Tavan

Čim je ustaša Maričić dao odobrenje da se djeca presele na tavan Obrtne zgrade,
preseljenje je – uz pomoć mnogih logoraša – odmah izvršeno, kako se ustaše ne bi
predomi- slili.
Usprkos, u svakom pogledu užasnim, nehigijenskim pri- likama i neljudskim uvjetima
života, usprkos nasiljima koja su se odvijala neprekidno kao po traci kakve klaonice,
usprkos gladovanju i gotovo beznačajnoj liječničkoj pomoći, epidemija se na neko vrijeme
zaustavila. Ali je do tada već mnoštvo dječjih leševa bilo prevezeno u košutaričku
šumu.
Stari, već iskusni logoraši, izvanredno osjetljivi i na najtanje impulse paklenih
planova ustaša, zabrinuto su klimali glavom u pogledu dalje sudbine nesretne djece na
ta- vanu.
Poslije dugog razmišljanja, logoraš Slobodan Micić predložio je ustaši
Maričiću »da se djeci dodijele uči- telji logoraši, kako bi nešto naučila«, da ne
»podivljaju«.

Ma, gospe ti, Slobodane, njih bi prvo trebalo pre- krstiti na našu pravu viru, pa
katehizam u ruke. Dicu je lako dragom Bogu predvesti, hahaha! – smijao se ovaj koljač i
ubojica djece.
U redu, u redu, pa nađi im učitelje, neka ih uče…
Slobodan je odmah iskoristio tu »velikodušnu« dozvo-
lu, brzo izvukao učitelje s opasnih mjesta i doveo ih na tavan da uče djecu, a u stvari da
u tom mlinu smrti nađu i za sebe i za djecu neko zaposljenje koje će ih zaokupiti. Samo
dokle?
Broj djece poslije epidemije spao je na 380, a podučavat će ih osam učitelja.
Drugi dan došla su Djecu iz Košutarice sa svojim uči- teljem Jovanovićem, rodom iz
Tuzle, koji je prije rata slu- žio bio u bosansko-dubičkom kotaru. S narodom iz dubičkog
kotara dotjerali su u logor još četiri učitelja, koliko nam je bilo poznato, i to: Branka
Bosanca, koji je određen za gru- pnika »škole« na tavanu; Diku Bijelića, rodom iz
Mostara, plava, jaka, atletski građena čovjeka; Jovu Dragičevića, vi- soka rasta i Jovu
Gaćešu, koji je u logor doveden kao rezerv- ni oficir bivše jugoslavenske vojske.
Kasnije su toj grupi Srba učitelja pridodali i učitelje iz Hrvatske: Nikolu Re- brovića
iz Maje kod Gline, domobranskog oficira, koji je bio s našom pomoći izbavljen iz »Š-
C« te Josipa Stazića također iz »Š-C«. Na kraju su među logorašima jedva pro- našli
još i starog učitelja Jovu Dragišića, brata prof. dr Dragišića, poznatog pedijatra na
Zagrebačkom medicin- skom fakultetu, koji je kasnije, 1942. i 1943. u Jastrebarskom,
imao velike zasluge u spasavanju kozaračke djece.
Paju Gerenčevića i Slobodana Micića smatrali su nji- hovi drugovi logoraši
najboljim poznavaocima demonske psihologije ovog zmijskog gnijezda. Iz iskustva su
znali da se u logoru mogu nešto dulje održati samo doušnici i provokatori, koji će
svoj podli karakter prodati za kakvu privilegiju, ili pak poneki stručni radnici,

