Dolazak Cigana u Jasenovac; njihovo stradanje i učestvovanje u zločinima
niža rasa, vlakovi krcati Ciganima, dovođeni su Cigani… na svojim taljigama, »D« grupu,
grupnik Danon, Uštica, Gradina
“Cigani su niža rasa, lutajuća, nomadska, prljava i lopovska banda, koju treba, u interesu
higijene više rase, likvidirati, potpuno uništiti!”
To je bila jedna od glavnih tačaka nacifašističkog plana istrebljenja tzv. nižih rasa Cigana,
Slavena, Jevreja.
U tim krvavim danima zvjerskog progona Roma sa svih strana NDH-e dolazili su neprekidno
plombirani vagoni i cijeli vlakovi krcati Ciganima – Romima. Osim vlakovima, dovođeni su
Cigani iz mjesta koja nisu imala željeznice, na svojim taljigama, kolima, vukući na njima svu
svoju oskudnu imovinu. U selu Jasenovcu oduzimali su im ta kola, konje i sve što nisu mogli
nositi, govoreći im, da će im i kola i konje poslati za njima. Već to oduzimanje konja i kola
potaklo je kod njih, ne samo instinkt, nego i misao, da se tu radi o samoj glavi. Ustaše su, plašeći
se pobune, veoma oštro reagirale već na najmanji bunt i neposluh.
To je Rome u početku frapiralo. Ali su se oni brzo pribrali, jer su ih i prije stalno progonili
žandari, tjerajući ih iz jednog kraja u drugi. Mislili su da je i ovo nešto slično tome i da ih nekuda
progone iz države, sto za njih kao vječne nomade i nije predstavljalo neku strahotu. Nisu znali ni
vjerovali da se sada radi o smišljenom, utvrđenom planu nacista, o njihovom totalnom
istrebljenju. Ta ko bi tako šta mogao pomisliti, a kamo li povjerovati!
Da su ranije znali za ovakve podmukle namjere, svi bi oni radije izginuli pred svojom čergom,
braneći svoje živote, po instinktu otpora protiv nasilnog uništavanja svoga kolektiva.
-Vi ćete, Cigani, prijeko, u Bosnu! Tamo ćete naseliti zemlju onih partizana, koji su se odmetnuli
u šumu obično bi im to govorili
Bog ti dao, sinko! Bog ti dao! Ne dirajte u one naše konje i onu našu čergu! – molile su Ciganke.
- Kakvi konji, kakva čerga! Tamo ćete dobiti konje, kuće, štale i sve što treba za vas. Nema više
tumaranja po selima i čergašenja. - Mi se nismo boljem naučili. Radali i umirali smo pod tom našom čergom. Takav je naš zakon.
Ruke ti ljubim, ostavi nam čergu! A te kuće, uzmite vi, gospoda. Mi smo prosti Cigani, nikom ne
smetamo, ničije ne diramo. Mi pošteno zaradimo, krpimo lonce, gatamo ljudima, duše im
veselimo, otkrivamo sreću.
Uz kundake smirivali su se Cigani.
Kada su ih ustaše potjerale na skelu, za Uštice, imali su muke da ih ukrcaju. Tako su prevezli
prve transporte Cigana i privremeno ih, do noći, smještali u kuće pobijenih i pobjeglih Srba. Oko
tih su postavili bodljikavu žicui osigurali stražama.
Da se nitko nije maknuo iz kuće, boga vam ciganskoga! – vikao je rojnik
Ustaše su, po nalogu Gestapoa, a prema već prihvačenoj praksi u samom Rajhu kod progona
Cigana, Jevreja i drugih, prvo odvajali muške od ženskih i od djece, jer svaki napad na žene i
djecu, muškarci bi vratili s očajničkim kontranapadom. Cigani muškarci nisu strašljivi.
“Teško če s njima iči” -govorili su fašisti. Treba najprije s muškarcima svršiti, sa ženama i
djecom će ići lako.
Ustaše su govorile:
Muškarci moraju ići na rad, a žene i djeca će ostati kod kuće!
