POKOLj DJECE U JASENOVAČKOM LOGORU
U dubinama grobova
jasenovačke Gradine
vječno će carevati
nemir napete tišine!
U rujnu 1942. godine ustaše su, između barake Obrtne grupe i logoraške kuhinje, na
goloj zeml.i podigli otvorenu šupu, samo napol pokrivenu, pa se kišnica slijevala u nju
kroz bezbroj otvora. Za vrijeme kiša stvarao bi se očajan glib u baraci »pod strehom«,
a naravno i oko nje, dok bi za vrijeme suše vjetar u nju nanosio čitave oblake prašine.
Ustaše su tu šupu podigli za nove žrtve, za koje više nije bilo mjesta po barakama, a
niti u zloglasnom »Š-C«. Šupa je, dakle, bila namijenjena »prolaznicima«, poput neke
»re- lejne stanice« između paklenog života i mračne provalije smrti. U njoj su
»odsjedali« »brzi putnici« krvavoga gra- dinskog maratona, duge trke pred noževima
nezapamćenih mučenja i uništenja.
U to vrijeme, u jesen 1942. godine, u logoru II bilo je šest baraka, pa su ovu šupu s
urušenim krovom nazvali naprosto »sedmicom«. Poslije su ustaše zaključili da šupa i
nije po- trebna kao međustanica između života i smrti. Osuđenici mogu naprosto ostati
na otvorenom, pod kupolom surovoga svoda nebeskog. Tako su šupu srušili u studenome
1942.
U to doba masovnih pokolja u Jasenovačkom logoiru us- taše su u »sedmicu«, dok je
još postojala, smještavali djecu kojoj su nacisti odveli roditelje na rad u Njemačku,
ili ih u selu poubijali, odnosno odveli u ovaj logor i tu ih odmah likvidirali. U
Jasenovački je logor 1942. godine bilo do- vedeno, prema približnoj Ocjeni, oko 700
djece, ali se ni- kad nije moglo utvrditi točan broj, jer se u tom logoru za uništavanje
nije vodila evidencija logoraša.
Djeca dovedena u Jasenovačkidogor 1942. bila su neobi- čno zdrava i lijepa. Nitko
od logoraša nije vidio ljepše, pametnije i zdravije djece. Pomislili bismo da su ih
nacisti birali.
Potkraj rujna 1942. Nemci dovode ustašama u Jasenovački logor djecu, koju su
odvojili od roditel>a za vrijeme ak- cija čišćenja po okolnim selima na Kozari i
Prosari: iz Dubice, Mlake, Košutarice,Đakova, sela Čenkova, Stupovače, iz Kutine i
dr., osobito poslije napada partizana na izvore nafte kod Gojila. Ustaše potom
dopremaju u logor djecu iz Sarajeva, Bjelovara, Karlovca i drugih mjesta. Mnogu djecu
(broj se nikad neće saznati) likvidirali su zajedno s roditeljima, odmah po dolasku u
logor. Najviše je likvidacija bilo u Gradini i Ušticama.
Dio su djece smjestili u zloglasni »Š-C«, gdje su brzo podlijegala gladi, tifusu i
dizenteriji. Preostalu dje- cu, njih oko 150, ustaše povlače iz »Š-C«, na nagovor nekih
logoraša-grupnika, pod izgovorom da trebaju naučnike u radionicama. U rujnu 1942.
ustaše okupljaju svu djecu iz »Š-C« i onu koja su se nalazila u »logoru II« (oko 600-700),
i smještaju ih u »sedmicu«. Djecu su ležala na goloj zemlji, ispod napol razvaljena
krova, u blatu ili prašini, zapravo, mogli bismo kazati, na otvorenom prostoru. I sami
BELA MARAMICA
3
9
iscr- pljeni glađu, dušmanskim radom i terorom, logoraši su od svojih porcija
odvajali po mrvicu hljeba i kašiku pure i davali ih djeci.
Krajem rujna i u toku listopada 1942. stale su padati kiše i puhati studen
sjevernjak. Hladnoća je prodirala u mršava dečja tijela do u srž kostiju.