BELA MARAMICA

4
5
potrebni za održavanje i rad logorskih uređaja i radionica. Sve druge

ako već nisu podlegli gladi, bolestima, nasilju u samom logoru – čeka neumitna
»skela smrti«, koja će ih prebaciti preko Save u Gradinu pod nož, sjekiru i malj.
Kako sada, pitali smo se, opravdati pred ustašama ops- tanak djece u tom logoru
bezuvjetnog uništenja? Djeca nemaju snage da, iscrpljena glađu i bolestima, kreću na
rad pod ba- tinama kriminalaca i agenata. Mogli smo pokušati samo jedno: opravdati
njihovo postojanje u logoru potrebom »ob- razovanja«! Svatko je od nas, dakako, znao da je
to za prilike u Jasenovačkom logoru smrti vrlo slabo, nikakvo opravdanje. Tko da u to
vrijeme, kada se radilo o golom opstanku deseta- ka milijuna ljudi, još misli na
obrazovanje?
Odvratiti oči od opasne situacije i upustiti se u tada sasvim nerealno i opasno
»obrazovanje« sličilo je jegulji koja se zakopa u pijesak ušća Neretve s otvorom koji
lako opaze sigurne oči ribara. Međutim, utopljenik se i za slam- ku hvata. Trebalo je i s
time pokušati, jer drugog izlaza nije bilo.
Prema tome, svi će ih u logoru sabrani učitelji učiti pisanju, čitanju, računanju,
geografiji itd., iako bez olovaka, bez papira, bez knjiga! Učitelj Jovo Gaćeša će ih
učiti »mar- širati«. To bi, dakle, bilo njihovo »zanimanje« u ovom logo- ru, ne bi li se
na taj način barem malo odgodio put u Gradinu!
Jednoga dana, potkraj listopada 1942., puhala je jaka bura, a dan je bio vedar.
Studeni vjetar sužava arterije i povisuje krvni tlak, dok jugovina djeluje obratno. U
logoru bura uvijek odnese svoje, krajnje iscrpljene žrtve, a jugovina svoje. Ipak,
općenito uzevši, bura potiče životnu snagu bolje od jugo- vine. Djeca su toga dana bila
napetija i življa nego obično.
Upravo toga dana stigao je iz Zagreba Maks Luburić, što je obično značilo pokolj
nekih grupa logoraša. Redovno bi se prije toga javljao neki tajanstveni gestapovac s
crnim po- vezom preko ljevog oka. Možda mu je ta crna vrpca preko oka služila samo kao
znak naredbodavca za likvidaciju, koju su ustaški kriminalci imali izvršiti. Tu
sablast smo vidje- li prije dva dana u logoru.
Luburić je s Ivicom Matkovićem, Ljubom Milošem, Maričićem i sa još nekim
drugim ustašama išao od cigla- ne prema logorskim barakama.
Grupa tih profesionalnih ubojica, na čelu s Luburićem, uputila se ravno prema
Obrtnoj zgradi. Brzo se pronije- la vijest da vođa koljača želi vidjeti djecu. Logoraši
su pretrnuli, jer su dobro znali da je njegov zločinački mozak lišen svake
sentimentalnosti, ljudske etike i savjesti. 1
Gdje su ta djeca? Daj da vidimo šta su naučila! – povi- kao je čim je došao pred
zgradu.
Dobro uče, samo bi im trebalo malo više hrane – bezazleno promrml>a stari
učitel> Jovanović.
Učitel.i su užurbano na tavanu svrstavali djecu u redo- ve, bodreći ih da se drže,
koliko god mogu, uspravno i čvr- sto kako ih ovaj gestapovski krvnik ne bi odmah sve
otjerao preko, u Gradinu, opazi li da su slabi i iscrpljeni.
Mršavi jesmo, izgledamo kao mrtvaci, ali kad lopov vidi da smo živi i bodri,

mogao bi nas i poštedjeti – šapće djeci učitelj Gaćeša, kojem su naredili da provede
djecu pred tim utjelovljenjem smrti.
Osjećajući svu opasnost koja im prijeti, djeca su se počela uspravljati i napinjati
iza svih sila, što je sve užasno izgledalo, kao kad bi netko električnom strujom
izazivao trzaje na nekoj mumificiranoj lešini. Na prisutne logoraše to je zaista
strašno djelovalo. 2
Svakom je bilo jasno da napregnuta gluma tih skeleta neće moći ni na tren prevariti
oko ovog bezdušnika.

