Učitelj Branko Bosanac
Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 133-135.
PUT U »RAJ
Suhi rujanski zrak pritiskivao je močvare i goleme vodene mase Save i Une, kao što je i
logoraše pritiskalo logorsko psihičko i fizičko ubijanje u ovoj gigantskoj klaonici.
Od sela Jasenovca dizala se prašina u oblacima, polako padajuci na polusušeno korito Save i
na požutjelu vodu, tjeranu lakim povjetarcem. Ko podiže tu prašinu? Golema kolona ljudi već
ulazi u predvorje logora. Pred logorom odmah odvojiše od te skupine oko dvije trećine i ostaviše
da u gaju zlokobne slutnje pričekaju skelu gradinskog Herona, Mite, koja će ih prevesti na
klanje.
Ostalu trećinu kolone uvedoše u logor kroz vrata isprepletena bodljikavom žicom i kundacima je
odguraše pred zapovjedništvo. Tu su im najprije opljačkali sve lične i ostale stvari i onda ih
krvave i modre poslaše u logorske barake.
Nekolicini od njih još pred zapovjedništvom nabiše na noge okove i pod neprestanim udarcima
otjeraše ih u -3C.
Među tom grupom okovanih u -3C nalazio se i učitelj iz Moščanice, komunist Vlado
Bosanac. U zloglasnom -3C, poslije prvih utisaka i nužne depresije, Vlado je počeo onako
potajno tješiti neke nesretnike, kojima je već sudbina bila zapečaćena, jer ih je izdala fizička
snaga usljed gladi, terora, batina i nadasve teškog rada.
- Ne daj se, još malo izdrži! Bićemo oslobodeni. Onda ćeš u bolnicu, u krevet.
- Nemoj spominjati krevet, ni hranu. Htio ili ne htio strpiti se, ja ču se brzo “osloboditi”. Ali bih
volio, da se ti spasiš, pa da djecu svoju odgajaš… I Lazar je briznuo u plač, ali plač koji je bio
bez suza, bez glasa, nijemi plač, plač samo zgužvane pergamentske smeđo – sive kože jednog
tridesetogodišnjeg “starca”, isušenog kao mumija. Užasnut tom pojavom, Vlado je i sam
zaplakao.
Jednog se dana pojavi ustaša Stric lija – Peponje, koji je uvijek iza sebe nosio korbač iz
volovskog uda, isprepleten žicom. Ličio je na pantera koji se, vrteći repom, sprema svojoj žrtvi
na vrat. - Ako ima ovdje neki učitelj, nek se odmah javi! Treba za jednu školu! – vikali su neki, koji su bili
postavljeni kao “redari”. Mnogi su znali da je Vlado učiteli, ali je običaj u ovom gnijezdu smrti da
se nikom ništa ne savjetuje, jer se iza takvih poziva često krila svirepa likvidacija, uvijek
popraćena predsmrtnim mučenjima žrtve.
Obično su ustaše tražile logoraše da ih, za odmazdu za partizanske podvige u njihovim
krajevima, likvidiraju. - Evo, ja sam učitelj, ja sam učitelj! – viče Vlado. Suze mu navriješe i poče grcati. Sjetio se svoje
dječice s kojima se rastao pri dolasku u Jasenovac, a koju su odveli u “ženski logor” – tri
djevojčice i njegovu ženu!
Stric- viče promuklim glasom: - Spremi se, odmah! – Skini mu okove, odmah!
- Ovog u dječiju baraku! Nek uči djecu čitati i pisati! Jesi li razumio? – viknu ustaša.
Dječije odjeljenje se nalazilo izmedu parne dezinfekcije ing. Havličeka i brijačnice starog
Musafije i nekog magazina. Vlado je preuzeo “prosvjećivanje” te nesretne djece, koju su nešto
kasnije poklali.
Ljudska nada izazvala je neki optimistički stimul kod učitelja, ono prakleto možda, da se može
spasiti iz ovog pakla. Sve je činio što bi moglo biti od koristi, da se dio kozaračke djece spasi.
