Deca u logoru Jasenovac 1942 (duže)
„Pored ranijih objekata i šest izgrađenih baraka koji su sačinjavali centralni dio jasenovačkog
logora III podignuta je i jedna velika nadstrešnica koju su logoraši nazivali „Sedmica“. U taj
prostor, u ljeto 1942. dotjerano je između 2.800 i 3.500 djece najviše sa Kozare, ne računajući
onu koju su u masama sa materama direktno tjerali na Gradinu. Već krajem avgusta taj broj se
smanjio na oko 700, i gotovo svi su bili smešteni u „Sedmicu“ u najteže moguće uslove. Od ove
skupine, prva grupa djece likvidirana je na nasipu, a ostatak živih kostura u Gradini. U
„Sedmici“ se pojavio tifus (pjegavac) i on se tako brzo širio među djecom da smo svakog jutra
nalazili na desetine mrtvih. U nastojanju da bar one koje nije zahvatio tifus smjestimo negde pod
krov, uspjeli smo preko inženjera Havličeka da oko 400 djece sklonimo na velike tavane „obrtne
zgrade“. Uprava logora je dozvolila da osam učitelja-zatočenika rade sa djecom i nešto uče. Za
“grupnika škole” postavljen je Branko Bosanac. Polovinom septembra 1942. u “dječiju koloniju”
došli su Luburić, Matković, Miloš, Maričić i drugi da vide kako se postupa sa djecom. Ja sam bio
zadužen da vršim liječničku službu u logoru III uključujući i “tavane” gdje su se nalazila djeca.
Idući po glibu jasenovačkog logora imao sam osjećaj da hodam po najdubljem dnu ljudske
nesreće i ljudskog pada. Broj djece već je bio sveden na oko 300. Procijenio sam da, ako se djeci
brzo ne pomogne, svi će pomrijeti. I tek što smo uspjeli da jače i otpornije dječake rasporedimo
kao šegrte u lančaru, kolariju, kovačnicu, električnu centralu, ekonomiju, berbernicu i druge
pogone, učitelji su 14. oktobra 1942. dobili poziv da svu djecu dovedu pred zapovjedništvo.
Znali smo šta to znači. Oko 150 djece ustaše su povezale žicomi skelom preko Save preveli na
stratište Gradine. Poslije dva dana pokupljena su i ostala djeca i sa 15 zaprežnih kola odvučena
na stratište u Gradini. U više navrata ustaše su vršile raciju po radionicama, hvatale “šegrte” i
likvidirale u “Ciglani”, na obali Save ili na Gradini. I na kraju 29. oktobra 1942 pokupljen je
ostatak djece u logoru III i sa učiteljima poubijan na Gradini.”55
U oktobarskim likvidacijama djece 1942. godine učitelji su proživjeli strašne
trenutke, saznavši da će djeca biti odvedena u Gradinu. Pokušali su sakriti od djece
svoj bol i razočarenje, ali su se do kraja trudili da bilo koga od njih sakriju od
ustaša.“ Lice čestitog Branka Bosanca zadrhta. Toliko, te su mu se raširile zjenice,
da su mu inače njegove plave oči sasnim pocrnile. Ruke su mu se stale tristi, a iz
otvorenih očiju nezadrživo potekoše suze.“56
Međutim i dalje je tješio djecu da će sve biti u redu sa njima.57
O poholju djece u 1942. godini Zemalljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina
okupatora i njihovih pomagača je na osnovu izjava više svjedoka, a posebno Josipa
Stazića iz Zagreba te Svetozara Jovanovića iz Osijeka, utvrdila ovo zločinstvo“:
„Kroz čitavu godinu 1942. vrvio je logor III-C od djece, koja su dovedena u Jasenovac
zajedno sa svojim roditeljima. Koncem ljeta 1942 opazio je Luburić, da se mnogo djece nalazi
na tavanima radionica i po zatočeničkim barakama, te je naložio ustašama, da pregledaju cijeli
logor i pokupe svu djecu. Tako se otkrilo da se u logoru nalazi preko 400 djece muške i ženske u
dobi od 4-14 godina. Luburić se posavjetovao sa svojim “oficirima” te je – na veliko čudo svih
zatočenika dao svu tu djecu registrirati i smjestiti u posebne prostorije. Našao je među
zatočenicima nekoliko učitelja i učiteljica, pa ih je zadužio, da uče djecu čitanju, pisanju i
pjevanju. Tako je taj mali “dječji dom” postao jedina radost svih zatočenika. Njihovo veselje nije
dugo trajalo. Matković Ivica, Kapetanović i Slišković Ivan nisu bili zadovoljni rezultatima u
odgoju djece; činilo im se, da odgoj ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu, a osim toga
ustanovili su, da su ta djeca većinom srpska ili židovska. Kad je Luburić stigao u Jasenovac,
prijavili su mu stvar, pa je odredio, da se sva ta djeca, koja su i onako bila na teret opskrbnog
budžeta, pobiju. Ustaše su tu djecu odveli u grupama od 60-80 u Gradinu, gdje su ih Cigani
zaklali i zakopali.“59
O „boravku“ Branka Bosanca u logoru , dr Nikola Nikolić piše i u knjizi „Jasenovački
logor“.54 Dio iz saopštenja na Međunarodnom skupu „Genocid nad Srbima u Drugom
svetskom ratu“ održanom u SANU 23-25. oktobra 1991. godine u Beogradu objavio je
Dragoje Lukić u svojoj knjizi Bili su samo deca.