Draga moja djeco! Uprite sve svoje snage, jer nam je to, čini se, jedini način da
uspijemo prevariti onoga razbojni- ka, pa da nas, možda, pošalje iz ovog pakla negdje na
ekono- miju – molio ih je, šapćući i u suzama, »grupnik« te škole na tavanu, učitelj
Branko Bosanac.
Ne bojte se, učo dragi, mi ćemo onako junački…
Psstt! – oprezno se osvrnuo učitelj, u strahu da to ne čuje koji od potajnih ustaških
doušnika. Sišavši s tavana pred Obrtnu zgradu, djeca su bila svjesna da se sada radi
o životu ili smrti pa su nevjerojatno uspješno glumila vrlb discipliniran vojnički
odred koji bi, tako je izgledalo, mogao biti ustašama »poslušna mašina« koja bi
mislila i postupala upravo onako kako priželjkuju.
Nu, vidi ti vojske! Vidi ti, vidi, kako samo koračaju! Bolje ih je naučio stupati
nego što uče one u domobranskoj akademiji. Bravo, bravo! Daj im odmah bolju hranu i
spremi sve za podoficirsku školu – okrenu se Luburić Matkoviću koji zapisuje
naređenja svojega pretpostavljenog.
Ma odlični janjičari!
I zaista, već drugog dana dobila su djeca nešto više hrane pa čak i stepku iz
logorske ekonomije koja je inače isključivo davana za prehranu ustaškim koljačima, dok
lo- goraši nisu mogli o takvom nečem ni sanjati. Poslije tako velikodušnog izljeva
»dobrote«, neki su se naši naivniji supatnici počeli zadovoljno smješkati, vjerujući
kako su uspjeli »nasamariti« samog Luburića.
Tih dana je grupnik naše bolničke grupe, dr Gusti Le- indorfer, odredio da
pregledam svu bolesnu djecu kako na našem tavanu, tako i u svima »donjim« kotlovima
pakla, u »ljudolovki« – bolnici »N-B«, te u »Š-C«, dakle upravo tamo gdje su nesretni
mališani trpjeli najveća nasilja i gdje je plamtio neugasivi požar epidemije pjegavca,
trbuš- nog tifusa i dizenterije.
Moja dužnost liječnika bila je samo gorka ironija. Mo- rao sam liječiti isključivo
»psihoterapijom«, bodrenjem i tješenjem, injekcijama lažne nade, dok je sama bit
patološ- kih činjenica ostajala nepromijenjena.
S dobrim drugom, medicinarom Radekom Satlerom, ro- dom iz Ludbrega, obilazio
sam djecu od tavana do »Š-C« i natrag. Borili smo se svim sredstvima da poboljšamo
nes- nosne sanitarne uvjete i da koliko god možemo produžimo njihov život, bez obzira
na žalosne činjenice i crne slutnje. Svakome je bilo jasno da će svi naši napori biti
uzaludni, da smo strpani svi zajedno u jedan te isti bezizlazni kazan smrti, neugasivih
infekcija, terora, batina, sadističkih mrcvarenja, ubijanja, iz kojega nema izlaza.
Iako je bio već listopad, oko blatnih, uprljanih i iz- gladnjelih dječjih skeleta
množili su se rojevi muha koji su na sve strane po logoru prenosili smrtnonosne

mikroorga- nizme. Ponovno su se razmahale najopasnije logorske bole- sti: smrtonosna
dizenterija, trbušni tifus i, vjerojatno, pjegavac. Napadajući sa svih strana barake i
radne grupe, zaraze su prodrle i u dječje sklonište na tavanu. Kad smo
se pokušavali otresti muha, ušiju, prljavštine, poduzima- li mjere izolacije u
bolnici, po barakama, ustaše su nam se podlo podsmjehivali, a i nama samima bilo je
jasno da su mjere koje poduzimamo toliko neznatne da zapravo uopće nemaju, niti mogu
imati bilo kakav ozbiljniji učinak u spasavanju logoraša od masovne smrti, koja je
nesmiljeno kosila po lo- goru, ne štedeći ni naše štićenike na tavanu.
Jednog mi je dana Radek Satler morao pomagati da iz naše bolničke nastambe
prijeđem u bolnicu »P-B«, koju sam ja vo- dio. Tu me je posjeo na stolac, gdje sam se skoro
onesvijestio. Obolio sam i ja od »pjegavca«, kako su mi rekli. 3 Drugovi i kolege vodili
su brigu da ustaše ne otkriju da sam bolestan, jer bih tada sigumo bio odmah otpremljen
u Gradinu, pod ustaški nož. Tako sam preko dana presjedio u uglu bolnice da me ne bi
našli bolesnog u našoj susjednoj »nastambi«. Jednom me se ipak sjetio fra Satana (kako
smo nazivali krvožednog fratra, upravitelja logora, Miroslava Filipovića-
Majstorovića) i upitao Satlera i Savu što je sa mnom. Odgovorili su da se mnogo
umaram kod suzbijanja epidemija i liječenja bolesnika, pa se sada odmaram. Zbog toga me
je Satler nekoliko puta vodio djeci na tavan da ustaše vide kako »radim«, ali se toga
kasnije, kad sam ozdravio, uopće nisam mogao sjetiti. U sjećanju su mi ostale samo čudne
slike živih mrtvaca koji su mi se priviđali kroz crvene kolobare i svjetlace, što su
mi kružili i sijevali pred očima. Pričinjalo mi se kao da se miču u nekoj crvenoj
polutami i prstom me dozivaju; neki viču »Ovamo, k meni«, neki pužu u očaju, neki se
smiju. Bilo mi je jasno da su te vizije bile odraz ove paklene zbilje u mom grozničavom
mozgu.
Čim mi je donekle pala temperatura, iako još bolestan,
morao sam »ići na posao«. Otišli smo na tavan. Moj dobri drug Radek držao me čvrsto
ispod pazuha i gurao uza stepe

