Ostoja

OSTOJA

Goleme mase naroda sručile su ustaše s Kozare krajem ljeta 1942. u sveti pakao jasenovački. Tako je utjerana u taj kotao smrti i porodica malog trinaestogodišnjeg Ostoje – otac, majka, sestre i braća. Majka i sestre bile su odmah prevezene u Gradinu i tamo ubijene, dok su oca i jednog bra- ta najprije mrcvarili na nasipu i u »Š-C«, a zatim jedne večeri prevezli i zaklali u Gradini. Od čitave porodice ostao je samo mali Ostoja, prekrasno dijete plavih očiju, kestenjaste kose i veoma ljupka izgleda. Bistrina malog Ostoje zapanjivala je njegove učitelje. Vjerovali su da će koljači barem djecu pošteđeti. Nakon što je prva grupa djece bila jedne večeri poklana, učitelji Stazić i Bosanac brzo su malog Ostoju prebacili u radionicu kod pouzdanih drugova, kod Jurice Pandića, Drageca Plećaka, Razuma i drugih, gdje se radilo na umjetničkoj obradi metala. Radnici u toj radionici, Plečko, Razum, Srića i ostali, spremno su prihvatili malog Ostoju, bez obzira na muke i smrt koje su ih mogle snaći svakoga časa.
Dragi učo, neka znaš, nema žrtve koje nećemo podnijeti samo da ga spasimo. Barem njega jedinog! – rekao je Jurica Pandić učitelju Bosancu, kad mu ga je taj doveo u umjetnu bravariju.
Trebalo bi ga spasiti, jer je to pravi talent. Neka plemenitost zrači iz toga djeteta, drugovi! – govorio je kroza suze učitelj Bosanac, zagrlivši malog Ostoju koji se od nekog srama skrivao iza učiteljevih pleća.
Uskoro je cijeli kolektiv te male radionice brinuo o spasu maloga Ostoje. Sve je zaista začudila neobična Ostojina bistrina i darovitost. Ubrzo su ga naučili crtati, rezati i kovati umjetničke figure od metala, a mali je Ostoja uskoro mogao sam, uz manju pomoć poznatih umjetnika Jurice Pandića i Drageca Plečka, napraviti lijepu željeznu svjetiljku. To se pročulo po čitavom logoru i doprlo do ušiju ustaša.
Dobro ovaj mali napreduje, bogme. Poslat ćemo ga u Zagreb pa u Berlin da izuči za inžinjera! – rekao je Jurici jednog dana Pičili.
Ma ne treba njemu da uči za inžinjera, dosta je da svrši ovaj zanat ovdje – odgovori Jurica Pičiliju, jer mu se nije svidjela jedva primjetna ironija i vješto prikriven podrugljiv podsmijeh.
Ma on će ovdje svršiti s odlikom zanat. To je sigurno! On će ga ovdje »završiti«! – prijeteći su zvučile te riječi. Sam Ostoja nagonski je osjetio prijetvornost tog sadiste. Šutjeli su još dugo nakon što se ta zvijer izvukla iz radionice.
Za vrijeme »nastupa«, kad su birane naredne žrtve, drugovi su Ostoju skrivali ispod tokarske klupe u radionici. Bio se on oporavio jer su svi od svojih šturih porcija odvajali dio i davali ga njemu.
Početkom listopada pronijela se logorom vijest da su ustaše pretrpjeli velik poraz od ustanika u Krajini. Znalo se, također, da se loše piše logorašima iz toga kraja, jer će ustaše neminovno upriličiti odmazdu nad tim ljudima.
Poslije dva dana izdalo je zapovjedništvo logora ok- ružnicu da se svi šegrti iz radionica jave uvečer pred za- povjedništvom radi odlaska u Njemačku na rad i izobrazbu u raznim zanatima. Stari su logoraši znali o čemu je riječ, poznavali su taj trik. Svatko je želio spasiti ponekoga u svojoj radionici, iako se dobro znalo da je to nemoguće! I mali je Ostoja znao što to znači. Radnik iz lančare javio je da mu je naređeno da za tu večer nasiječe 120 komada žice, a znalo se u koju svrhu: za vezivanje ruku na leđima. Ta ih je vijest do kraja uvjerila da se radi o neminovnom pokolju djece.
Treba ga sakriti, pa nek nas sve pokolju! Ovo se ne smije ovako olako propustiti! – revoltiran i sav crven vikao je stari radnik Razum.
To nam je posljednja mogućnost! Ja ću prvo Pičilija za- moliti da ga ostavi kod nas, jer nam je sada neophodno po- treban! Ako ne dozvoli, tek onda ćemo ga skriti! – predloži Jurica.
Kad je Jurica sreo Pičilija, uze ga moliti.
Gospodine bojniče, to je genije, iz njega će se razviti velik čovjek koji će dati cijelom čovječanstvu veliku pomoć i uslugu! Molim vas ostavite ga, mi za njega garantiramo!
Tko to »vi«?
Mi, radnici umjetne bravarije!
Eh, ja, dobre li garancije! Logoraši garantiraju za svoga! De ti pusti čovječanstvo do đavola, ne spasavaj tuđe glave, nego se pobrini da svoju uzmogneš spasiti!
Istoga dana ponovno ga je sreo ispred bravarije i počeo moliti za Ostoju.
Pa i vi imate djecu, imate obitelj, molim vas da ga ostavite kod nas…
Njemu će tamo biti bolje nego kod vas – podrugljivo mu dobaci Pičili i najednom se smrkne i viknu: – Čuješ ti, ustaviš li me još jednom i počneš li ovako… nek znaš da ćeš u Zvonaru! Marš ispred mojih očiju!
Kad je Jurica sve to ispričao drugovima u radionici od- lučili su da Ostoju sakriju pa makar ih sve odmah otjerali u Zvonaru. Mali je Ostoja sve to čuo i uočio sam opasnost te odluke.
Nikad vam ne bih mogao, dragi moji učitelji, vratiti sve što ste za mene učinili! Ne mogu pristati na to da vi zbog mene stradate! Otići ću pred zapovjedništvo sa svojim drugovima, ja ih ne mogu ostaviti…
Svi su se uzbudili kad su čuli te riječi. Lica i čela se smrkla a ispod vjeđa zablistale suze. Suze bola, bijesa, nemoći i neopisivog duševnog grča.
Ne smiješ, Ostoja, ne smiješ ti tako govoriti! Mi smo odlučili da te sakrijemo, pa makar nas na ražnju pržili! Ne smiješ nas ostaviti pa makar i mi otišli onim putem kud za vazda gre se. Nijedan tren ne smijemo se pokoriti, da nis- mo sve, pa i ono bezizgledno, pokušali: da spasimo nešto što nam je draže i od života, tebe, naš dragi druže Ostoja! Ti se moraš pokoriti odluci našeg kolektiva, jer si nam to uvijek govorio i sada ne smiješ prekršiti svoju riječ! – uzbuđeno je Razum govorio Ostoji koji je počeo plakati iza glasa.
Nakon što su se izgrlili i izljubili s Ostojom, Razum ga povede preko, kroz tunel, u pravcu logora.
Malog su Ostoju smjestili kod inženjera Safeta Midžića na »ciklonu«, gdje ga ne bi nikad pronašli. Kad se Razum vratio, zadovoljno se smješkao. – Ni sam ga đavo ne bi mogao pronaći. Nikad, nikad, nikad! Hranu ćemo mu spremati, utvrđena je veza.
Te večeri ustaše su dopratile šegrte pred zapovjedništvo. Nekoliko ih se nije javilo! »Ophodnje« su smjesta krenule tražiti ostale.
Ustaše su upale i u bravariju, da traže malog Ostoju.
Dakle, ne znate gdje je taj partizanski kurir, a?
Ne znamo! Otišao je nekud da se s nekim oprosti i do sada se nije vratio!
Ah, majku vam vašu boljševičku. Mislite da smo mi budale pa da vam povjerujemo!
Ustaše su počele tući radnike u radionici. Začas su svi bili krvavi, jer su ih tukli željeznim šipkama po glavi. I samo što ih nisu ubili, tukući ih sa željeznim šipkama koje su bile određene za umjetne ukrase, kad mali Ostoja uleti u radionicu.
Dijete je bilo blijedo kao smrt, i s razrogačenim očima gledalo taj užasni prizor.
Što ih tučete? – prošapta tiho. Ustaše se osupnuše.
Majku ti partizansku, gdje si bio do sada?
Tražio sam oca da se oprostim i da mu reknem kako odlazim u Njemačku, pa ga nikako nisam mogao naći!

