PREBACIVANjE DJECE IZ »Š-C«
I LISTOPADSKE LIKVIDACIJE DJECE (1942)
U listopadu 1942. saznala je naša ćelija, preko Safeta Filipovića, Huge
Havličeka, Štengla i Drakulića da se u »Š-C« jedna grupa od tridesetero djece nalazi
u veoma teškom stanju. Brzo skovaše plan da se ta grupa što prije preba- ci u ovaj logor
i spoji s ostalom djecom na tavan obrtne gru- pe. Dr Marin Jurčev iz Kaštel Sućurca
razvio je svu svoju diplomatsku vještinu i ustaške su glavešine uz ironični podsmijeh
odobrile prebacivanje djece.
- Beštije, nešto se podmuklo smijulje. Dojmilo me se k’o da vele »svejedno je gdje
će sad djeca biti, njihova je sud- bina ionako zapečaćena«. Ne bi čovjek nikad
povjerovao da su se u našem društvu prije ovoga rata mogle kriti ovakve zvijeri –
primijetio je utučeni dr Jurčev koji je svojim dru- govima logorašima učinio golemih
usluga jer su ga ustaše poslale u Jasenovački logor najviše radi njegova neprija-
teljskog stava prema njima još kad je bio student medicine u Beogradu.
Bio je Hrvat, antifašist, neprijatelj fašista i njiho- vih saveznika ustaša.
Šibenske ustaše, krvoloci, Matko- vić, Maričić, Gice i drugi, tada zapovjednici
logora u Jase- novcu, postavili su ga za šefa bolnice i ambulante u logoru iz pobuda
»lokalnog patriotizma«, a osobito radi toga što nije bio osumnjičen zbog komunizma.
Ali dr Marin Jurčev je prema njima gajio nesavladivu mržnju, povezao se s komunis-
tima u logoru i nakon što je otkrivena veza s partizanima u
Bosanskoj Dubici (Winter i drugu), bio je obješen zajedno s medicinarem
Belušićem, kojega su ustaše nasilno poslale u Jasenovac kao lječnika nadzornika. Tom
je prilikom obješeno više od 25 logoraša.
Čim nam je dr Jurčev javio da su Matković i ostali odobrili prelaz djece iz »Š-C«,
Slobodan je otišao tamo i izveo ih. Sa tridesetero djece izveden je bio i stari
učitellj Marković iz sela Čaglića, koji je prije služio u Podravskoj Mlaki. Djecu su
izgledala užasno. Na kosturima su visile neke krpetine, kao raspadnute tkanine iz
egipatskih drevnih grobova, a kosturi su bili crnosmeđi, prljavi od blata. Kroz
BELA MARAMICA
1
0
poderotine su se vidjela oštro izbočena rebra, cjevanice su im bile tek pokrivene
kožom bez ikakve muskulature, kukovi i pršljenovi kičmenog stupa stršili su kao
oštri klinovi, poput cjepanice borovog luča iz vreće.
Ustaše su dosta čvrsto čuvali tajnu o planu likvidacije djece, koji je skovala
tajanstvena ličnost sa crnim povezom iz kancelarije Sichefheitsdiensta!
- Onaj jednooki zločinac, SS-ovac, jutros se pojavio u logoru. Ustaše su se
uzmuvale i konferiraju s njim tajno u kancelariji. Moramo očekivati nastup za
Gradinu! – šaputao je Tkalčić u našoj baraci svojim drugovima. Bilo je to 13.
listopada 1942.
Narednog dana doletio je direktno u Obrtnu grupu »sta- tističar« u kancelariji
logornika Wienera i predao uči- teljima naređenje zapovjedništva logora: - Naređeno je da sva djeca sutra budu pred zapovjedni- štvom zajedno sa svojim
stvarima. - Zašto? Kamo? Sa stvarima? – zapitali su uplašeni učitelji.
- Govore da će djeca biti dodijeljena seljacima za rad!
- Može biti, može biti. Jedna je grupa bila poslana u Daruvar i
raspodijeljena među hrvatske seljake zajedno s majkama – doda neki učitelj.
Brzo je nestalo pesimizma i skepticizma, i lica se uči- telja razvedriše. Ljudi
bez razmišljanja prihvaćaju sve što je u nekom trenutku ugodno i povoljno za
opstanak, a osobito ovdje, u logoru uništenja. Ta spremnost da se povjeruje i u skroz
neprovjerene izjave veoma je česta. Trebalo je samo reći da je jučer bio u logoru
gestapovac iz Zagreba, s crnim povezom preko oka, pa bi se svi otrijeznili.