Tada su muškarce odveli pet po pet vezanih žicom i tu ih ubijali.
Nitko nije doznao detalje te užasne drame. Kada bi dokrajčili muškarce, dolazili bi po žene i
djecu, vodili ih na istu poljanu i tamo ih sve poubijali.
Kada su Cigani počeli pristizati u sve većem broju, ustaše su izabrale grupu snažnijih ljudi i
odredili ih da po cijenu života kolju svoje sunarodnike. Za razliku od ustaškog i četničkog
zločina nad sunarodnicima, koji je vršen dobrovoljno, Cigani su to radili pod terorom, strahom
samoodržanja i željom da se spasi život. Što se tiče Cigana, koje su ubijali, njima je svejedno tko
će ih zaklati: ustaše ili neki Ciganin.
Nekoliko desetina jačih Cigana bilo je uvršteno u zloglasnu grobarsku ekipu«, u tzv. »D« grupu.
Ta je »D« grupu bila pozvana po njezinom „šefu”, grupniku, Danonu. Isprva je ona brojala
pedesetak ljudi i odnosila je ubijene i mrtve iz logora.
Ta je »D« grupu kopala jame velikih razmjera u Uštici i, poslije egzekucija, ubijene ili
polumrtve zakopavala.
Bili su očevici nevidenih strahota. Gomile nedoklanih, nedotučenih, poluživih morali su da
sahranjuju.
Ovaj pokazuje na vrat.
Šta hoće? upita Dudo Baranon. Ranjenik pokazuje na vrat.
Traži da ga dokrajčiš!
- Treba čovjeka spasiti muka – govorili bi grobari.
U njima bi ranjeni tražili smrt, kao spasenje. - Učinio sam dobro djelo. Spasio sam ga golemog mučenja.
Poštedio sam ga muka.
Tako su se »D« grupaši, prije zatrpavanja, navikli domlaćivati nedoklane i nedotučene, koje su,
često, ustaše namjerno ostavljale na mukama.
Danon je povećavao svoju grupu, izabirajući iz ciganskih transporta pogodne tipove za takove
zločine. Pri tome bi se ravnao prema dolasku plombiranih vagona i određivao bi broj.
Tek prevezeni u Uštice, počeli su Cigani prozrijevati svoj strašni udes. Dogovorivši se, u
zbijenim grupama bi navaljivali na ustaše i tako bi poneki od njih, u toj gužvi, pokušao pobieći.
Noćne likvidacije Cigana uvijek su bile pune vike. Po svu noć bi se culo psovanje, puškaranje,
jauci, dozivanja, koji su prolamali jasenovačke magle. - Drž, pobježe! Eno ga, bježi prema kući! Pucaj, uteče!
Cigani bi se dozivali na svom jeziku, koji, naravno, ustaše nisu razumjele. Nekoliko grupica
uteklo je ispod samog noža i malja.
Ciganke su se takoder očajno opirale klanju. Ustaše su im naredile da se one skinu do gola.
Zašto, bog ti dao?- pitale su Ciganke prestrašeno.
Ne pitaj, kurvu ti majku, smrdlijiva Cigančuro! Ideš se kupat. Eto, zašto.
Ciganke su slutile o čemu se to zapravo radi. Brzo su se na svom ciganskom jeziku sporazumjele
i tada najednom skočile i navalile na stražu. One su hvatale ustaše za što su prije mogle, udarale
po njima
grebale ih, ujedale, dok bi druge grabile djecu i bježale s njima u noć. Straže bi trčale za njima i
sustigavši ih sve pobili.
U Gradini su se ustaše natjecale, da pronadu najbrži način masovnog ubijanja. Ustaški “oficiri”
su strastveno ubijali, zbog čega su i dobili svoje časničke činove. Ekipa bi grobara slagala
ubijene kao cjepanice. Bili bi neki još živi i tek poslije dugog gušenja umirali, a zemlja bi se
nadimala kao da diše. Iz nje bi se čulo podmuklo mrmljanje, komešanje i hukanje.
(dr Nikola N., Jasenovački logor smrti, str. 242-244)