Pokolj Kozaračana u septembru 1942.

Potrisno ispričana priča o stradanja Kozarčana 7. Septembra 1942. Priča je ispričana iz
perspektive logoraša koji su bili svedoci ove zapanjujuće tragedije.
SEPTEMBARSKI POKOLJ KOZARCANA
Noću od 6. na 7, septembar, oko ponoci, odveli su sve bolesnike iz “Ljudolovke”.
Čuli smo njihove jauke i tupe udarce kundaka. Čuli smo stenjanje, teško disanje i posljednje
korake u vječnost.

Odveli su Peru i Matu!
Čuh Savino jecanje iza daske.
U groznoj smo se besanoj noći prevrtali, jecali i smrtno znojili.

rujna, obično, jasenovačko, krvavo jutro. Jedva se digosmo. Zijevali smo od besanice,
slabosti i muke. A kosti kao da su nam bile izlomljene, svuda boli, svuda kao živa rana.
Taj je užasni dan ostao svima preživjelim kao teska brazgotina za čitav život. Počelo se
odmah s ubojstvima već rano ujutro.
Nismo se ni osvijestili, kad li se začu drećeći glas:

Nastup! Zar još spavate, mrcine!
Bezbroj puta smo morali prisustvovati ubistvu naših drugova. Tako smo i mi kažnjeni, da
gledamo brutalne bestijalnosti, sve dok ne dođe red i na nas. Znači, mi smo strašno kažnjeni. I
žalost i neko olakšanje se u isto vrijeme miješalo u našoj duši.
Nije vise pitanje života, nego je pitanje trajanja kazne: tko dulje ostane, mora više da trpi! Metak
kroz glavu, osobito od karabina onog blesavog Jure, samo za tren izaziva muku i bol, sve se
odigrava u posljednjem trenutku, kao munja u crnoj noći. Bljesne i za tren se opet sklopi vječni,
mračni bezdan smrtnog ništavila. Zrtve bi se u agoniji trzale svršene su paklene muke.
Iscrpljenima, izmučenima, izmrcvarenima, danas nam se oštri pucnji nisu činili tako jaki i
prodorni kao prije, kao da nisu iz karabina, nego iz dječije igračke, kao udarci štaporn po
tarabama.
Oglušili smo, oslijepili, otupjeli!
Više nas ne potresaju ni krv, kako kulja kroz očnu duplju, ni samrtni trzaji. Mi smo novi
psihijatrijski fenomen kojeg nikada prije nije bilo, jer ljudi to nikad nisu doživljavali, što mi sada
doživijavamo. Od gladi i neprekidnih užasnih utisaka, mrcvarenja i mučenja koji su u vrtoglavom
tempu nadirali u mozak nastupilo je novo oboljenje, naročito duševno stanje, “stupuroza”.
Što smo mi ? U nas manjka normalni odnos. Duševna kadavarizacija! To je i bio cilj fašizma.
Još se uvijek naši pobijeni drugovi tu pred nama grče i trzaju… Mi ih tupo gledamo.
Razlaz! Na posao! dreknuo je fra Satana piskutljivim glasom.
S teškim, nabreklim nogama i otupjelim, beskrvnim mozgom, mehanički smo se okrenuli i kao
poluga, koju okreće para, krenuli s tog mjesta pokolja u pravcu “Ljudolovke”, u naše smrdljive
boksove, u mrtvačke, ušljive sanduke. Nešto nas beživotno pokreće, mi smo motorizirani
mrtvaci, ispunjeni preparati nekog fašističkog muzeja užasa.

Oko 9 sati najednom neka histerična užurbanost! Kroz uši nam kao duge igle probodoše krikovi
ljudoždera.

