Simo Novkovic
U jednoj od grupa kozaračke djece, poslane na likvidaciju ustašama u Jasenovački logor, nalazio se i trinaestogodišnji Simo Novković iz Laktaša kod Banje Luke. Malog su Simu feldžandarmi silom istrgli iz majčina zagrljaja, jake, zdrave žene, koju su s transportom poslali na ropski rad u Njemačku.
Iako je Simo bio još dijete, u dobi pubertetskih kriza pokazivao je osobitu čvrstoću karaktera. Bio je ponosan, hrabar, uporan i nepopustljiv u borbi, neobično druželjubiv, socijalan i nesebičan.
Malog Simu su sva djeca veoma zavoljela, osjetivši srcem njegovo nesebično i iskreno drugarstvo. Simo je djeci rado pripovijedao o borbama Šolaje na Kozari, uvjeravajući ih da se »naši bore protiv ovih zvijeri i sve će nas osvetiti!« Ali dugotrajna nesreća povređuje i dječju dušu! Iscrpljena od gladi i bolesti, ova su očajna djeca počela i Simi govoriti da mu ne vjeruju i da im on to samo zato govori da im »pravi ćeif«. Simo se ljutio, pobijao te njihove sumnje.
Uvečer su učitelji, koji su zajedno s djecom spavali na ta- vanu, slušali kako djeca pod ćebetom šuškaju i šapću jedno drugome: »Jesam li ti rekao da je naš Simica u pravu. Eto, i učo je to potvrdio«.
U to su vrijeme ustaše počeli provoditi svoj program likvidacije logoraša još bržim tempom. Iz dana u dan smanjivali su ionako siromašne obroke hrane, oslanjajući se opet na »Vernichtungspolitiku« svog velikog saveznika – izgladnjivanje.
Kad se, naime, pojavila već i izgladnjelost trećeg stupnja, praćena avitaminozama, jednog dana djeca nisu više dobila ni onu surutku, jedini izvor prijeko potrebnih animalnih bjelančevina, iako ih je i do tada bilo samo u mikroskops- kim količinama. Razumije se da je jednaka sudbina zadesila i njihove plemenite učitelje. Oni su, doduše, to smanjivanje količine i kvaliteta hrane podnosili mirnije, stoički, ali zato još s težim posljedicama. Kad su učitelji videli da djeca nisu dobila ni tu mizernu surutku, svi su se odrekli svoje porcije hrane i prepustili je djeci! Tada je mali Simo, već i sam oslabio od gladi kao i ostali, održao djeci govor:
Draga braćo! Naš čika doktor nam je rekao da štedi- mo kalorije i da se zato što manje krećemo. Mi smo svi os- labili, ali ima među nama i sasvim slabih drugova kojima smrt već viri iz usta. Njima sada prijeti najveća opasnost, pa se mi, eto, recimo zdraviji, bar za neko vrijeme odrek- nimo jednog dijela ove naše kukavne hrane u njihovu korist! Evo, ja prvi dajem svoj dio! – i Simo je odvojio nešto pure u susjedovu porciju. Svi su ga poslušali i počeli poklanjati te mrvice hrane koja je i inače jedva mogla zadovoljiti fi- ziološke potrebe organizma.
Ljubav prema svome rođenom djetetu i neuništivi, urođeni nagon materinstva nisu ustaše ni u Simine majke mogli ugušiti, usprkos tome što su je brutalno odvojili od njezina dragog djeteta.
Jednog dana mali je Simo dobio pismo od majke koje je pokazao samo svojim učiteljima. U tom je pismu stajalo.
»Milo moje! Sve poduzimam, majčino srce, da te, sinko moj dragi, spasim! Možda nećeš više imati majku, ali ćeš imati život! Trpim sve muke i poniženja da te spasim! Kad dođeš u Laktaše, javi se odmah kod strica Nikole i on će te odvesti kamo treba da ideš.«
Nekoliko dana poslije toga pisma, na satu geografije, doletio je kurir i pozvao Simu da smjesta ide s njim u za- povjedništvo.
Nikad nikome u ovom logoru nije bilo prijatno kad su ga zvali u koljačko zapovjedništvo. Djeca su se jedva suzdr- žavala da ne zaplaču. Znaju oni da taj poziv znači samo crnu pjesmu smrti! Svi su žalili toga hrabrog, dobrog dječaka. Učitelji se ukočili u nedoumici. Neki su govorili:
Oni ubiju svakoga koga netko iz vana zatraži! Tada ci- nički javljaju: »Umro je od pjegavca«. Još nikome nisu inter- vencije ništa dobro donijele!
A ipak, možda? Nikad ne znaš šta se sve može dogodi- ti – razmišljaju drugi u nedoumici.
Gradina? »Š-C«? – nagađaju djeca.
