Izgoni, zatvaranja, deportacije, logori
Hiljade i hiljade srpskih familija po celoj „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ dignute su, odmah u početku, iz svojih domova, pa jedan deo prebačen u Srbiju, a drugi, daleko veći deo, deportiran i interniran u razne logore ili poslan na radove, te mu se gubio svaki trag. Koji će se način gde odabrati zavisilo je od raspoloženja lokalnih vlasti. U tome radikalnom čišćenju zemlje od Srba nazire se jedan unapred pripremljen plan. Najpre su i u najvećoj meri iseljavani najzapadnija srpska naselja, kao u Kordunu, Baniji, Slavoniji, pa onda redom. Na zemlje i u kuće jugoslovenskih kolonista i dobrovoljaca, koji su sad iseljeni do poslednjeg, odmah su dovođene siromašne hrvatske familije, kao da su čekale na to.
Način gonjenja stanovnika iz kuća bio je prek i divlji. Pretstavnici vlasti upadnu u kuću i narede familiji da se u određenom roku spremi za put — ne kazuje se gde — te da osim novca ponese najviše do 50 kilograma stvari. Rok je bio kratak. Kolonisti iz Križevaca, sreza vukovarskog, njih 700, morali su krenuti za 1 sat.2 Iz sela Brezike, Petrovca, Aleksandrovca, Bjedkovca, Milanovca, sreza podravskočšatinskog, izbačeno je 3.600 duša i na njihovo mesto naseljene su hrvatske porodice. Slično iz srezova Dalja, Vukovara, Osjeka, Našica, Donjeg Miholjca, Virovitice, Pakraca, Bjelovara, Koprivnice, Nove Gradiške, Petrinje, Prijedora, Doboja itd. Rok u Salašu i Markušicama, sreza Vukovarokog, bio je pola sata; u Borovu, istog sreza, 10 minuta. Udovici Milici Perić iz Ličana, sreza našičkog, nisu dali ni u kuću da uđe, nego su je odmah poterali i naredili da bude na stanici za 5 minuta. U samom Zagrebu neki su Srbi dignuti noću iz postelje, odvedeni kamionima na sajmište, tamo saslušani, pretreseni i opljačkani i onda upućeni u Srbiju. Domaćici iz Petrovca, sreza podravsko-slatinskog, nisu dali ni hleb da izvadi iz peći. Njihovi naslednici (Hrvati) došli su na topla ognjišta.4 Iz okoline Plitvičkih jezera Iseljeni su svi Srbi, stoletni starosedeoci, i kuće im popaljene sa vrlo jednostavnom motivacijom: „da na Plitvičkim jezerima i okolici, kao hrvatskom kupališnom mjestu, ne sme biti ni jednog Srbina“. Kad je te krajeve posela italijanska vojska, neki su se Srbi vratili na svoja zgarišta.
5
Veoma je teško odrediti, makar i približno, broj deportiranih kao i iseljenih Srba iz „Nezavisne Države Hrvatske“. Računa se da danas (polovinom 1942) u Srbiji ima 300.000 izbeglica iz Pavelićeve Hrvatske.
Zatvaranje Srba u masama, počevši od prvih dana ustaške vladavine, dobivalo je sve šire i šire razmere, osobito otkako se javio njihov (srpski) oružani otpor za odbranu života. Ali bi bilo pogrešno verovati da su ustaše zatvarale srpski svet radi obezbeđenja mira i reda i izoliranja onih koji se smatraju opasnim. Zatvarali su Srbe da ih vode u logore, a tamo su ih vodili da ih lakše pobiju. Ubijati na terenu pokazalo se i teško i nesigurno, jer je svet bežao. Domamiti ljude raznim porukama, onda ih lišiti slobode i odvesti, ostavljajući rodbini još uvek nadu da su oni koji su odvedeni još negde živi, a u stvari poubijati ih negde u daljini bez potresa, kao stoku — eto paklene taktike koju je pronašao ovaj rat.
Prvih dana ustaše su išle po selima tobože da traže skriveno oružje, pa su pljačkali i odvodili ljude pod tim izgovorom. „Nisu nam dali da se brijemo u zatvoru, priča jedan svedok (Srbin) iz Sarajeva, pa su nas onako bradate fotografisali i sliku objavili u sarajevskom „Novom Listu“ kao sliku u šumi pohvatanih četnika (četnici obično nose velike brade). U stvari, mi smo odvedeni iz svojih kuća kao mirni građani“, završava ovaj svedok.
U tamnici (logoru) su ljudi mučeni na sve načine: glađu, žeću, hladnoćom, teskobom, prljavštinom, teškim radovima, sramoćenjem, bijenjem i samim ubijanjem. Najveći deo sveta nije ni doveden do logora, nego je likvidiran negde blizu prvog zatvora, u šumi, na reci, u polju, nad provalijama; drugi su izginuli putem ili po samom dolasku u logor; treći, docnije u logoru.