Šta njuškaš, svinjo!
Čusmo iz neposredne blizine kratke pucnjeve iz parabeluma.
U baraku! zalaja kratko i oštro, kao lovački pas, dobro poznati glas Maričića.
Opet pucnjava.
Ubijaju sve odreda koga nadu napolju, bez riječi! – došapta nam Mile Kozarić.
Uđosmo u baraku, još prije njihova dolaska. Nešto se slično uvijek periodički dogadalo u logoru.
Masovni pokolj! Mi se toga ne bojimo! Nalazimo se u valovima neminovne struje.
Većina nije više radoznala, što će se s njima dogoditi. Život je već izgubljen. Legosmo na
boksove i čekamo.
Mali Mile nekuda nesta. Spopade nas bojazan za njega. Cujemo stalno komešanje, ustaške
poklike i pucnjave po logoru. Zaškripaše vrata, a Mile utrča i ravno k nama. Šapče nam:
Kozaračka sela, sva Krajina, malo i veliko, djeca u naramku, djevojke, starci, ni kraja im se ne
vidi! Idu po nasipu od Košutarice i Mlake. Već ih skelom prevoze! Poznam ih po odijelu.
Neki nas čudnovati nemir obuzeo. Ne mogu nas više ni revolverima prikovati za boksove.
Izlazimoi provirujemo kroz vrata. Pred nama puče strašna slika. Od Košutarice se valjala masa
žena, djece, staraca po širokom nasipu.
Bosna, čitava Bosna!
Netko se objesio za mene. Cujem razgovore i komentare s ubjedljivim, isprekidanim jecajima.
Sve što god su našli živo, pokupili su iz Bosne! Tu prestaje sve! Zar toliki narod u Gradinu!
Užas!
Nešto nas je smotalo, neka nam je nevidljiva ruka stegla grlo. Zamrači nam se pred očima.
Zateturah. I ostali skamenjeni kipovi oživješe. Kao da se mrtvaci miču. Lice im je mrtvačko,
bijelo sivo. I ja tako izgledam. Uznemiren.
Po nasipu, uz Savu, kuljale su goleme, nepregledne mase seljaka u bosanskoj seljačkoj nošnji.
Masa se micala, polako, prema logoru i kraj im se nije mogao dogledati.
Odjeknuše pucnjevi iza Ljudolovke. Ni to nas više ne uznemiruje! Nek nas ubiju, zvijeri, ovo se
ne može više preživljavati
Jeste li poludjeli?! upade Brnčić i energično nas ugura u baraku. Ubijaju okolo gdjegod koga
nađu oko prozora. Nešto moramo i mi učiniti, a ne da se damo ubiti kao naši tamo! Ne znaju što
ih čeka. Uđosmo u baraku i odmah u boksove. Skupismo se oko našeg boksa. Šutimo.
Čekamo one, koje neopisivo mrzimo.
Uđoše Vrličak, Zile i Maričić s još nekoliko koljača. Prođoše kroz baraku, šuteći, s revolverima u
rukama, gledajući svakog u očl.
Svakog, koji izađe iz barake i gleda kroz prozor prijaviti. Jeste li čuli?! A ako ga ne prijavite,
cijela ce baraka otici u “3 C”.
Znamo: imaju tu, među nama svoje žbire. Ne bojim in se. Oni se nas više plaše, jer ih možemo
svake noći udaviti. Iziđoše.
Joj, ne zna narod kamo ide! Srlja u gradinsku propast!
Kako da im javimo? Trebalo bi ih pobuniti!
Pobuniti! – otkine nam se spontano gotovo svima s usta. Nešto nas uspravi, oči nam sijevnuše,
stisnusmo čeljusti. Ali, naše su želje u punoj suprotnosti s našim moćima. Bio je to časoviti
nastup buntovne ekstaze.
Pogledasmo povorku, a pred očima nam se pruži nečuven zločin. Bol i užas ponovo su
paralizovali svaku našu pomisao i pokret.
Zaprijetili su nam, da će nas pobiti, ako pogledamo Fukare. Nema te kazne ni užasa, koji bi nas
