Grupa dečaka iz Sarajeva
Jedna je partija “lončara” došla iz Sarajeva, a bila je sastavljena od dječaka od 10-16 godina,
većinom djece oko 12 godina. To su bila sarajevska djeca. Odmah smo čuli da su oni bili
ilegalni aktivisti i kuriri, partizanski obavještajci. Ustaše su ih proglasile “kriminalcima“, da bi ih
tako osramotili pred drugim zatočenicima i da bi ih ovi bojkotovali. Međutim, bilo je obratno.
Svi su ih gledali s najdubljim žaljenjem. Nije bilo rijetko da zatočenici pred smrt u 3C zaplaču
zbog te djece, koju su strahovito mučili glađu, žeđu i batinama. Djeca su samo šutjela. Nisu ni
plakala, ni vriskala pod udarcima ustaša.
- Bolje, brate, da što prije zaklopim oči, da me crna zemlja pokrije, samo da ne gledam muke ove
jadne dječice. Meni srce puca za njima, akamo li ne bi njihovim nesretnim materama, kad bi ih
samo sada vidjele!
Određen sam bio da ih obiđem kao liječnik “3C”. I zaista, nikad ništa užasnije nisam vidio od
Jevrejki u Kuli i srpske djece s Kozare i ove iz Sarajeva. Kad bi se zaustavio kod njih i htio
barem da ih pitam nešto, ustaški šef “3C“, brko llija došao bi i odmah intervenirao. - Ne gledaj, doktore, tu paščad sarajevsku, ako ti je glava mila!
I ništa ih ne pitaj!
Bilo ih je oko 45 i svi su izgledali kao aveti, lica uvela, oči upale, noge same kosti, a ispod
okova debele otekline iz kojih je pištala voda. Oko okova je zjapila golema rana, dekubitus, do
kosti. Njih su tukli i tjerali na rad na nasip.
Umirali su vaki dan po dvojica-trojica, a svi su konačno pomrli, osim njih osam, koji su jedne
noći zaklani u Gradini.
dr Nikola N., Jasenovački logor smrti, str. 72