Najstrašnije logičke zaključke ljudi teško podnose. - To je upravo ono, o čemu smo i govorili tim ustašama, da bi najbolje bilo da
se djeca pošalju na rad seljacima. Oni su to, eto, i prihvatili! - Ipak smo im uspjeli naturiti našu ideju – još su se učitelju hvalili, kako su
ih »prevarili«.
Jedan između njih nije im se usuđivao, u trenutku takve psihotičke sugestije,
izrazili svoje duboko nespokojstvo, svoju jezivu sumnju. Bio je to Nikola Rebrović iz
okolice Gline. Samo je protisnuo kroza zube: - A, ako… ? Učitelji su se naglo trgli i stresli od jeze.
- Hajde, boga ti, ti uvijek najgore… – odsiječe Sekulić.
Učitelji su se užasnuli, šutke se mukom popeli na tavan,
povukli se u jedan ugao i stali razmatrati situaciju. - Dakle, sutra svi pred zapovjedništvo! – uzdahnuvši prekinu mučnu, zagušljivu
tišinu stari učitelj Dragišić.
Učitelji su dugo iznosili razloge za i protiv i na koncu u većini došli do
zaključka da će najvjerojatnije ipak djecu dodijeliti seljacima. - Ne bi se oni, braćo moja, s djecom tako ponašali i iz- vodili neke
ceremonije. Nije to nikakvo »Đakovo« 6 , braćo, sigurno je da će djecu razdijeliti
seljacima. A drugo im i ne preostaje. Javnost sigurno intervenira za djecu i to je
pri- tisak javnosti – govorio je jedan. - Samo ukoliko Gestapo i ovi njihovi izmećari vode ra- čuna o toj »javnosti«! –
dobacio je drugi. Razišli su se, ali ih je i dalje tištila slutnja i sumnja.
Nikola Rebrović uzeo je ispod ruke starog Dragišića i tiho mu šapnuo:
- To je samo njihov, đavolski, i prilično proziran trik, brate!
Dragišić ga pogleda namrštivši čelo: - Ti si u pravu, moj Nikola, u pravu si!
- Ustašama se nikad ne smije vjerovati! – doda Nikola.
Pa ipak kod većine je učitelja prevladalo mišljenje da
će djeca biti raspodijeljena seljacima na rad. - Ako ostanemo u ovom brlogu smrti, nećemo dugo izdr- žati. Ili ćemo od gladi i
bolesti svi do jednog pomrijeti, ili će nas jednoga dana sve prevesti u Gradinu. Prema
tome i svako ostajanje u ovom mučilištu beznadno je za sve nas – govorio je Dragišić
drugovima.
U stvari, hvatali su se za, tanku kao paučinu, nit nade koja, prokleta, često čovjeka
zavede na put pogibije. Međutim, i sama pomisao da se nijedno dijete ne bi izvuklo iz
kanca smrti naprosto je kočila svaku mogućnost razumna prosuđivanja. - Šta mi tu možemo? Možemo se živi pojesti, kada smo uhvaćeni u paklenu klopku
odakle nema izlaza. Ako ostanemo ovdje dulje, nijedno dijete neće ostati živo! – tiho je
rekao Staziću stari njegov drug Dragišić. – Ovi ih bezduš- nici more glađu, bolestima,
strahom, pa ni organizam jači od tih nježnih bića ne bi mogao preživjeti, a kamoli
djeca u razvoju. Smrt im je neizbježna, braco, a ništa još ne nagovještava skoro
oslobođenje. Rat je zapravo tek sada počeo, kad su ih pod Moskvom odbila naša braća
Rusi. Daleko, da- leko je još do sloma ove opasne nemani, u što – tu se stari Dragišić
prekrižio – ja braćo vjerujem kao u sunce na nebu.
Kad su djeca čula da će biti dodijeljena seljacima i da će tamo čuvati krave, krmke,
guske, zahvatilo ih je grozničavo uzbuđenje. - Joj, braćo mila, da vi nas ne bi ostavili!
Bolesna su djeca plakala i kroza suze dovikivala ostalima: - Malo ćete nas pridignuti i poduprijeti, pa ćemo i mi, braćo mila, s vama na selo!
Ne dao Bog, da nas još i ostave! Jooj!
