Razočarani ustaški emigrant

U studenome 1942. pojavio se u Jasenovačkom logoru poznati emigrant, ustaša
Rajić, jedan od »junaka« ustaškog pokreta i »saučesnik«, zajedno s Pospišilom, u
ubojstvu kralja Aleksandra i francuskog ministra Barthou-a u Marselju.
Rajić je trebao smijeniti Matkovića i postati zapovjednik logora. Gestapovski lisac
Luburić spremao je tu podvalu da ga kompromitira kao bezdušnog dželata po onoj »kad
sam se ja uprljao, neka se uprlja i on«, jer mu je smetala Rajićeva »aureola« atentatora-
kraljoubojice.
Kad su mu rekli koga drže u logoru i dodali da se tu nalaze i djeca Srba s Kozare,
skočio je i zatražio da ih vidi. Odmah su ga poveli ravno prema Obrtnoj zgradi i
tavanu. Pred Obrtnom je sreo svoga zemljaka, učitelja Banića iz Ludbrega. Kad ga je
spazio, trgnuo se.

Pa, Baniću, zar si ti ovdje, bogamu?!!
On je, satniče, kitio grobove poginulih partizana i, što je najstrašnije, plak’o
nad tim grobovima! – dobaci mu Matković.
Aaa? – zapitao je Rajić Banića, koji je samo slegnuo ra- menima i otvoreno gledao
Rajiću u oči. Za veliko čudo, Rajić se nije uzbudio zbog tih »užasnih zločina« svoga
zemljaka, učitelja Banića. Zatražio je Matkovića da ga pusti samoga, da svojim očima
vidi djecu i logor.
Ustaše su ga ostavile i Rajić se tada sam popeo na tavan s učiteljem Banićem.
Šuteći su stali obilaziti djecu. Dva- desetak ih je ležalo u nesvijesti od tifusa i
gladi: Rajić ih je gledao i samo šutio. Kad su sišli s tavana pred zgradu, Rajić zapita
Banića:
A šta su ova djeca učinila?
Šta bi djeca učinila! – odgovori mu uvrijeđeno Banić.
Pa zašto su onda ovdje?
Zato što su se, eto, »s greškom rodila«, što su po ne- sreći krštena kao
pravoslavci!
Pa to ne može biti! Prosto ne vjerujem!
Pa, eto, pitajte ih sami i uvjerite se – predložio je Banić, znajući dobro da će djeca
zanijekati, jer bi svako priznanje vodilo ravno u zloglasnu zvonaru. Rajić pozva jedno od
njih i poče ga sam ispitivati. Namjerio se na Milana Jasića, doseljenika iz Krajine, iz
sela Moštanice.
Zašto si ti ovdje?
Zašto, zašto? Hm, malo li zašto! Eto, ustaše su se stalno zalijetale u naše
selo i pljačkale, grabile do čega bi samo došle! Mirne su seljake bez ikakva povoda
naprosto ubijali! Pa, de, recite vi, po pravdi božjoj, šta biste vi tada uradili? Isto
što smo i mi! Šta nam je drugo preostalo nego da bježimo u šumu i spasavamo goli
život. Postavili smo, kao divlje guske, svoje stražare pred selom i na čuki, pa čim bi
oni spazili ustaše, zviznuli bi i tada bi svi bjež što prije u šumu. Ali su nas jednog

BELA MARAMICA

6
6

dana iznenadili, jer su, čini se, pronjušili da imamo te naše predstraže koje nas
obavještavaju o njihovim pokretima prema selu. Tako su nas toga dana iznenadili pa me
moj otac i majka zgrabiše za ruke i povedoše trkom prema šumi kroz naš šljivik.
Najednom se netko prodera: »Stoj, stoj, pucat ću!« Za tili čas se oko nas stvoriše
ustaše s puškama i bajunetama. »Kud bježite, majku vam?« U to stiže i ustaški oficir i
stade nas psovati. »Da«, veli on, »vi ste partizani i sada bježite u šumu svojima!« Mi
se pogledasmo u čudu, nikad dotad nismo čuli tu riječ »partizani«. Šta mu je to sada?
Tada ga moja majka zapita: »A, molit ću lijepo, gospodine ustaša, a šta su to partizani?
Prvi put u životu čujemo tu riječ, gospodine, tako mi krsne slave Svetog Đurđa!«
Oficir nas pogleda i čini se da je povjerovao našim iskrenim rečima, jer zaista dotad
nismo znali šta su to partizani. Tad nas oficir poče mjeriti od opanaka do brka,
podbočivši se rukama i stade kimati glavom. »Svejedno je sada«, veli on, »ako niste
partizani do sada bili, bit ćete od sada!« Odbrusivši nam tako, oficir naredi da nas
sve potjeraju i tako ti mi dopadosmo, evo, ove goleme, naše smrtne nesreće!
Rajić je dugo promatrao dječaka, ispijena, mršava, trepteći kapcima, nešto sam u
sebi preživljavajući. Zagleda se u zemlju i zamisli. Svi su oko njega šutjeli. Najednom
Rajić pogleda Milana Jasića i upita ga:

