POMOR DJECE U »Š-C«
U blatu u »Š-C« svuda naokolo ležali su i sjedili ljudski kosturi podbočivši
rukama glave, puzali i nesigurno hodali, poput sablasti, zvekćući okovima na nogama.
Bilo je tu i novih zatočenika koji su, problijedivši od pogleda na ovaj užas,
izbezumljeno buljili oko sebe.
Bilo je skeleta na kojima je preko trbuha, lica, ruku i nogu visila samo smežurana
koža, uslijed strahovito smanjene veličine tijela.
- Eno tamo te djece – povede me Drakulić prema desnom
uglu.
»Kako da im sad pomognem?« – pomislih, užasnut slikom koja se preda mnom pružala.
U blatu je ležalo tridesetoro djece, od 8 do 17 godina, potpuno iscrpljene,
skeletizirane i u visokoj temperaturi. Neka su već bila u agoniji, a neka buncala u
nesvjestici. U dubokim dupljama već potamnjele oči tromo su se pokretale i apatično
gledale.
Spustio sam se na koljena pred ta nevina dječja stvo- renja, osuđena na užasnu smrt.
Uzimao sam ih za vrele, ili već za mrtve, hladne ruke i nesvjesno ispitivao »puls« nji-
hova užasnutog srca.
Kod pregleda djece sreo sam zagrebačkog učitelja, svoga starog znanca iz večernje
škole u Krajiškoj ulici – Josipa Stazića.
On je nekad davno napisao članak protiv Pavelića, koji je tada kao advokat bio
počeo politički djelovati u ultra- šovinističkom duhu. Stazić mi je samo lako kimnuo
glavom, očevidno se bojeći da nas ustaše ne bi dovele u vezu, jer se »Reponja« Ilija,
emigrant ustaša, komandant ovog zloglas- nog brloga »Š-C« vrzmao stalno iza mene i
prisluškivao. U jednom mi je momentu Stazić ipak uspio kimnuti glavom pokazujući
jedan ugao »šupe« na dnu »Š-C«. Uputio sam se sa Drakulićem u taj ugao, dok nas je
»Reponja« pratio na kratkoj udaljenosti.
U tom je uglu sjedio neki bradat, prosijed seljak u slavon- skoj nošnji, uprljanoj
blatom. Sjedio je i u naručju držao svoje dvoje djece, jedno od 7, a drugo od 12 godina.
Mlađe je bilo već mrtvo, a drugo je u agoniji izdisalo. Seljak je praz- no gledao preda
se. Njegova su djeca bila kosturi. Udavila ih je glad, kao što davi i sve ostale!
»Dakle, to je ta zaraza! S tom »zarazom«, izgladnjavanjem, kao jednom od fašističkih
metoda masovnog istrebljivanja naroda, treba da se borimo i mi, liječnici zatočenici,
osuđeni na smrt. - To je seljak iz sela Jaminaca u Srijemu. Ovo su mu djeca. Nemci i ustaše napali
su selo, optužujući stanovnike da su prenosili hranu partizanima u Bosnu. Iz sela su
odvukli goleme količine hrane – šapće mi Drakulić. - A šta je, šta si zastao, a? Žao ti ih je, žao, a? Nema kod Hitlera milosti, a jok
vala! On iz korijena, temeljito uništava, ne ostavlja on sjemena, a jok! – pišti
promuklim glasom »Reponja« iza naših leđa. Drakulić se trgnu, uhvati me za lakat i
povuče naprijed. - Idemo »Sarajlijama«, mnogo ih je bolesnih od ove iste »zaraze«. Shvatio sam da
me Drakulić želi provesti kroz otvoreni užas jednog od najdubljih kratera pakla na
kugli zemaljskoj, ali koji je neizrecivo dublji i od najdubljega kru- ga Danteova
podzemnog svijeta.
- Čuo sam da idete onoj paščadi sarajevskoj! Nek’ samo crkavaju, za drugo i niisu –
ponovo se sadistički umiješao ustaša Ilija. – Nema tamo nikakva pregleda – zarežao je.
Znali smo da je za tog slaboumnog razbojnika najveći autoritet kleroustaša Ivica
Matković, komandant tog zloglasnog logora. Nismo se usudili niti pogledati tu
nesretnu sarajevsku djecu, a niti bismo im išta mogli pomoći.
Icak, vidio sam na trenutak grupu djece povaljane po blatu u užasnu neredu, djecu koja su
stenjala ili šutjela, a neka i zauvijek zamukla; kako smo poslije saznali, prvu grupu te
sarajevske djece ustaše su postepeno likvidirali na Nasipu, a ostatak živih kostura
jedne noći prebacivali u Gradinu i tamo poklali!
Poslije osam dana ponovo sam morao ići u »Š-C« da pregledam djecu. Dočekala me
ista slika zločinačkog ubijanja djece glađu, nasiljem i bolestima. Opet me je vodio
Drakulić. Išli smo po krvavom glibu i nemoćno gledali mučeničku sudbinu nesretne
djece, to uništavanje najsilnijeg nagona živih bića – nagona za održanje života.
Slušali smo sve slabije vapaje, jer djeca više nisu imala Snage, a niti želje da
pozivaju u pomoć. Hodajući po tom krvavom glibu, hvatalo me strašno čuvstvo da zapravo
kročim po dnu ljudske nesreće, ljudske tragike, ljudskog pada!
U listopadu 1942. u »sedmici« se kod djece pojavio trbušni tifus i pjegavac –
uslijed velike ušljivosti koja je vladala u logoru – a širili su ih svjesno, kao još jedno
sredstvo za uništavanje tih gladnih skeleta, već lišenih svake otpornosti protiv
zaraznih klica. Parna dezinsek- cija oslobađa od ušiju vrlo malen broj logoraša, i to
samo na nekoliko trenutaka, upravo koliko je ušima potrebno da uzmognu uspuzati uz
noge ili prijeći s ušljivoga na čistoga.
Dezinsekcija je zapravo ustašama služila kao izgovor za masovne pokolje
zatočenika u Gradini, Ušticama, u samom logoru … jer su tako na upite zabrinute
rodbine uvijek mog- li odgovarati da su njihovi sinovi, kćeri, braća ili sestre »umrli
od pjegavca«! Pri tom su tvrdili kako su poduzimali i da poduzimaju sve mjere ali da je
pjegavac »logorska bo- lest« koja se ničim ne može istrijebiti! Tako je pjegavac služio
fašizmu kao sredstvo za masovno istrebljivanje.
Pojava tifusa u »sedmici« ponovo je uzbudila logoraše. Naša grupa uprla je sve
snage da se djeca smjeste barem pod krov. Slobodan i Pajo nagovaraju Maričića da im
odobri preseljenje djece na prazan tavan iznad nastambe u kojoj je radila tzv. obrtna
grupa. - U redu, ćaća vas vaš banditski, u redu, preselite ih, kad više ne možete slušati
njihov anđeoski koncert, pojačan onim žabljim kreketanjem iz »bajera
Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 41-44