Snažan, plavokosi učitelj Dika Bilić iz Mostara, predloži drugovima da se
raspitaju bili i ovu bolesnu dje- cu smjeli povesti sa sobom u selo. - Eh, ovo je pametno! Treba ih u svakom slučaju pitati, jer će nam njihov odgovor
bolje objasniti situaciju i otklo- niti ili pojačati sumnju o našoj sudbini – podržao je
taj Bilićev prijedlog Branko Bosanac iz Bosanske Dubice. - Braćo, svi ćemo dijeliti sudbinu s našom djecom! Kamo ona budu odvedena i mi
ćemo s njima! U selo – selo, u Gradinu – u Gradinu! – javi se ponovno stari Dragišić. Na
to sa svih strana zabrujiše učitelji: - Svi mi zajedno umiremo! Nema tu nikakva podvajanja! Ja bih predložio da naš
drug Jovo (Gaćeša, učitelj iz nekog sela kod Bosanske Dubice) ode i da se raspita. - Hajde, Jovo brate, ti si najprikladniji. – Jovo nabra čelo i slegnu ramenima. Zna
on šta znači poći i ne vratiti se iz zapovjedništva! Svako približavanje tome
zvjerinjaku - ustaškom zapovjedništvu – za njih je saziz gpogCz, jer mu mogu reći, šta se ti bez
BELA MARAMICA
1
0
dozvole tu Šunjaš! Mnogi su tako zaglavili. Ali kad ga, eto, drugovi biraju, Jovo to ne
bi od- bio ovdje u logoru smrti, pa ma bio siguran da će ga zbog toga iskomadati u
Miloševoj sobi.
- Kad to vi, drugovi, tražite, ja ću poći – i, ne spominjući opasnosti koje su svi
ionako dobro poznavali, Jovo se okrenu i uputi prema zapovjedništvu.
Nije dugo trajalo i iz zapovjedništva se vratio živ i zdrav. Dok je pognute glave
prolazio pokraj drugova, zavlada- la je ledena tišina puna zebnje. Uspeo se na tavan,
provukao se ispod greda i sjeo na zid pod samim krovom, mukom mučeći. Slijedeći ga
polako, okružiše ga drugovi i zabrinuti zastadoše. Jovo je prekrio rukama oči i
drhtao. Najednom je provalio iz njega krik očaja, a niz lice mu potekoše suze: - Svršeno je! – Učitelji ga stadoše moliti da se svlada kako ga djeca ne bi čula.
- Opsovao mi je mater, rekavši: »Pa, vole jedan, razu- mije se, sva zdrava i bolesna
djeca i vi svi skupa s njima pred zapovjedništvo«! – Na te su se riječi svi trgli. Sada su
sigurno znali da će sutra otići pod gradinsku ledinu! Lice čestitog Branka Bosanca
zadrhta. Toliko, te su mu se raširile zjenice, da su mu inače njegove plave oči sasvim
pocrnile. Ruke mu se stale tresti, a iz otvorenih očiju nezadrživo potekoše suze.
Nikola Rebrović, učitelj iz Maje kod Gline, nije izdr- žao. I on je počeo tiho jecati
a za njim i svi ostali uči- tel>i, okupljeni oko Gaćeše. Nekoliko dječaka predosjetili
su nesreću po samu Gaćešinu licu kad se pojavio iz zapovjed- ništva, te su slijedili
učitelje i prikrali se do njihova skupa. Stali su im iza leđa i prisluškivali. Čuvši
plač učitelja probiše ih užasni srsi. Brzo se okrenu k njima Bosanac: - Nije ništa, djeco, umro nam je jedan naš kolega učitelj, pa nam ga je žao. Bio je
naš dobar drug. Dječaci se udaljiše, zabrinuto vrteći glavama. - Stisnite srca, drugovi mili, nemojte da jadna naša djeca saznaju prije vremena
svoju užasnu sudbinu, da im barem na taj način skratimo agoniju. Sada, braćo, otarite
suze i pokažite lica bez zabrinutosti i tuge – savjetuje im stari Dragišić.
Učitelji su obilazili uglove tavana i na dječjim licima, ispijenima od gladi, u
tragično-melankoličnim očima gledali, uz utučenost, zlokobnu slutnju i ukočen izraz
samrtnoga straha.
Nikola Rebrović morao se ukloniti od potresnog izra- za u njihovim očima. Jadao se
svojim kolegama učiteljima: - Jao, drugovi moji, nisam mogao izdržati onu užasnu optužbu koja se nijemo
ogledala u njihovim očima i govorila više nego bujice riječi.
Djeca su odjednom ušutjela i polijegala po podu tavana, jedva dajući od sebe znakove
života. - Sada je sve kasno, dragi prijatelju. Samo možeš sam sebe trovati kao škorpion u
sužanjstvu. Moramo se pomi- riti s nesrećom – primijeti tiho Stazić.
