Dobronamerna laž

Upavši u fašističku provaliju – u Jasenovački logor – djeca su brzo shvatila kakve im strašne opasnosti prijete. Počeo ih je hvatati strah od svega. U mladoj im je duši raslo nepovjerenje, sumnjičavost i očaj pesimizma, potištenosti i apatije. U akciju je stupilo iskušano sredstvo »smekšavanja« svakog otpora – glad. Glad je brzo isisala sve životne sokove i oglodala meso s njihovih kostiju. Nastupila je i fizička klonulost koja je još više pogoršala psihičku utučenost i apatiju.
Djeca su gledala pred sobom samo nož, malj, sjekiru i ustaške koljačke maske, sanjala o puri, o pogači, o majci, o slobodi! Na nasilje, na bezdušnu nečovječnost kakvu u svom kratkom životu nisu srela, na glad, na spoznaju smrtne opasnosti živeći u neprekidnom strahu od klanja, djeca su u svojoj nemoći reagirala emocionalno, neprekidno plačući i kukajući, Dršćući cijelim tijelom, izbezumljeno su pogle- davali prema »bajeru« ne idu li koljači po njih. Većinu djbce ubrzo je zahvatio osjećaj da im iz tog pakla nema spasa. A kad bi netko pokušao da ih donekle ohrabri i ulije im malo nade, još su grčevitije ponavljali »da im nema spasa«, kako bi prisilili donosioca tih utješnih riječi i »povoljnih« vijesti da im ih još jednom ponovi, obrazlaže i dokazuje.
Tako je jednog dana netko od onih »dobronamjernih lažaca«, koji naprosto iz humanih osjećaja žele suzbiti ot- rov pesimizma – pronio vijest da se »sveti otac papa zauzeo za djecu« i da će ona vrlo brzo biti puštena i predana na prehranu seljacima u Hrvatskoj. Kako bi potkrijepio te umirujuće vijesti, još je dodao da je papa oštro zaprijetio Paveliću i Hitleru, kako će protiv njih pobuniti sve katolike svijeta ako nevinu pravoslavnu djecu smjesta ne pus- te iz Jasenovačkog logora. Ta je izmišljena vijest u početku djelovala kao narkotično sredstvo, jer su djeca zaista u nju povjerovala i pomirila se sa sudbinom. Ali uskoro, kad su ponovo počela masovno umirati od gladi i proljeva, logorom je opet odzvanjao neutješan plač razočarane djece.
Što nam lažete da će nas papa spasiti kad nas njegovi popovi i križari kolju? Ne voli on nas pravoslavce, pa nas stoga i neće izbaviti odavde! On »nema vremena« za nas, jer se nećemo krstiti šakom, nego samo sa tri prsta, evo ovako: »Vo imja oca i sina i duha svjatoga – Amin!« i prvo na desnu stranu a ne na lijevu, onu njihovu latinsku! – Tako se rasplinuo i taj mjehur nade.

Pesimizam djece i njihova uvjerenost da će ih ustaše prije ili kasnije zaklati prenosili su se i na odrasle lo- goraše, djelujući kao kloroform na njihovu svijest, a koju je upravo trebalo podizati po svaku cijenu, jer se u logoru pripremao ustanak.
Zato su se opet pojavile »dobre vijesti« koje su se munje- vito proširile među logorašima. Iako donekle pretjera- ne, te su vijesti bile istinitije od prijašnjih. »Partizani osvojili Drvar, Jajce i spremaju se na samo Sarajevo! Englezi potukli Romela u Africi, Rusi melju njemačke divizije, a Amerikanci sve jače udaraju po Japancima!«
Naš obavještajac, pod nazivom »vanjski opskrbnik«, Za- grepčanin Fuchs.
Fuchs je zatim svraćao u »ciklon« kod inž. S. Midžića i tu kod njega »deponirao« te optimističke vijesti koje su se, naknadno, i potvrđivale kao istinite.
(Nažalost, te naše informatore, Fuchsa i poštaricu jasenovačke pošte, netko je kasnije, poslije odlaska inž. S. Midžića 1943. godine, izdao ustašama koji su ih okrutno mučili i konačno ubili u Gradini!)
Sve te vijesti sa bojišta djelovale su blagotvorno na djecu, podizale im duh i štitile ih da se ne strmoglave u maglu pesimizma i očaja. U početku su ih djeca primala i zadovoljno se smješkala, ali potom, uslijed sve težih posljedica gladi i povećanog pomora, nije bilo lako sačuvati to njihovo povjerenje i iskrice nade.

Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK Internacional, Beograd, 2017. str. 53-55