Ništa dobro kad tamo zovu! – klimaju zabrinuto skep- tici, možda sada i s pravom.
Malog su Simicu veoma voljeli i učitelji i djeca, pa je uzbuđenje zbog njegova odvođenja doseglo vrhunac. Jer, svi su se još dobro sjećali nedavnoga žalosnog dana kad su iz nji- hove grupe odveli četvoricu u »Š-C« nakon što je netko za njih intervenirao. Rane od toga tragičnog događaja bile su još suviše svježe i bolne.
U to opet dotrči iz kancelarije neki kurir i nekako mu radosno dovikuje:
- Simice, ideš kući, sigurno ideš kući! Požuri, čekaju te!
Kući? Kući? To je sigurno neka prevara! – govorila su djeca. Ni sam Simica nije u to vjerovao. Nismo ni mi vjerovali. Sve su to koljački trikovi s kakvima smo se već upoznali. Nikome se do danas nije posrećilo da stvarno ode kući. Pa i ustaše su govorili da je Gradina jedina »kuća« primjerena za logoraše. Ali kad smo ugledali kako su se ma- lom Simici zjenice širom otvorile, kako ga probija hla- dan znoj, kako je zanijemio od straha na pomisao na kol>ački nož, počeli smo ga hrabriti:
Ma, nema sumnje, sigurno ideš kući! Nije tebi majka badava pisala. – A svatko zna da su u ovoj zeml>i Švabe bo- govi, da oni vedre i oblače, a ustaše moraju izvršavati nji- hove naredbe. Ali, Simica je ostao nijem i uzet od straha.
Složili smo dječakove stvari i u suzama ga otpratili do stepenica.
Možda ćeš stvarno na slobodu! – šapće mu jedan drug. Mali je Simica na to pokrio oči dlanovima i huknuo:
Uh, brate, ne smijem ti na nju ni pomisliti! Na slobodu! Ipak je smogao još toliko snage da se oprosti od svojih učitelja. Gledao ih je suznim očima i kroz plač reče: – Dragi moji učitelji! Hvala vam za svu vašu roditeljsku brigu i ljubav. Ako ipak ostanem živ, vaši će mi likovi biti uvijek pred očima i u mom srcu. Ako me zaista puste na slobodu, mahnut ću vam bijelom maramicom iz vagona kada budem pro- lazio pokraj logora. Pazite, ako ne budem mahao, onda znate kamo su me odveli! – Uhvativši ruku prvog učitelja, htio ju je poljubiti, ali ga učitelj privuče sebi, zagrli ga i poljubi, a tako i svi ostali. Izljubio se, plačući, i sa svim svojim drugovima, a tad ga je kurir nestrpljivo povukao za ruku i poveo prema zloglasnoj zgradi logorskog zapovjedništva. Simica se neprekidno osvrtao i plačući gledao na tavan u kojem zauvijek ostavlja svoje učitelje, svoje drage drugove.
Za to je vrijeme učitelj Stazić odjurio Slobodanu i oba- vijestio ga da su ustaše pozvali njihova miljenika, malog Simu, u zapovjedništvo, pod izgovorom da »ide kući«.
Slutimo nesreću, iako onaj kurir iz zapovjedništva tvrdi da Simica sigurno ide na slobodu. Mi ipak dobro zna- mo da još nitko odavde nije otišao kući. Slobodane, brate, provjeri, ima li još kakvog spasa za tog divnog dječaka!?
Hm! – zamisli se Slobodan. – Zar još niste uspje- li proniknuti sve te vrlo loše zamaskirane metode ovog ljudožderskog brloga! Vrijeme je, i u vašem interesu, da se već jednom oslobodite tih lažnih iluzija. Naravno, pokušat ću saznati istinu preko naših drugova, ali se bojim da će to biti užasna istina o sudbini tog jadnog djeteta!
Ma, Slobodane, djeca su sva poludila, na sav glas viču: »Simo ode kući, i mi ćemo, i mi, i mi ćemo skoro kući!«
Jadna djeca – utučeno odgovori Slobodan – ona žive srcem, instinktom, a ne razumom!
Oko tri sata popodne obično je kraj logora prolazio brzi vlak u pravcu Novske. A danas bi iz nekog vagona Si- mica trebao mahnuti bijelom maramicom svojim drugovima koji su ostali u žici Jasenovačkog logora! Sva su djeca izi- šla iz baraka i šutke gledala prema pruzi.
Ma, draga djeco, idite unutra, neće Simica tuda proći. Njegov vlak mora kroz Sunju, pa ga zato ne možete odavde vi- djeti – uvjeravali su učitelji djecu, kako bi ih sačuvali od posljedica razočaranja, jer bili su uvjereni da će ustaše ma- log Simicu još noćas likvidirati u Gradini.