U četiri sata poslije podne pojaviše se dva koljača, ali su ostali dolje pred
vratima, ne ulazeći na tavan zbog tifusa. Naredili su učiteljima da izvedu djecu i
povedu je pred zapovjedništvo. Tražili su 200 djece, uključivši u taj uža- san broj i onu
bolesnu. - U planu je da se noćas postigne norma! Traže dvjesta za večernju pričest
nacističkom i klerofašističkom Molohu!
Učitelje je najednom zahvatio užas. Sve nade o kolonizaciji djece među seljake bile
su izgubljene.
S koljačima su došli i neki zatvorenici na radu u za- povjedništvu i sada su se
BELA MARAMICA
1
0
uspeli na tavan i počeli djecu na- govarati da siđu.
- Nikad vam se više, djeco, neće pružiti ovakova prilika! Idete seljacima, gdje će
biti mlijeka, pure, slanine, šljiva, koliko ti duša želi! Sigurno je da oni koji ostanu
ovdje nikada neće vidjeti selo!
Kad su djeca čula o mlijeku, slanini, puri, šljivama, bila su naprosto
hipnotizirana, pojaviše im se gladna priviđenja, već su vidjela kotao s mlijekom na
otvorenu ognjištu a ispod njega peče se proja. Kao da ih je stresla električna struja,
poskakala su sa svojih ležaja, na kojima se dosad zbog slabosti nisu mogla ni
pridignuti, i pojurila strmoglavce niza stepenice. U toj se gužvi jedni preko drugih
prebacivali a iza njih su puzali ili se četvoronoške vukli oni teško bolesni. - Lopovi jedni, ne ostavljajte nas, braćo mila, i mi hoćemo u selo! I mi hoćemo da
kusamo mlijeko s purom i beremo šljive! - Ne ostavljajte nas, braćo, braćoooo… – tiho su šaptala iznemogla djeca.
- I njih, jadnike, sve morate ponijeti, i oni treba da okuse – pri tome su ustaše
jedan drugome namigivali – i oni treba da okuse mlijeka, šljiva i pekmeza!
Ustaše su naredile da se i sva bolesna djeca povedu »na selo!« Zatvorenici koji su
tu »uredovali« vrlo su dobro znali da se mora popuniti i izvršiti »norma« smrti. Ako
se ta norma ne popuni ubojstvima djece, morat će je popuniti drugi, pa možda i oni sami. - A gdje su im učitelji? – prodera se jedan od ustaša koljača.
- Učitelji! Odmah silazite i odvedite djecu pred za- povjedništvo! – derao se
statističar, logoraš zaposlen u zapovjedništvu, koji se već odavno od smrtnog straha
pretvorio u ropsku mašinu! - Ah, hvala Bogu, idemo s našom djecom! Bolje je s dušom umrijeti, braćo bolje!
Umiremo, kako smo ono odredili, zajedno s našom djecom! – prekriži se stari Dragišić.
Učitelji su silazili s tavana i svrstavali u povorke djecu za zajedničko gubilište!
Lica su im bila ozbiljna, namrštena i dostojanstvena, susprežući se od provale re-
volta zbog ovog užasnog zločina ustaša nad nevinom djecom! Nisu više toliko
strahovali za svoje živote!
Jovo Gaćeša je stao na čelo povorke a ostali učitelji stali su na kraju te pogrebne
povorke žive djece i učitelja! - A, gdje je Stazić? – upita ustaša. Brzo po njega, majku mu izdajničku! – naredi
ustaša Bosancu da ga dovede. Za tren se pojaviše Bosanac i Stazić. - A tu Li si! Htio si možda da zaradiš još i zvonaru, a! – rugao se ustaša Staziću.
Kad je povorka krenula, Bosanac upita Stazića: - Ma, boga ti, gdje se ti izgubi?