A sad ti meni iskreno reci, je li sada dobro znaš tko su partizani – jesi li ti
sada partizan?
Mali ga Milan pogleda pogođen tim iznenadnim pitanjem, ne mogavši mu odgovoriti.
Zjenice mu se širom raširile i hladan mu znoj stao probijati na licu i po prsima. Iz
ponosa i prkosa nije se mogao, poput kukavica, ulagivati jednome ustaši. Mukom je šutio,
oborivši pogled u zemlju. Rajić ga je gledao. Duge, duge minute su prolazile, minute one
situacije mučnog ljudskog doživljavanja kad od odgovora ovisi glava.
Najednom se Rajić, kao iz letargije, naglo trže i brzim koracima pođe niza
stepenice, povukavši učitelja Banića za sobom, za rukav. Banić je drhtao od straha.
Kad su se našli na otvorenom terenu pred Obrtnom, Rajić stavi ruke na leđa i poče
iskosa pogledavati svoga zemljaka Banića.
Dakle ti, Baniću, Hrvat iz Ludbrega, pa i ovdje na- stavljaš sa svojim uzornim
radom! Sada on samo mašta o Kozari, o Šolaji!
Dakle, Baniću, čestitam ti, dobro si ih »abrihtao«, vrlo dobro, dapače! Pa, boga
ti, Baniću, to je sve uporni naš neprijatelj! Dobro im reče onaj ustaški oficir: »Ako
do sada niste bili partizani, bit ćete od sada!« Ma oni su to i prije bili, samo nisu
znali kako se zovu. Nijednoga djeteta ovdje ne bi mogao naći koje ne sanja o Kozari, o
osveti! Ja to dobro razumijem. A sada ću ti, Baniću, otvoreno reći:
Bio sam na Vražjem otoku, tri puta sam s njega pokušavao po- bjeći i konačno sam
pobjegao jednim čamcem. Jedan je Francuz opisao taj moj bijeg u knjizi: »Suha giljotina«.
Tada sam mislio da na svijetu nema goreg pakla, ali sam se užasno prevario. Ovo je
ovdje super-pakao koji nadilazi maštu.
Poslije malog predaha Rajić je nastavio rezignirano:
Ubili su mi nevinog brata zbog mene. Oh, kako bih volio da su umjesto njega mene
ubili! Ništa ne bih zažalio, jer sam i ja kriv za stvaranje ovog demonskog carstva. Sve
je popljuvano, sve preokrenuto, sve iznakaženo, sve prevareno. Ideali su, čini se, samo
smrtonosno svjetlo za glupe mušice. Izgubio sam vjeru u sve. Htio sam te vidjeti,
Baniću, i pomoći ti da te izvučem odavde, ali ja za to nemam ni mogućnosti ni snage. U
ovoj državi vlada ljudožderski zakon ustaša.

BELA MARAMICA

6
6

Nismo se mi za ovo borili protiv stare Jugoslavije, nego za nacionalnu nezavisnost,
za socijalnu pravdu i uređenu narodnu državu.
Tad je slegnuo ramenima, uzdahnuo, okrenuo se i pošao prema zapovjedništvu.
Ovoj ispovijedi prisustvovao je i učitelj Stazić, koji se tu slučajno našao. Svi su se
veoma čudili toj otvorenosti, a osobito hrabrosti i takvim pogledima Rajića.
Rajić je zaista ubrzo napustio Jasenovac, otišao u svoje rodno mjesto Ludbreg, kako
smo čuli, gdje je i poginuo.

Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 63-66