Izvod iz izveštaja Anke Butorac posle bekstva iz logora Danica, o njenom boravku decembra 1941. u koncentracionom logoru Gospić.
… .„Petnajstog srpnja su odveli 6 Židovki, dvije pravoslavke u Gospić, a zatim na Jadovno (Velebit), a 20-g istog su dopraćene nove četiri Židovke u Lepoglavu, i to dve simip. dve poslodavke i opasnif protivnici, pa i ako smo ostale skoro sasme partijke nismo mogle u onakom sastavu raditi (barem privremeno). Dvadeset i osmoga istog mj. nas šest stari i svi drugovi, (osim petorice) smo otpraćeni u Gospić. Do Zgb. slobodni, od Zgb. svi vezani do Gospića. Tamo smo stigli po velikoj kiši i tako mokri i ostali na autskom dvorištu, u kojem je već bilo oko 3000 hiljade radnika, seljaka i građana. Sutradan smo mi žene bi[le] smjestile, po nalogu upravnika u ćeliju, bez zraka, vode, zahoda, a da o hrani i ne govorim. Drugovi su ostali na dvorištu. Istu noć su ubili jednog željezničara na dvorištu očito da izazovu naše drugove, ali nisu uspjeli. Drugi dan po dolasku su odmah Martina Franekića i još desetoricu drugova otpremili na Jadovno. Kroz par dana su i drugovi bi[li] već u redu za odlazak, no međutim su ih zadržali i smjestili u sobe. Moral je kod svih bio na odgovarajućoj visini i nismo se dali izazivati tima pijanim od krvi banditima uprkos prepadima u dva tri sata noću po sobama (osobito kod žena).
Na primjer: Rusija je pala, nek Vas Staljin sad dođe osloboditi. Ono što bi Vi napravili od nas to ćemo mi od Vas. Ubili smo Vam vođu Zakulu, do sutra morate naučiti Ruski s onom Ruskinjom (špijunkam) inače ćemo Vas sve objesiti itd.
To je govorio Rubinić i ostala razbojnička banda, koja ga je pratila po ćelijama i dvorištu prisiljavajući ljude da viču živio Pavelić… (Rubinić je bio šef ustaškog redarstva u Gospiću). A Jurica Frković je rekao drugu Franekiću: ,,Sad je revolucija nema puštanja ili ćemo mi Vas ili ćete Vi nas.“ Dakle od Lepoglave na ovamo prestao je svaki zajednički i masovni rad (osim pojedinačnog) i čitanja ono knjiga što smo sa sobom ponjeli.
Nakon tri tjedna smo svi bili pobrani iz zgrade kaznione i autom prebačeni na kolodvor u marvinske vagone. Tu smo čekali od 7 ujutro do 11 sati dopodne. Tu je došao drug Milan Muhar i rekao mi da bježim. Ja sam se savjetovala sa ostalim drugovima-cama. Drugovi su odgovorili: „Ako može ići više ili svi dobro, ako ne i Ti ne idi.“ Drugovi su ga smatrali ne ozbiljnim i avanturistom, a ja sam se pokorila većini, ali sam stalno branila druga Milana i rekla sam drugovima–cama da mi je žao što nisam pobegla sa drg. Milanom. Drugovi su govorili ako bi ja otišla da bi stim otežala njima položaj, a Milan nije imao pri ruci nikog od drugova. Drugovi mi nisu rekli o oslobođenom terenu, a što je drug Milan njima rekao. O tom sam saznala na slobodi. Ja sam pogrešila što nisam pitala da li je to naređenje ili njegova lična inicijativa. Tu se osjećam krivom i ako tad nisam znala da je drug imao zadatak da nas oslobodi. I ostala sam i ako protiv svoje volje.
Putovali smo od Gospića do Jaske punih 38 sati u zatvorenim vagonima. Kad smo stigli u Jasku (Jastrebarsko, AM) bilo nas je 1.700 katolika, Židova i pravoslavaca. ..“
Izvor: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga I, str. 63-64(?) (
Arhiv VII, a. NOP-a, mikroteka, CK KPH, r. 11, s. 88—98).