- Zaostao sam na tavanu da zaustavim Vasu, 14-godišnjeg sina moga prisnog
prijatelja iz Starog Sela kod Siska, da ga odgovorim da ne ide u povorku. »Ti«, veli mi
on »meni braniš da i ja odem kući. Kakav si ti naš prijatelj i drug moga oca!« »Nemoj
sine, nemoj, nemoj,« plakao sam, jer mu nisam smio reći užasnu istinu kamo djeca idu, a
on navalio, hoće da ide, pa hoće! – »Ti si naš prijatelj, ti si Hrvat, a mi smo Srbi, pa
stoga ti…« – i Josip je zajecao, dok mu je Bosanac stisnuo ruku. Tad nastavi: - Tebe, moj Josipe, volim više no ikoga. Ti si meni bli-ži od bilo koga na ovom
svijetu, jer si naš drug koji s nama zajedno ide pod nož, jer si čovjek i ljudina! – opet mu
je Bosanac stisnuo ruku. - Pa, eto, kada mi dijete to reče – tiho zaplaka Josip – navališe mi suze, prosto
pljušte niz obraze, jer me je nešto steglo u grlu i nisam mogao ni riječi izustiti. Ali
BELA MARAMICA
1
0
dijete, spazivši da me je uvrijedilo do dna duše i ujelo za srce, sko- či prema meni i
poče me grliti i ljubiti, plakati i vikati: »Otprosti, čika Josipe, oprosti mi, od muke
mi izletjelo, prokleti jezik!« U taj čas si, eto, i ti pristigao na tavan da me zoveš u
povorku. Tada sam odgurnuo malog Vasu i rekao mu da se ne makne i da od sebe nikakva
glasa ne daje. Tada sam vidio njegove iskolačene oči, jer je tek sada shvatio, kamo
zapravo vode djecu – pod nož. I, kako si i sam vidio, ostao je skamenjen, širom
otvorenih očiju i usta, nijem, nepokretan… Eto to je bio razlog što sam se zadržao dulje
na tavanu.
- Pokušali smo, moj Josipe, odmah da zamolimo ustaše da barem onu bolesnu djecu
ne vode po ovoj studeni, ali se zločinci izderaše na nas: »Ako vam je mila na ramenu
glava i ako ne želite da upadnete u zvonaru, tad jezik za zube i ne petljajte se u naše
poslove!« A tada nam dobaci i onaj suhi: »Ako baš i želite na selo, neće biti nikakve
teškoće da odete ekspres, još večeras. Hi, hi, he, he, ha, ha« smijuljili su se ovi vuci.
Dika mi reče: »Pa bolje da i mi idemo s djecom večeras nego da se živi pomalo pečemo
na ražnju svaki dan u ovom paklu!« - Ja bih se složio s tim Dikinim prijedlogom, ama mi padoše na pamet ona djeca
što ostaše i koju sakrismo, možda će se netko od njih izvući odavle, jer se nikad ne zna
šta nosi dan a šta noć. Zato bi se isplatilo još potrpjeti, dok ih netkom ne predamo. - Bogme, Branko, da se barem nas nekolicina javi za taj ekspres! Evo ja ću prvi! –
Branko zagrli Josipa i suze mu navriješe. - Bit će vremena i za to, sigurno te neće mimoići ta gorka čaša. Možda se netko,
barem jedan od nas, spasi i oba- vijesti svijet o svim ovim užasima, Josipe brate!
Kada su djeca prolazila pokraj »Bajera«, počeše u onom vječitom blatu posrtati, a
osobito ona najslabija, koju su drugi, nešto jači dječaci jedva vukli držeći ih ispod
pazuha. - Učo, učo, onesvijestio se Mirko! – stadoše vikati djeca. Kad su učitelji dotrčali
i uhvatili Mirka, viđeše da je već mrtav. Koljači su izvirivali otromboljivši svoje
raz- bojničke ralje. - Ponesite ga – naredi koljač. Dečaci uzeše mrtvog Mirka za noge i ruke i poniješe
kao vreću. - Zar ćemo ga nositi u selo? – upita jedan od njih.
- U selo, u selo, jakako! – odvrati mu posprdno koljač. Neka starija, zdravija djeca
samo se zbunjeno u strahu pogle- daše, a zatim ispitivački, s očajem na licu, pogledaše
svoje učitelje. - Jao, Nikola, brate – zapita Branko – zar se mogu ikada zaboraviti ovi jezoviti
pogledi djece, koja prozriješe svoju skoru užasnu smrt! I sam bi granit pukao, a kamoli
ljudsko srce, pobogu brate. - Ćuti, moj Branko, trpi još koji dan i sat možda! A možda će se nešto i u logoru
dogoditi! Oni, čini mi se da nešto spremaju. Možda ćemo i mi imati prilike da im se
pridružimo i da se osvetimo za sve ove besprimjerne zločine. - Evo, umrije nam i Vaskrsije! – opet se začu iz redova djece.
- I Stevo nam umrije! – povikaše s drugog kraja druga djeca.
- Nosite ih, vaši su, ćaća vas vaš zakarto! – dere se koljač. Djeca su sada ove
pogrde shvatila kao loš znak, jasno predosjećajući užasnu sudbinu. - Kamo nas ovo vode, čika Jovo? – pitala su tiho djeca svoga miljenika Jovu Gaćešu,
koji je išao ispred povorke i od tog se pitanja sav stresao. Razumije se, znao je užasnu
BELA MARAMICA
1
0
istinu! Stoga se pravio kao da ne čuje pitanje.