danas mogao zastrasiti. Oni ne znaju za mržnju, jaču od svakog života. Nervozno gledamo kroz
prozor. lzdajica Pohorilo i njegovi gledaju nas ispod očiju. Ne smiju! Masa se miče.
Kroz laku maglicu micale su se šarene grupe sa crvenim, bijelim, crnim i modrim haljinama i
odijelima. Noseći u naramku djecu, majke su ih vodile na klaonicu.
Čusmo dva brza udarca o pregradu. Skočismo od vrata, odgegasmo se do praznog boksa.
Naglo se otvoriše vrata uđe “Zmija” Matković. Mislio je uloviti nekoga da proviruje. Prekasno!
Prođe, gledajući ispod naočala, ne rekaviš ništa i iziđe.
Digosmo se i opet k vratima. Gledali smo ih kako se približavaju propasti. Od očaja i muke
prosto da izludimo. Osjećali smo svi, da se nalazimo na ivici bezdanog mraka.
Da nam je samo jedan mitraljez! Sada! Vrijedilo bi više nego divizija! Da li će uspjeti našima,
da uzbune narod?
Puste naše želje! Ali svaki, koji bi nas bunio na otpor, patiskiveo bi depresiju i nervni slom.
Svaka se riječ nade i otpora odražavala u nama krajnje emocionalno. Skeptik ili pesimista
izazivao bi u nama revolt. Iz same pomisi, da se živčano ne skrhamo, billi smo spremni na
nervjerojatne podvige. U nas više nije bilo osjecaja straha.
-Drugovi, tu nema skanjivanja! Treba da jurnemo na zapovjedništvo. Jedna grupa, a druga, da
se kako tako probije do naroda i da ga obavjesti i podigne na otpor.
Naš osmatrač Mile Kozarče utrča u baraku i reče:
Agenti i koljači upadaju u barake i bez ikakva povoda ubijaju ljude i ostavljaju ih mrtve. Svuda
su ih pobili po nekoliko, neće mimoići ni nas. Nikako da vas nađu blizu vrata!
Raštrkasmo se. Netko me zove iza pregrade, iz “Ljudolovke” da odmah dođem. Što sada?
Odgovaraju mi da ne prelazim, jer će me ubiti na mjestu. To me razdraži. Digoh se nagio i
iziđoh iz barake. Pogledah se i okrenuh u pravcu barake. Tek što sam zamakao za ugao
barake, stvori se preda mnom „Zmija” Matković, sa još tri gradinska koljača.
Kuda?
U bolnicu!
“Zmija” me je gledala u noge i nešto premišljala.
Hm! – naglo me pogleda u oči. Odjuriše dalje Za tren oka iza barake čuh dva pucnja. Dva se
znatiželjnika zanavijek riješiše muka.
Uđoh u “Ljudolovku“. Stari, iskusni logoraši: bolničar Savo i Radek Satler, medicinar, davno su
se ovdje sklonili od zlih koljačkih očiju.
Zovnusmo te, jer smo kroz daske pregrade vidjeli, kako gledate povorku smrti. Eh, još ste vi
neiskusni, još ne znate logorskih paradoksa. Znatiželjnici ne samo što plate svoju znatiželju
smrću, nego joś i strašnim mučenjima. Pozvali smo te, da ne gledaš tako otvoreno tu
strašnu povorku. I mi je gledamo i to u detalje, samo mirno, bez opasnosti.
Bilo mi je čudno to njihovo pričanje, “Ljudolovka” je ležala u suprotnom pravcu od Košutarice,
odakle se ništa ne može vidjeti.
Ne razumijem vas! Odakle?
Odavde, baš iz ove sobe! Pomoću našeg periskopa Gledaj! – pokazaše mi prozor, koji je bio
napola otvoren i okrenut prema Košutarici, a na kojem se reflektovala čitava povorka. Oni su
gledali povorku u staklu okrenuti joj leđima. Nitko se od koljača ne bi na to dosjetio! Pogledam i
ja povorku u staklu. Miču se, miču, korak po korak.
