisivao i sve to slušao.
    Konvoj je završio na skeli u Gradini, a u njemu i Marko Vraneković, prvi pčelar Hrvatske.

(dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str.102-104)