Eh, sad ćeš ga naći, pasji sine! Hajde naprijed!
Samo da se oprostim sa svojim učiteljima!
Hm, učiteljima! Kakvi učitelji takav i učenik! Razboj- nik učitelj – razbojnik i učenik! – dobaci ustaša. – Samo brzo!
Mali je Ostoja grcao grleći svakog pojedinačno i šap- tao mu u uho: »Srce bi mi puklo od tuge za vama, mili moji! Ja vas ne bih mogao prežaliti, pa sam se iskrao iz ciklon- ske komore i dotrčao ovamo da vam samo posljednji put reknem zbogom, braćo moja, zbogom, i hvala vam do neba za vašu dobrotu, plemenitost i ljubav prema meni. Ovako je za mene bolje, jer vas ne bih mogao prežaliti!
Ustaše su povjerovale Ostoji da je tražio svoga oca, za kojeg su znali da je morao biti već davno zaklan. Kad se oprostio, ustaše su ga odvele pred zapovjedništvo, gdje su mu kao i čitavoj grupi djece svezali ruke na leđima.
Pičili je razgledao svezanu djecu, od kojih su mnoga glasno zapomagala, te spazivši Ostoju stade pred njega dugo ga promatrajući!
Svršit ćeš odličan zanat!
Svršio sam ja pošten zanat i odličan zanat! – kroza stisnute zube propusti Ostoja. Pičili se stao tresti, stiskati vilice i nabirati obrve te potom volovskom žilom udari Ostoju po glavi!
Svršit ćeš ti zanat dolje u paklu, kopilane! – bijesan, promuklim glasom zapišta Pičili.
Ta je grupa djece iste večeri bila poklana u Gradini a s njima i posljednji preživjeli od obitelji, mali Ostoja s Kozare.

Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK Internacional, Beograd, 2017. str. 103-107