O pevanju Cigana u logoru
Neko je vrijeme polazila jedna grupa Cigana u okovima na nasip. Oni su zvonili svojim
sindžirima i bukagijama, nosili lopate, primali udarce svakog časa, a usto su morali pjevati. I
svake smo večeri nehotice bili prisiljeni promatrati njihov prolaz ispred naše ambulante.
Nedaleko od nas, preko žice bila je stražarnica, u kojoj je svake večeri ustaška straža čekala
prolaz zatočenika sa nasipa da ih “ustaški” nagradiu za rad. Jedne srpanjske večeri 1942. gledao
sam ispred ambulante njihov dolazak. Sunce je upravo zažarilo iza brda Kostajnice i Dubice a s
nasipa se čula, kao i obično, pjesma. Uz tu pjesmu čuh i zveket okova. Okov jedne noge udarao
je u okov druge. Uz taj mukli metalni zvuk čulo se i klepetanje i zveket lanaca. Cudna melodija.
Poznata, grozna melodija, toliko uzbudljiva! Srce mi je zatreptalo, a neka neodoljiva tuga gušila.
Tužna široka melodija! Sunce je na zapadu gorjelo purpurnim sjajem, ljudi su bili okovani a
lanci na mahove bljeskali i sijevali.
Pjevali su Cigani, a udarci željeznih bukagija odzvanjali su kao daleka bronzana zvona. Došli su
do stražarnice. Nakratko vezani lanci između nogu nisu dopuštali praviti velike korake, a ustaše
su tjerale zatočenike da trče.
Negvaši ih nisu mogli stići, iako su pravili dva puta više koračaja nego drugi, a morali su svi ići i
pjevati zajedno. Pred stražarnicom, su padali, jer nisu mogli preskočití neki jarčić.
Pjevajte skotovi! Što ste stali?
(dr Nikola N., Jasenovački logor smrti, str.72-73)