U prozorskom staklu vidim: ređaju se, upadaju u lukavo spremljenu zamku, Nama je jasno, što
se s njima dogada: čim skelar Mita preveze 200 ljudi, djece i žena, kao da u zemlju propadnu,
nestane ih bez glasa i traga. Nitko ne bi s one strane pomislio, tko ne zna, da se tamo ubijaju
mase, čim pređu. Ne vidiš stoga nikakva uzrujavanja kod mase. Samo su umorni i kao da im je
dosadilo, zijevaju i nestrpljivo čekaju da legnu, pa makar i na “samu ledinu”.
Pogledam opet kroz “periskop”. Neki ustaša pripaljuje cigaretu seljaku, a neki opet razgovaraju
mirno. Djeca posjedala na nasip. Neki plaću, matere ih tetoše. Tko bi pomislio, da onaj što puši,
jadnik, ni ne sluti, da posljednji put uvlači dim cigarete. Da posljednji put djeca i majke udišu
zrak, da im oči posljednji put gledaju njihovu Kozaru, Prosaru i Grmeč. Razum im guši zdravi
instinkt.
Eh, bolan, doktore, puste li žalosti! Eh, jadna mi majka, što me rodi, da ovo doživim i gledam!
Što sam dočekao, jadna mi majka! Nema zakona, nema! – gleda Savo na prozor, stišćuci
sljepoocnice objema rukama. Šapće mi: – Eh, eh, bolan doktore, šta ovo bi?
Šutio sam. Jezik mi je bio suh, zavezan, a mozak prazan, dok me samo neka vatra palila po
utrobi, Jede me, ždere me i grize vatreno otrov muke, očaja, mržnje, bijesa i tuge. Užas nemoći,
što nisam u stanju spriječiti besprimjerne zločine. Paklene nas muke sapinju.
U bolnicu uđe naš drug Brnčić, strahovito blijed.
Kako se usuđuješ?
Svi su bili uznemireni njegovom hrabrošću.
Počelo je klanje, maljevima i bradvama. U tili čas likvidirali su dvije tisuće. Ne čuju se vrisci,
samo pokatkad dječiji plać. Vješto ih ubijaju. Zvijeri, zvijeri, zvijeri ljudske! Zvijeri, kakove ne
poznaje ni paleozoologija! Ljudske zvijeri!
Šutjeli smo i samo ga nijemo gledali otvorenih usta. Htio bih vrisnuti, riknuti. Nismo daleko od
pomrčine ludila. U raljama smo najstrašnije zvijeri, što je pozna historija životinjskog svijeta, u
raljama smo fašističke zvijeri!
Ubijaju svakog tko imalo pobudi sumnju, da bi mogao biti znatiželjan. Odlučili su pobiti i zapaliti
cijeli logor, prosto ga sravniti sa zemljom, ako samo osjete jače komešanje. To im nije teško.
Sve stoji u pripravnosti. Naoružali su, štoviše, i agente i kriminalce. Ovi jedva ćekaju.
Još su nam ostala samo dva puta: ili pod zemlju ili u nebo! – zaklima Brnčić glavom i pogleda
smrknuto na nebo.
Iz vjetra se razvila oluja. Prokleta oluja! Prašina je u mlazovima šibala kroz otvorene prozore.
„periskop”. Savo obrisa staklo. Gledamo u grozno začarano caklo, kako ga Savo nazva. Mase
su se joś dobro nazirale. Vidimo narod, kako se mirno, kao stado jagnjadi, pomiče sve bliže
rijeci, smrtonosnoj rijeci Savi, dok se prve stotine sunovraćaju bez glasa, neopaženo, u ponor
fašističkog pakla.
Savo iza mene bulji u “caklo”. lako mu naviru suze na oči, on ipak drži uzde svojim živcima. Još
nije provalilo iz njega. Učini mi se da napinje svoje snage. Satler se nervozno vrti i gricka usne.
Na “caklu” uvijek isti odraz, kao da su se svi skamenili, kao da im je mozak skuhan, uklet. Stoje
ljudi. Idu u smrt. Nista ne slute, ništa ne vide.