Kad su ustaše vidjeli da djeca, unatoč svemu, ne umiru
- zahvaljujući, u stvari, pomoći logoraša – smislili su pakleni plan kako da ih
likvidiraju. Kao obrazinu za tu likvidaciju smislili su – »higijenu«,
Djeca su rasadnici ušiju i bolesti, treba ih »dezinfi- cirati« – glasilo je
neopozivo ustaško naređenje. Usprkos molbi liječnika G. Leindorfera, grupnika
ambulante, te Jurčeva, Gerenčevića, Politzera i dr., ostali su tvrdokorni i
nepopustljivi; djecu su svukli do gola i na listopadskoj buri i studeni tjerali s
naperenim revolverom na »kupanje« na »bajer« koji smo nazivali »Sablasno jezero«.
Većina djece bila je obučena u prnje, polugola. U parnoj dezinfekciji te su se prnje
sasvim raspale te su djeca, nakon nasilna kupanja, ostala doslovce gola na studeni i na
otvo- renom.
Te su »higijenske« mjere ustaša donijele bogatu žetvu smrti, jer su se u tren oka, u
epidemijskim razmjerima, pro- širile upale pluća. Naravno, liječnici-logoraši, uza
svu požrtvovnost, nisu mogli pomoći. A ustaše su se još rugale nemoći tih plemenitih
l>udi. - Pa kakvi ste vi liječnici? Sramota, ne možete ni jad- nu dječicu spasiti! Pišam
se ja na te vaše doktorske diplome! – derao se ustaša Zrinušić, okrutni likvidator
djece u Gradini. - Bogamu, što je ta dječurlija neotporna, malo se prehladi, zijevne kao ptiče i –
amen, odmah umre! – cinično se is- mijavao koljač J. Primorac &oji mi se nečujno
prišuljao s leđa. - Dijete je mnogo osjetljivije od odrasloga, a ovo ni od- rastao ne bi preživio, pa
bio i odlično ishranjen – usudio se primijetiti dr Politzer, ali se prosvijed odbio o
neprobojan zid ustaškog cinizma. - Oporavit će se ona na ovom svježem zraku. Bolje im je ovdje nego u onim
smrdljivim i zagušljivim barakama – podsmjehivao se Kapetanović.
Plač i lelek smrću ugrožene djece čuo se nadaleko, do u same barake logora. Ništa
nije tako duboko uznemirilo lo- goraše kao taj nemoćni zov u pomoć nevine dječice.
Osuđeni na sigurnu smrt i okruženi šarenilom zvjerske džungle, lo-
BELA MARAMICA
3
9
goraši su postupno izgubili osjećaj za opasnost, strah pred smrću, a gdjekad čak i osjećaj
samilosti prema sudrugarima. Jedino je u njima rasla i akumulirala se mržnja prema
orga- nizatorima ovih zločina, kao i prema njihovim saučesni- cima, izvršiocima tih
zlodjela. Ta je mržnja jasenovačkih logoraša bila snaga koja je dominirala njihovim
mislima, željama i težnjama, a plač i lelek nesretne djece još su je pojačali. Logoraši
kao da su odjednom potpuno zaboravili na svoj vlastiti beznadni položaj. Uzbuđenje je u
logoru to- liko poraslo da su logorski žbiri panično javljali ustaša- ma kako bi moglo
doći do pobune. Tad su ustaški »časnici« J. Maričić, T. Kordić i Kapetanović
»prošetali« logorom u pratnji tjelohranitelja s otkočenim parabelumima. Oti- šli su
i u »sedmicu« i tamo, raskoračivši se i s rukama na leđima, slušali kuknjavu djece.
- A ča nas zovete, gospe ti, dica pivaju, a ne plaču. Nek samo pivaju, majku im
njihovu! – dobaci Maričić, smijući se sam svojoj »duhovitosti«. - No, pošalji im onog starog likara – doda, cerekajući se. Malo kasnije došao je u
bolnicu »N-B« logoraš Đuro Drakulić, bivši poštanski činovnik iz Zagreba, i
obratio mi se: - Traže te da dođeš u »Š-C« zbog zaraze kod djece. To su tek neki dan pristigla
djeca koja naglo slabe i padaju kao snoplje.
S osjećajem užasa, nijemo sam prihvatio naređenje i pošao, ne mogavši izustiti ni
riječ.
Đuro Drakulić, »Enigma«, bio je postavljen u logor »Š-C« za razvodnika. Malo
je tko znao nešto pobliže o njemu. Kolale su svakojake priče. Ali, kao već
stariji logoraš, poznavao sam dobro jedan od osnovnih zakona logora
Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 37-40