Po svoj prilici ustanovljeni su preki sudovi, koji su stotine i stotine Srba osućivali čak i za reči i dela koja su im pripisivali pre rata. Evo jednog primera kako je izgledalo saslušavanje i presuđivanje od strane policije. Sreski načelnik u Novoj Gradiški Rihterić vršio je saslušanja sredinom maja 1941. sa već unapred ispunjenim formularom presude. Pitao je optuženike čime vole da ih okrive: kao „četnike“ ili kao „komuniste“? „Kad nismo pristali ni na jedno ni na drugo, sudija je prosto sam sve mlaće meću nama stavio u rubriku komunista, a sve starije u rubriku četnika, a presudu je motivisao time da smo se ogrešili o interese hrvatske države“.6 Ponajviše je ljudi izginulo bez suda i sućenja uopšte.
Na početku je bilo mnogo logora za internirce, a najviše u dotadašnjim kaznenim zavodima i raznim mestima na prugama u bližoj i daljoj okolini Zagreba: Dugo Selo, severoistočno od Zagreba, Lobor-grad severno, Kerestinac zapadno, Jastrebarsko jugozapadno, Sisak, Caprag, Petrinja, Koprivnica jugoistočno, Jasenovac sa obližnjom Novom i Starom Gradiškom istočno. A dalje: Slavonska Požega, Kruščica kod Travnika u Bosni, Oštarija kod Ogulina i kazniona Gospić u Lici, Gornja Reka kod Novog Marofa, Pag na ostrvu istog imena. Najveći logor bio je s početka Gospić, a posle Jasenovac. Srbi su odvoćeni u logore najviše bez ikakve optužbe, samo kao ugledniji Srbi, pa često ni to nego kao obični Srbi.
U logoru u Sioku nalazilo se jedno vreme 5.700 žena i dece. Razdvojili su ih: decu u Sokolski Dom, a žene u dvorište Teslićeve fabrike stakla. Hrana je bila neslan skrob od kukuruzna brašna. U Capragu jednom je bilo, među dve hiljade hapšenika, i oko 270 srpskih sveštenika. U Gospiću mnogi nisu imali iz čega jesti ni ono mizerne hrane koju dobivaju, pa su je jeli iz šešira i šaka. Mnogi su umirali od gladi. U Kruščici kod Travnika uprava ne samo da nije održavala čistoću, nego je branila ženama da peru svoje rublje. Baraka, nedovršena, prokišnjavala je nad podom od zemlje. Žene su davale deci stabljike od kukuruza, a ljuske od krompira i lišće od tikve i kupusa pekle su za jelo. One su morale da se brane od napastvovanja ustaša i legale po svojim kćerima da ih tako sakriju i zaštite od silovanja. U kasarnu u Jablanici zatvorile su ustaše 400 ljudi, žena i dece, pa zakovali prozore daskama. Svi bi se pogušili u zapari i teskobi da nisu naišli Nemci te ih spasli. U gospićkom logoru, tj. ćelijama negdašnje kaznione i po dvorištu, nalazilo se prvih meseci od rata prosečno dnevno 2.500 do 3.000 ljudi, od čega do 300 žena. Dnevno ih je pristizalo oko 700 do 1.000, a toliko otpremano dalje na Velebit (u Jadovno), svaki dan po dva konvoja. U svemu otpremljeno je preko 30.000 lica. Sve bi vezali žicom po dva i dva pa onda i sve zajedno. O tim tako otpremljenim hapšenicima gubio se zatim svaki trag: oni su na Velebitu ubijani. Jedna svedokinja, Marija Radošević, domaćica iz Mostara, tražeći svoga muža, našla ga je na radovima na Velebitu zajedno sa narodnim poslanikom protom Milanom Božićem, upravnikom pozorišta Milutinom Janjuševićem, sekretarom komore i pretsednikom društva Prosvete Dr. Vojom Besarovićem, i mnogim drugim. Radili su na drumu. Toliko su bili oslabili da su se jedva prepoznavali; izgladneli, pokrivali su se noću samo suvim lišćem. Tamo se izgubio trag i sarajevskom mitropolitu Petru i karlovačkom episkopu Savi. Jadovno, Oštarija i Pag bili su takođe mesta za likvidiranje Srba više nego pravi logori. Slanje na Velebit prekinuto je 21. avgusta (1941) usled dolaska italijanske vojske tamo. — U Jastrebarskom, logor je smešten u starom dvorcu grofa Erdedija: Hrvati i Jevreji u sobe, a Srbi u podrume. U Staroj Gradiški upotrebljena je stara i memljiva tvrđava iz doba Marije Terezije. U Koprivnici bilo je snošljivije. U Lobor-gradu logor je vodio Nemac i bilo je reda.
Često su nesrećni internirci dogonjeni u logore goli i bosi, čak i u donjem rublju, i ostavljeni tako bez hrane po više dana po betonskim hodnicima. Zbijajući ljude kao haringe, ustaše bi ulazile i udarale ih žilama, kundacima i motkama, tako da se jauk razleže i zidovi umrljaju krvlju. Jedan željezničar ubijen je samo zato što je bez dozvole pio vode na česmi u dvorištu.
Izvor: Iz Memoranduma SPC, Izgoni, zatvaranja, deportacije, logori
Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str.22-24