Ali dao je poštenu riječ da će nam mahati bijelom ma- ramicom s prozora vagona, a Simica nije od onih koji lažu. Moramo ga vidjeti, našeg Simicu, moramo! – uporno su po- navljala djeca.
Sva su uvjeravanja – i da vlak ide u drugom pravcu, i da je pruga predaleko da bi se mogla vidjeti bijela maramica – bila uzaludna. Djeca su posljednju nadu u vlastito spasavanje iz ovog kaveza smrti ulagala u to lepršanje bijele maramice njihova Simice.
I mi ćemo sigurno kući4, samo ako puste našeg Simicu! Sad ćemo vidjeti kakve ćemo biti sreće! Bijela maramica – veselje, kuća, naša draga kuća, slobodica, šuma, Kozara naša!
Ah, jadni mališani – šaptali su učitelji među sobom.
Oni hoće kući, a zaboravljaju da njihovih kuća više nema, da su im roditelje odveli, mnoge poubijali…
Željeznička je pruga u polukrugu prolazila po visoku nasipu prema Novskoj, udaljena od logorske žice nešto više od jednog kilometra. Kad bi jurio brzi vlak, lica se iz te daljine nisu mogla raspoznavati na prozorima vagona.
Nešto iza tri sata začula se tutnjava vlaka koji je jurio preko jasenovačkog savskog mosta i nakon nekoliko minuta se uz škripu i huku zaustavio na stanici Jasenovac. Djeca su vidjela dim koji se dizao nad drvećem, i čula pisak pare.
Vlak je stigao, sada stoji na stanici – zabrujala su djeca kao u groznici. – Eno ga, vidi se kako se puši. Sad će i naš Simica!
Djeca su poigravala od uzbuđenja, a ona malo jača skakala uvis i iskolačenih očiju gledala u pravcu dima iz lokomotive. Kad se začuo oštar pisak, udaranje odbijača i lupanje kotača – znak da je vlak krenuo – napeto očekivanje doseglo je vrhunac. Vlak se zahuktao i začas se pojavio na nasipu u svoj svojoj dužini. Sva su se djeca propinjala i iskolačila oči, pa su se i sami učitelji poveli za njihovim primjerom.
Najednom iz slabašnih dječjih grla izbi prodorno odu- ševljenje:
Eno ga, eno leprša! Dragi naš Simica, Simica, Simica – vikali su neki kao u deliriju. I doista, s prozora jednog vagona lepršala je bijela maramica. Djeca su skakala, vikala, vriskala, plakala, zagrcavala se od uzbuđenosti. Učitelji su zanijemili nad tim prizorom jer su bili već čvrsto uvjereni da spasonosna maramica neće zalepršati. Sad su povjerovali u silnu snagu dječjega nagona.
Ovo je, braćo, kolektivna psihoza! – prošapta učitelj Jovanović.
Simo je, dakle, zaista otišao! Djecu je ova nova nada toliko uzbudila da su, po povratku na tavan, gotovo sva popadala od nemoći. Emocije su slamale krhku zgradu njihova još jedva živog organizma.
Kući, kući, jakako kući, šta bi oni ovdje s nama! – go- vorili su umornim glasom jedni drugima.
A mali Perica, odnekud s Kozare, uvijek povučeno, šutljivo i zamišljeno dijete, te je večeri prošaptao svome povjerljivom drugu Bori:
Slušaj Boro, brate moj mili, nikom ne kazuj, nikom! Pomno sam gledao ono lice koje je mahalo bijelom maramicom s prozora vagona! Dobro sam ga vidio ovim rođenim očima! To nije bio naš Simica, brate, nego neka žena koja je plakala i mahala!
Boro je skočio i od bijesa počeo šakama tući svoga dra- gog druga, malog Pericu, histerično plačući i vičući:
Lažeš, lažeš, kao pas lažeš! To je bio Simica, Simica i nitko drugi, ja sam ga svojim rođenim očima vidio, nije to bila nikakva žena. Svi su Simicu viđeli, samo si ti vidio nekakvu »babu« koja je plakala i mahala maramicom! Sigurno si vidio da je imala i žute oči, a!? Lažljivče lažljivi! – plakao je mali Boro.
Učitelji su ih jedva rastavili i oslobodili Pericu koji je svojom sumnjom smrtno uvrijedio druga.
Slobodan nije mogao dobiti nikakva sigurna obavještenja je li mali Simica zaista otišao iz logora, a ni poslije nismo saznali što se uistinu dogodilo s dječakom. Među učiteljima se sve više učvršćivalo mišljenje da im se svima samo prividjelo, i da su vidjeli ono što su i djeca i oni tako željno očekivali.
Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK Internacional, Beograd, 2017. str. 55-61