Svojski i muški
pomagali su mu u tom Slobodan Micić, Uzelac, i drugi komunisti i antifašisti, često stavljajući
svoj život na vrh ustaskog noza.
Jedne večeri, kada se već bolje upoznao sa ovom specifičnom nijansom fašističkog podzemlja,
pričao je Vlado o ovom vučjem brlogu. - Ti si sa svojom porodicom ovamo došao? – zapita ga ing. Zjalić, susprežući svoje uzbuđenje.
- Da, sa ženom i troje djece zajeca najednom učitelj.
Zjalić i Slobodan, stari jasenovački logoraši, koji su znali sve prepredene trikove tih krvoloka,
samo se nijemo pogledaše. - U ženski logor!
Vlado uzdahnu s nekim olakšanjem.
A gdje je taj ženski logor? - Ma, negdje u Slavoniji, odatle ih raseljavaju kod seljaka, – primjeti brzo Zjalić.
Na Vladinom licu izbio je grč. Oći mu se zamagliše u suzama, pa samo promrlja. - Proći će i ovo, brate, samo čuvaj zdravlje, a za njih se ti ne brini, neće dugo ni ovo trajati.
Neće! Opet ćeš ti vidjeti svoju djecu. Vlado, ne daj se! – Slobodan je podržavao “njegov zdravi
instinkt”. - Ah, hvala vam, braćo! To mi isto i moj zdravi i nepogrešivi instinkt uvijek govori. Svake mi noći
taj moj instinkt šapće: “Strpi se, Vlado, malo, neće dugo proci, pa ćeš ti opet zagrliti svoje
najdraže.”
Vlado je u posljednje vrijeme, poslije dugih depresivnih stanja, često bio rastužen i to nije krio. - Šta me to gledate? Vi mislite da sam valjda šenuo? Ne, dragi moji, moj me instinkt nikad ne
vara! Ah, vi i ne znate: jutros pred samu zoru sanjam djecu kako idu meni u susret i zovu me
“tatice, tatice naš”,- briznu u plač… – Vele, “tatice brzo hodi k nama, brzo, mi te čekamo tatice
samo brže!” Pružili su mi bijele ručice, idući prema meni razdragano, sa suzama na ocima.
“Dragi naš tatice, nitko nas više neće rastaviti.”
Sicbodan i Nikola su tužno gledali Vladu, koji je svaki čas, sav drhćući od neke radosti
pogledavao kroz prozor, očekujući neki znak.
Najednom se napolju začu neka vika.
Gde je, Boga mu njegovog!
Ušao je kod Slobodana! – dovikuje neki drugi spolja.
Siobodan i Nikola nekako se promijeniše, lako problijediše, a Vlado sav zanesen viknu:
Tu sam, tu sam! – I okrenuvši se njima, dobaci:
Jeste li vidjeli! Moj instinkt! Odlazim opet u novo-osvojeni moj raj! Žalim vas, braćo, što vi
ostajete u ovom paklu! A šta možeš! Zbogom!
U to utrča jedan iz zapovjedništva:
Učo, traže te u zapovjedništvu, da si se odmah tamo stvorio!
Slobodan I Nikola sun a licu tog zlokobnog glasnika odmah uhvatili tajanstveni jasenovački
hijeroglif, koji su samo mogli razumjeti stari, iskusni logoraši, – onaj suptilni, gotovo neprimjetni
“osmijeh smrti”! Vlado, u ekstazi, okrenu se prema njima:
Moj instinct, moj nepogrešivi instinct! Čim je Vlado izašao Slobodan se uhvatio za glavu:
Strašan je ovo pakao neviđenih užasa! – duboko uzdahnuvši izusti Slobodan.
Odmah u to je ušao u sobicu učiteq Gageša, vičući:
Gdje je Vlado? Treba ga za neke popravke na baraci inženjer Havliček?
Otišao je u svoj “novoosvojeni raj”! Njegov je instinct zaista “nepogrešiv”. Ne traži ga više u
logoru , učo!- tiho I muklo mu mu odgovori Slobodan.
Gageša bez riječi iziđe, tiho zatvorivši vrata.