- Kamo nas vode, čika Jovo? – ponovila su se pitanja, a čika Jovo je, uzdahnuvši,
samo slijegao ramenima. - Pa valjda u selo!
- Ma, da nas ne vode, lopovi, u Gradinu?!
- Neće valjda – odgovori im čika Jovo mahinalno, znajući da idu u Gradinu. Nije
smio reći da idu u selo, jer bi bilo sumnjivije kad bi to kategorički tvrdio. Ovako,
izri- čući i vjerojatnost i nevjerojatnost, neki umjereni skepti- cizam, u stvari oprez,
čika Jovo je smirio djecu više negoli da je tvrdio da ih sigurno vode u selo. U svojoj je
pedagoškoj praksi dobro upoznao dječju dušu, ali nije nikad imao prilike da se bavi
ovakvom paklenom psihologijom, dubokim ponorima ustaškog demonizma. - Neće nas voditi u selo, čika Jovo, a ja, neće! – provocira jedno dijete odgovor koji
treba da odlučno opovrgne strah od Gradine.
Čika Jovo šuti. - U Gradinu nas vode, u Gradinu, čika Jovo, jao ga si nama!
- stade mali Perica plakati iz glasa. Tad su već stigli do ciglane i za nekoliko će
koraka biti pred zapovjedništvom. U prolazu su sreli nekog ustaškog »časnika« koji ih
mrko pogleda i poče vikati na njih: - Odmah da skinete te prnje sa sebe! Djeca su sad bila sasvim i nedvojbeno načistu
da idu u Gradinu na klanje. Izbezumljeni, učitelji im šapnuše da se svi najednom
rasprše po ciglani i da se posakrivaju ovu noć ma gdje bilo! Ona su zdravija odmah
vješto nestala u labirintu između poredanih redova sirovih čerpiča i izgubila se
koljačima s vida. Ali neka su ostala skamenjena, kao i ona koja su mrtve nosila i,
naravno, ona bolesna. Pred zapovjedništvom je povorka našla na okupu čitav ustaški
sat (četu). Iz zapovjedništva se pomoliše Slišković i Kapetanović i prođoše, s ruka-
ma u džepovima, ispred kolone djece, podsmjehujući se cinič- ki i lukavo kimajući glavom
jedan drugome. - Vi, učitelji, poredajte djecu u dva reda, zdravu djecu na jednu, a bolesnu na drugu
stranu! Onu ćemo zdravu odmah na selo, a onu bolesnu najprije malo u bolnicu da se
oporave, pa ćemo i njih tada na selo! – zapovjedi Slišković.
Kad su učitelji poredali djecu, misleći da će možda ipak onu zdravu zaista poslati
na selo, umiješa se Slišković i poče sam neku djecu premještati iz jednog reda u drugi.
Učitelji su, naime, počeli stavljati i bolesnu djecu među zdraviju da bi i njih na taj
način spasili, jer je bilo očito da će bolesnu djecu sigurno noćas likvidirati u
Gradini. I nakon toga, kad su se ova dva opasna koljača ponovo povukla u
zapovjedništvo, učitelji su premještali slabiju djecu u grupu zdravih.
Poslije jednog sata opet ta dva razbojnika iziđoše iz zapovjedništva i ponovo
počeše pregledavati redove djece. - Niste li vi, učitelji, poslije mene nekog još premje- štali?
- Nismo – odgovoriše učitelji.
Slišković je zastao i počeo nešto premišljati. Nije se moglo znati da li se
razbojnik ipak počeo kolebati, uslijed strahovitih moralnih razmjera toga zločina. A
Kapetanović se, iz begovske porodice iz Čapljine, naprotiv mrštio i nervozno šetkao
naokolo. Najednom je stao i počeo neurastenično udarati vrhom čizme po zemlji. - Nu, šta ćemo sada? – upita Slišković Kapetanovića.
BELA MARAMICA
1
0
- …Im mater, sve, sve! – ljutito odgovori Kapetanović, na što se Slišković slatko
nasmijao, zagrlio Kapetanovića i tako zagrljeni krenuše prema zapovjedništvu, uđoše u
svoj brlog. Čas poslije iziđe iz zapovjedništva neki usta- ša i upita začuđeno: - Sve!? – Odmah se iza njega ponovo stvori Kapetanović, videći da te proste ustaše
nisu to očekivali. - Rečeno je i zapovijeđeno – sve! Jeste li razumjeli! – Sve! – derao se Kapetanović
na ustaše. - »Sve, sve, sve, sve!« – mutile se grozne riječi tog iz- rođenog krvoloka u glavama
učitelja. Josip se osmjeli i upi- ta, praveći se kao da ne razumije te tajne riječi
zločinca: - Da vodimo djecu natrag u logor?