nice, a meni se činilo kao da se penjem na planinski vrh. Napokon smo se našli pod
gredama tavanske konstrukcije. Moje u bolesti crvene prikaze sada su potamnjele,
posivje- le. Ali to su one iste, aveti, iste! Strašno je bilo slušati buncanje bolesne
djece, njihov jauk i dozivanje majki.

Joj, ja bih samo malo varenike! Bog vas ubio, što mi ne date, prokleti bili! –
zaklinjao je neki dječak i kroza suze tražio mlijeka.
Vode, vode, vode! – nestrpl>ivo je tražio drugi. A kako nam barem vode nije
manjkalo bolničari su mu je odmah dali.
Među djecom su ležala i dva učitelja, oba u pjegavcu i u nesvijesti. Jedan od njih
bio je Josip Stazić.
Pregledali smo djecu i učitelje i tješili ih glupom str- pljivošću da će sve proći.
Radek me je ponovno čvrsto uhvatio pod ruku kad smo se spuštali niz tavanske
stepenice i pri tom mi šapatom go- vorio:
Ah, kako je samo užasna ta podlost, ta igra s ljudskim dostojanstvom! Oni prave
komediju s nama svima! Grohotom se smiju našoj slijepoj naivnosti! Likvidirat će i tu
djecu. Ustaše dobro znaju što nas čeka – i djecu, i njihove učitelje, i sve nas. Zato se i
podsmjehuju našem nemoćnom koprcanju u bezizlaznoj vučjoj jami! Nikome nema spasa
odavde, nikome! – šaptao je Satler, držeći me ispod ruke i naprosto me noseći.
Još samo malo, još malo, požurivao me Radek Satler, skoro će smrknuti! Sunce je
već zašlo, trebat će još dugo čekati dok ne iziđe s istoka! Naša je samo ova užasna,
tamna jasenovačka noć! – završio je, uzdahnuvši, svoje šaputanje.
Djecu oboljelu od dizenterije treba odmah prebaciti u bolnicu »1-B«! – oglasio
sam se ja kao iz polusna. Ako se to ne učini, za sedam dana neće nijedno više biti živo,
Radek!
Radek me značajno pogledao (nikad nisam mogao odgonetnuti psihološku pozadinu
toga tajanstvenog pogleda) i od- govorio: »Pokušat ću, pokušat ću, i to odmah.« Na to smo
zašutjeli. Radek me je doveo do naše barake, smjestio na sto- lac i brzo otišao ne
govoreći mi kamo.
Te noći je Radek, uz pomoć naše grupe, osobito Havličeka, Paje Gerenčevića te
antifašista logoraša dra Leindorfera, dra Spitzera, dra Katza, dra Drage Kohna,
Franceka Mandića, Salka Nožića, Štefa Cvetetića te Ozrena Obradovića, M.
Mirkovića i drugih, uspio prebaciti 57 djece u bolnicu »1-B«, gdje su vladali bolji
uvjeti.
Uslijed golema pomora, broj djece se smanjio na 260. Pajo Gerenčević i Joske
Bogdanović »profešur«, povezani s X. Havličekom, Slavkom Brnčićem i drugima,
uspjevaju preko Slobodana Micića premjestiti djecu, koja su ozdravila, u radionice kao
naučnike – u lančaru, na ekonomiju, u stolariju, umjetnu bravariju i još neka sigurnija
mjesta. Tako se kod Jurice Pandića, Plečka i Razuma, kod inž. S. Midžića i drugih
majstora, zaposlilo više od pedesetero zdrave djece da »uče zanat«, a zapravo da budu
dalje od opasnog žarišta smrtonosne zaraze i sigurne smrti i da možda, možda,
možda…
Nakon njihova odlaska u logorske radionice, na tavanu je ostalo još oko 200 djece sa
svojim učiteljima. Ti preživjeli nesretnici, koji su se usprkos gladi, bolesti i
užasnim nehigijenskim prilikama uspjeli održati, ponovno su se našli na spisku
logoraša koje su ustaše, kad god im se prohtjelo, ubijali kod »primjernih« egzekucija!
Zato ih je učitelj Gaćeša učio marširati i pjevati »koračnice«, ne bi li se krvolok