Ude Mile, „osmatrač”, usplahiren i široko otvorenih zjenica.

Ubijaju ih na tisuće, a nitko od njih ništa ne vidi. Jednom sam uspio kroz tarabe iz ekonomije
pokazati znakom, da će ih zaklati. On se nasmijao, odmahnuo rukom, zavrtio prstima pred
čelom. Biva, ko hoce da kaže, kako sam ja lud. Tada sam ja njemu odgovorio da je on lud, te
sam opet ponovio, kako će ga tu brzo zaklati. Tada se namrštio, počeo sukati brkove, gledajući
sad u zemlju, sad u mene. Pokazao sam mu, da to prenese i kaže drugima, a on raširio ruke,
isprćiio usta, izbečio oči i slegnuo ramenima, k’o, ne zna što da počne. Živ sam se izjeo, jer je
on bio jedini kome sam mogao to pokazati, a vrijeme leti i dok se domišljao, skanjivao i
premišljao, uguraše ga, jadnika, na skelu i ništa nije prenio na ostale?
Nešto je šuškao onima iza sebe. Učini mi se, kao da je ipak u posljednji čas obavijestio, a
ustaše su se počele derati na njih.
Brzo pređosmo u prednji dio barake. Situacija neizdrživa! Svakih pola sata upadaju iznenada i
odvode nekog, a nisu u stanju da ne gledaši da ne čupaš kose. Nešto nas neodoljivo vuče!
Nešto čekamo! Sve očekujemo da će se nešto dogoditi, neki “deus ex machina”! Zar će zaista,
svi biti poklani?
Popeh se na boks. Ne mogu više da gledam, poludjet ču od muke.
Ispod boksa je ležao jedan zagrebački advokat. On je još prije prilično izgubio živce, a danas se
sklupčio i samo teško dršće. Od njegova drhtanja tresao se već sav rasklimani boks. Nagnuo
sam se na stranu i promatrao ga. Oči je sada zaklapao, sad izbuljivao, a disao je brzo i
nejednako, uzdišući u intervalima.
Zove me tiho.
Još više nagnuh na stranu i pogledah ga. Zašto me zove, šta hoće? Već je sve toliko užasno
jasno, da ti glava izgleda kao kotao, u kojem vrije i ključa, ne mozak, no rastopljeno olovo.
Spusti se dolje! Nešto bih imao… – i poče skupljenim prstima mahati po zraku.
Što hoćeš?!
S osjećajem mučenja, spustih se niz boks kod susjeda dolje ispod mene.
Šta je! Šta je to „nešto”?
Predložiše mi inženjeri iz “građevinske grupe” i Hercler.
Nude mi dalekozor i zovu me da pogledam s gornjeg kata ciglane “što se radi tamo u Gradini«.
Čekaju me, da se uspnemo skupa na ciglanu i da gledamo. Šta misliš?!
Diži se i osmotri pomno!
Iznad mog boksa bubnjanje. Ovdje se sporazumijevamo bubnjarskim znakovima. Zovu me opet
hitno u “Ljudolovku”, Već sam se zgurio, jedva hodam. Kad bi ustaše znale koliko je u meni
izlivene žuči od mržnje, živa bi me pekli. Čini mi se da me još samo ta mržnja održava na životu
i da me pokreće. Da mi je samo dočekati i vidjeti obješene razbojnike!
Jami, bolan, što ideš tamo! Vidiš, da će te pozobati, ako te nađu, da si samo malo bliže
vratima. Samo ti tu ostani! – šaptao mi je.
Gledaj mirno na „periskop” – upućuje Satler.
Na „periskopu” vidim strašnu cestu. Žene su prtile neke bale, omotane ponjavama. Od teškog
su se bremena saginjale do crne zemlje, ne sluteći da je to posljednji put.
Ustaše su se podsmijevale naivnosti mase i podrugivale.
Samo ti nosi ko svoje, trebat će ti u Slavoniji da se pokrijes nečim. Pomozi joj ti, Brko, vidiš,
jadnica je sustala.
Idete u Slavoniju govorile su ustaše.