- Vidi ti njega, kako samo drsko pita! Učitelji svi marš tamo! – pokaza kažiprstom
prema putu koji je vodio od ciglane do logora. - Smjesta da ste se udaljili! – Pokunjeni učitelji po- vukoše se do umjetne
bravarije Jurice Pandića i Drageca Plečka i stadoše iz nje viriti, potreseni
saznanjem što će se dalje događati s djecom. Malo zatim opkolio je ustaški sat djecu i
počeo im žicom vezivati ruke iza leđa. Tada se zbio jedan od neopisivih i
najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje,
Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke
ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 sati, u sam sumrak 15. listopada
1942, sat je poveo djecu, već napola mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu.
Povorka djece svezane žicom, prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, preklinjanje i
psovanje, kroz vrata lo- gora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje
su brzo pokupili logoraški grobari.
Te se večeri ono malo djece, koja su poslušala savjete učitelja i sakrila se prije
odlaska u zapovjedništvo, pola- ko ponovno ušuljalo na svoj tavan. Viđela su i čula
što se dogodilo s njihovim malim drugovima.
Kad je neko bolesno dijete počelo glasno plakati i ko- riti učitelje zanijemjele od
užasa, brzo ga umiriše ostali svjedoci strašne pogibije njihovih drugova. - Ćuti, budalo, sve su nas oni spasili, kamo sreće da su ih i oni poslušali, možda
bi i mnogi od njih sada bio ovdje živ kao i mi!
Bolesna su djeca zinula od straha i najednom umuknula.
Oči im utonule u dubinu lubanje i najedanput iskočile od iznenadnog osjeta jeze i u
polumraku počele svjetlucati.
Sutradan 16. listopada 1942. oko 11 sati prije podne, stiglo je pred baraku 15
praznih kola. Učitelji su brzo saz- nali iz kancelarije da su ta kola došla po
preostalu bo- lesnu i zdravu djecu. Bolesnu će prevesti »u bolnicu« a usput će i zdravu
prevesti u Gradinu! Učitelji su svu pokretnu djecu brzo izgurali napolje i tu su djecu
logoraši posakri- vali svugdje po logoru, dok ne pregrmi opasnost. Najteže je bilo
smirivati i utišati paniku djece koja su sada već dobro znala što znači ići »u
bolnicu« ili »na selo«! Usprkos našim naporima, ustaše su uspjeli uhvatiti više od
pedesetero djece, potrpati ih usred bijela dana u kola i odvesti na skelu, prevesti
preko Save u Gradinu i tu, uz strahovit vrisak i jauk – strijeljati.
U logor su stala pristizati srpska djeca, koju su nacisti i ustaše uhvatili u
njihovim kućama, pa se tavan opet napunio, a to su djecoubice baš i čekale.
Oko podneva, 29. listopada, statističar Š. iz zapovjed- ništva ponovo predaje
BELA MARAMICA
1
0
naređenje da se sva djeca poslijepodne dovedu pred zapovjedništvo, jer će biti
raspodijeljena na rad po selima. U logoru više nije bilo takve budale koja bi im
povjerovala. Svatko je dobro znao što to znači.
Opet se ponavlja isti prizor kao i pri prvom odvođenju djece preko, u Gradinu – do
nebesa prodorni vrisci, padanje u nesvijest, dozivanje oca, proklinjanja! Neka su se
djeca počela zavlačiti pod slamu, neka su se neopaženo i tiho iz- vukla napolje.
Učitelji, koji se još nisu oporavili od duševnih muka od 16. listopada, lutaju
izbezumljeni uokolo, kao ludi, i samo hukću lamatajući rukama.
Toga su dana ustaše skupile oko 70 djece i prevezli ih u Gradinu, gdje su sva
pobijena. Poslije te pogibije djece učitelji su predložili da se ostatak djece razmjesti
po ra- dionicama, lančari, montaži, pogonu itd. Na ekonomiji se tada zaposlilo 25-ero
djece a kod majstora u pogonu i Lančari nešto više od njih 40.
Toga dana, 29. listopada, jedan se mališan uspio iskrasti iz konvoja djece već
određenog za Gradinu i sakriti negdje u logoru. Ustaše su tada alarmirale sve i
mobilizirale čitav logor da se to dijete pronađe. Čopor divljih zvijeri razjurio se
okolo da pronađe dijete. Ustaše su s otkočenim parabelumima jurili i zavirivali pod
barake, u boksove, neki su oblijetali s gvozdenim šipkama oko baraka, pretražujući
svaki kutić. Od bijesa su škripali zubima, urlali kao vukovi i psovali najpogrdnijim
izrazima sav dječji rod.