Joj, ja bih samo malo varenike! Bog vas ubio, što mi ne date, prokleti bili! –
zaklinjao je neki dječak i kroza suze tražio mlijeka.
Vode, vode, vode! – nestrpl>ivo je tražio drugi. A kako nam barem vode nije
manjkalo bolničari su mu je odmah dali.
Među djecom su ležala i dva učitelja, oba u pjegavcu i u nesvijesti. Jedan od njih
bio je Josip Stazić.
Pregledali smo djecu i učitelje i tješili ih glupom str- pljivošću da će sve proći.
Radek me je ponovno čvrsto uhvatio pod ruku kad smo se spuštali niz tavanske
stepenice i pri tom mi šapatom go- vorio:
Ah, kako je samo užasna ta podlost, ta igra s ljudskim dostojanstvom! Oni prave
komediju s nama svima! Grohotom se smiju našoj slijepoj naivnosti! Likvidirat će i tu
djecu. Ustaše dobro znaju što nas čeka – i djecu, i njihove učitelje, i sve nas. Zato se i
podsmjehuju našem nemoćnom koprcanju u bezizlaznoj vučjoj jami! Nikome nema spasa
odavde, nikome! – šaptao je Satler, držeći me ispod ruke i naprosto me noseći.
Još samo malo, još malo, požurivao me Radek Satler, skoro će smrknuti! Sunce je
već zašlo, trebat će još dugo čekati dok ne iziđe s istoka! Naša je samo ova užasna,
tamna jasenovačka noć! – završio je, uzdahnuvši, svoje šaputanje.
Djecu oboljelu od dizenterije treba odmah prebaciti u bolnicu »1-B«! – oglasio
sam se ja kao iz polusna. Ako se to ne učini, za sedam dana neće nijedno više biti živo,
Radek!
Radek me značajno pogledao (nikad nisam mogao odgonetnuti psihološku pozadinu
toga tajanstvenog pogleda) i od- govorio: »Pokušat ću, pokušat ću, i to odmah.« Na to smo
zašutjeli. Radek me je doveo do naše barake, smjestio na sto- lac i brzo otišao ne
govoreći mi kamo.
Te noći je Radek, uz pomoć naše grupe, osobito Havličeka, Paje Gerenčevića te
antifašista logoraša dra Leindorfera, dra Spitzera, dra Katza, dra Drage Kohna,
Franceka Mandića, Salka Nožića, Štefa Cvetetića te Ozrena Obradovića, M.
Mirkovića i drugih, uspio prebaciti 57 djece u bolnicu »1-B«, gdje su vladali bolji
uvjeti.
Uslijed golema pomora, broj djece se smanjio na 260. Pajo Gerenčević i Joske
Bogdanović »profešur«, povezani s X. Havličekom, Slavkom Brnčićem i drugima,
uspjevaju preko Slobodana Micića premjestiti djecu, koja su ozdravila, u radionice kao
naučnike – u lančaru, na ekonomiju, u stolariju, umjetnu bravariju i još neka sigurnija
mjesta. Tako se kod Jurice Pandića, Plečka i Razuma, kod inž. S. Midžića i drugih
majstora, zaposlilo više od pedesetero zdrave djece da »uče zanat«, a zapravo da budu
dalje od opasnog žarišta smrtonosne zaraze i sigurne smrti i da možda, možda,
možda…
Nakon njihova odlaska u logorske radionice, na tavanu je ostalo još oko 200 djece sa
svojim učiteljima. Ti preživjeli nesretnici, koji su se usprkos gladi, bolesti i
užasnim nehigijenskim prilikama uspjeli održati, ponovno su se našli na spisku
logoraša koje su ustaše, kad god im se prohtjelo, ubijali kod »primjernih« egzekucija!
Zato ih je učitelj Gaćeša učio marširati i pjevati »koračnice«, ne bi li se krvolok

Luburić ipak prevario i makar ih samo malo pustio na kakvu ekonomiju ili na kakav
drugi posao izvan logora. Nikada ih više ne bi žive dobio natrag u logor.

Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK
Internacional, Beograd, 2017. str. 45-52