Jadni ljudi i ne znaju, kako su prešli Savu, da su već u Slavoniji. Oni će sad opet preći Savu i biti
opet u Bosni! U njihovoj Bosni, da natope svojom krvlju mučeničku i junačku Krajlnu. Ma koja je
to rijeka, da nije Sava?! – pitali su u nedoumici.

Sava, Sava! dovikivali su neki.
Hajde, budalo! Kakva Sava, to je Drava!
Drava?
Eh, al’ smo ti mi Bosancl glupav narod. Misliš Sava, a ono Drava! – dobacivali su neki naivno.
Nitko od te mase nije znao, da je u Jasenovcu brlog najgorih koljača.
Kroz Savino smo „caklo” gledali kako vjetar zanosi masu prema Savi i ljudi se upinju, da ih ne
otpuhne niz obalu. Kroz našu baraku cvilila je bura sad jače, sad tiśe, kao u nekim ludačkim
nastupima, tresla i drmala krovom. I ta prokleta bura uzvitlala prašinu, pricinjava nam se kao
demonska sila koja sve rusi. U žici smo, stjerani kao stoka, gledamo stravičan pokolj, gušimo se
u ovoj zavezanoj paklenoj vreći. Činilo nam se kao da je ovo pokolj cijelog našeg naroda,
Stjerani iza žice gledamo pokolj i ništa i nikom ne možemo pomoći. Strašno stanje! Pakao! Kako
samo guši ta prokleta prasina. U samoj bolnici nema više nikoga, tko bi mogao štogod reći. Sve
je zamrlo, mrtvo. Ostala su trojica mrtvih i trojica u agoniji, koje je fra Satana sinoć ostavila,
odvevši sve ostale na klanje u Gradinu. Kotrljamo se u crni bezdan. Samo što prije, ovo se više
ne može gledati.
Tuku ih, tuku ih, neśto se dogada, neśto se komešaju – šapće Satler.
Pogledamo kroz “periskop”, Komešanje, gužva, iz daljine se čuju ustaške psovke, vrisak žena i
plač djece. Jasan plać djece, żenski krikovi. Pucanj, vrisak. Još jedan pucanj. Strašna gužva,
metež. Neka ih bura ustalasala. Već su se zaljuljale veće mase. Čopori ustaša doletješe i
poćeše kundačiti. Kroz fijuk čusmo pucnjavu, psovke i vrisak žena i djece. Začudo, ne
upotrijebiše mitraljeza.
Vidi, vidi ćuda!
Ljubo Miloś i Matković razgone ustase i umiruju masu! – čudi se Satler.
Jasno, ne žele da mase doznaju, što se dogada preko Save, jasno! – odgovori Savo, koji se
prenu iz svog plačijivog stanja, kad ču da su se pobunili.
Brzo se stišava bura. Već se smiriše. Kako da ih još obavijestimo, kako? Prokleti smo! Ne
možeš iz svog lavirinta, iz ove paklene mračne katakombe! Nema znakova da se bune. Sve se
opet stišalo, mase se opet počeše mirno micati sve bliže skeli u užasnu klopku smrti.
Kasnije su ustaše pričale, da se bio pronio glas od nekog sa “čela”, nisu znali od koga, kako idu
preko Save na klanje.
Idete na dezinficiranje, pa onda u sela. A odande ćemo vas raseliti po Slavoniji, govorile su im
ustaše.
Preko Save je carevala grobna tišina i zaista su se vidjele kuće.
Netko je udario šakom po dašćanoj pregradi.
Prelazite! Što prije ovamo! Požurite!
Znamo šta to znači. Osjetismo neposrednu opasnost. Odmah smo se Gutke digli i pošli prema
izlazu. Pred vratima nas dočeka „ophodnja”, s revolverima u rukama.
Šta vi radite u bolnici? – promatrali su nas namrgođena čela od nogu do glave.
Svi na svoja mjesta!
Užurbanim smo se korakom žurili u naš pregradeni dio barake,pogledajući ispod oka prema
Košutarici, odakle je kuljala masa.

Uđosmo u zaprašenu polutamu barake. Unutra mrtvilo, groblje. Kao mrtvaci ležali su ljui u
svojim boksovima. Pajo, stari Pavleković, “Pavor – Vasic“, Mandić, Salko i profesor Bogdanović
šapću i razgovaraju. Znam i motiv tog razgovora. Ljudi se bore da spasu zdrav razum,
provjeravaju se s ostalim drugovima, Ni jedan od njih više nije siguran u sebe!