- Naći ćemo mi njega, ma se sakrio i u zmijsku rupu!
Ali ga ipak nisu mogli pronaći. Tek sutradan, kad ga je glad pritjerala, primijetiše
ga kako se izvlači ispod hrpe drva pred ciglanom i, naravno, brzo ga uhvatiše. Taj je
mališan proživio 3 mjeseca u Zvonari s ustašom Crnkovićem, koji je također bio tamo
bačen za kaznu, što je s još dvojicom ustaša ukrao goleme količine slanine u selu
Košutarici, gdje je bio ekonom u tzv. »špek-aferi«. Jedan njegov saučesnik, Dalmatinac,
bio je strijeljan, a drugoga su poslali na istočni front, dok je Crnković uspio pobjeći,
ali su ga uhvatili i strpali u Zvonaru.
- bile su likvidirane i druge grupe djece i gotovo svi učitelji.
Najteže pada likvidacija kozaračke i druge srpske djece u Jasenovačkom logoru u
predvečerje samog oslobođenja, u proljeće 1945. godine:
1) 17. i 18. travnja 1945. g. ustaše su likvidirali pri- bližno 35 dječaka od 13 – 17
godina, mahom šegrta sa Kozare i srpske djece iz Hrvatske.
2) Grupa od 18 dječaka, šegrti, kozaračka djeca i srpska djeca iz Hrvatske,
likvidirana je u subotu navečer 21. travnja 1945.
3) U velikom ustanku i jurišu, pod vodstvom komunis- te Ante Bakotića, studenta
kemije, poginuo je ostatak djece, većinom odraslih šegrta od 15 – 18 godina, čiji broj
nije sa sigurnošću utvrđen.
Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu,
ostavljajući o tome nemali broj doku- menata. Među najpotresnija italijanska dokumenta
o hrvat- skom genocidu nad Srbima spada pismo generala Alesandra Luzana Musoliniju.
Sadržaj njegov govori sam za sebe. Evo tog pisma:
Duče! Moja bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da, u
nečemu, odstupim od strogog vojničko! protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan
događaj koje- mu sam, unazad tri sedmice, lično prisustvovao.
Obilazeći srpska mesta Stolac, Čapljinu i Ljubinje (između 60 i 130 km severno
BELA MARAMICA
1
0
od Dubrovnika) – saznam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše,
prethodnog dana, počinile neki zločin u jednom selu (Pre-
bilovci), i da će, kad se to pročuje, okolni Srbi ponovo da se uznemire.
Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj
učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo
starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč – to je prevazilazilo svako
ludilo! Mnogima su odsekli Glave i poređali ih po đačkim klupama. Iz rasporenih
utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod
plafona i ekserima ukucali u zidove! Roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali
da se tu duže zadržavamo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto
ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I, taman kad smo odlazili, u
zadnjoj klupi se začulo dečje krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli
su jednog đaka, još je bio u životu, disao je sa napola presečenim grkljanom! Svojim
kolima odvezem to jadno dete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svesti i od njega
saznamo punu isti- nu o tragediji.
Zločinci su najpre, na smenu, silovali učiteljicu Srpkinju (ime joj je Stana
Arnautović) i onda je, pred de- com, ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za
sve to vreme, pevao je silom dovedeni orkestar Cigana i udarao u tambure!
Na večnu sramotu naše, rimske crkve – i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu
tome je učestvovao! Dečak koga smo spasli, brzo se oporavio. I čim je rana zarasla,
našom nepažnjom pobegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu.
Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud; našli su ga na pragu kuće zaklanog. Od
hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoš! Istoga dana (što smo otkrili
kasnije) kad je izvršen zločin u školi ustaše su pohvatale još 700 stanovnika sela
Prebilovci i sve ih bacili u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili.
Spaslo se samo oko 300 muškaraca: jedino su oni uspeli da probiju ustaški obruč oko
sela i da pobegnu u planinu! Tih 300 preživelih jače je od najelitnije Pavelićeve
divizije. Sve što su imali da izgube, oni su izgubili! Decu, žene, majke, sestre, kuće,
imovinu. Čak su i straha od smrti oslobođeni. Smisao njihovog života je jedino u
osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku, i stid što su preživeli! A takvih
sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercešvina, Bosna, Lika, Dalmacija.
Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su, u tim krajevima, zagađeni i mnogi
vodeni izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je baneno 4.000
Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i
naše kulture pašće neizbrisiva mrlja, ako se, dok je vreme, nedistanciramo od
ustaša i ne spreči- mo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje!“
Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 81-97