Sve je bilo unaprijed pripravljeno. Nisu se badava ovih dana po Jasenovcu vrzali Gestapovci i
SS-ovci, oficiri, s Luburićem, Matkovićem i fra Satanom. Giganstsku su rupu već dvije nedjelje
kopali Cigani i neki zatočenici, koje su, naravno, poslije izvršena posla, likvidirali. Sve je to bilo
planski spremljeno prema nacrtu Sicherheitsdienst-a (Ziherheistdinsta) iz Zagreba. Sam je
način toliko nevjerojatan, da nitko nije u stanju u njega ni posumnjati.
Da, to je točno. Ima već nekoliko dana, kako su skoncantrirali i mobilizirali sve poznate
masovne ubojice, koljače, maljaše, bradvaše, sjekiraše, čekičaše, šipkase itd. Ne upotrebljavaju
vatreno oruzje, da se ne bi čulo. To je prednost u skrivanju masovnih zločina.
Mandić pogleda kroz prozor.
Miču se, miču se, a kraj im se ne vidi. Izgleda da se brže miču nego prije.
Pronašli razbojnici neku bržu metodu u Gradini, – uzdiše Pajo.
Svi šute. Umiru, a da se njihov protest nikada neće čuti, jada se profesor.
Zurili smo u prazno, kada je profesor pokretao tu užasnu optužbu. Iako je bila više izraz
nemoćna očaja, ona nas je nepodnošljivo pržila.
Mandić je teško uzdahnuo i opet se nadvio nad prozor. Mi smo se digli i šuteći očekivali njegov
izvještaj.
Uh, već su najmanje dvije tisuće preko… Znam, zabilježio sam po ovoj crvenoj maramici na onoj
snaši! Eno je sada među prvima na ulazu u skelu! Crvena maramica!
Vjetar je postajao sve jači, sve žešći. Podiže se gusti oblak prašine. Prašina je zastirala vidik i
golema se masa u njoj jedva vidjela. Kao u žutim oblacima micala su se bića i propadala u
Gradinu, u vječitu maglu. Ne pazimo više na strogo naredenje. Počeli smo izlaziti iz bara-
ke, popodne.
lz naše su barake izlazili i ulazili zatočenici i vrata su lupala, škripala, jaukala. Cesto su ih neki
namjerno polako zatvarali, da bi samo jaukala. I tada bi tresnuli njima ljutito i nastalo bi drmanje
baraka, a vrata kao da su jecala.
Vjetar je zviždao kroz našu baraku. Opet sam izišao, Prašina je kao žuta magla zamračila svu
okolinu, Promicale su siluete, tiho, kao jagnjad pod nož bestijalnog.
Stalo nam je srce. Zanijemili smo. Dolazi Gusti Lajndorfer i izbezumijeno šapće:
Već se vidi kraj. Ostalo je oko desetak tisuća. Brzo će s njima svršiti, – šapće mi Gusti
Lajndorfer.
Deset tisuća pobiti! Brzo će s njima svršiti.
Deset tisuća!
Ustaše su poslale svuda svoje agente i ljude, da paze kako nitko ne bi došao u dodir s masom.
Počelo se smrkavati, bura nešto jača. Horizont je bio dobro očišćen. Iza planine zapada
sunčana žeravica, gasne i tone u nostalgičnu dubinu.
Još je ostalo naroda na nasipu. Na ljudima se vidi da su izgubili strpljenje. Poneki čučnu pokraj
jarka, neki na cesti. Neki kao da plaču!
Sunce se spustilo u bezdan i mrak se sve više navlačio. Već smo jedva nazirali ostatke grozne
povorke u gaju pokraj Save, pored logora.

Stajao sam naslonjen na boks i zurio u mrak, maglu. Sutradan nije bilo nikoga na cesti: ni ljudi,
ni kola, ni konja. Otvorila se zemlja i u nju je propalo sve.
Masovni ubojica, križar Jure Maričić, s medaljom madone o vratu, gledao je sutradan,
osmog septembra 1942. iz logora Gradinu preko Save.
Sa jasenovačke je crkve, iz sela, u taj mah zazvonilo zvono na večernjicu Ave Mariju.
Jure Maričić lecnuo se i počeo se križati:

Zdravo Marijo, milosti puna…

Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 147-155