JURIŠ GOLORUKIH 22. APRILA 1945. I LIKVIDACIJA JASENOVAČKOG LOGORA
Zbog sve većeg pritiska partizana, bilo je odlučeno da se logor čim prije likvidira. Tu zadaću može da izvrši samo stari oprobani koljać – likvidator, jer su, prema podacima Gestapoa, pretpostavke o pobuni u logoru postale veoma vjerovatnim. Gestapovska ustanova U. O “Ustaška obrana”, pod direktnom njemačkom komandom, postavlja za izvršioca toga poduhvata zloglasnog koljača Hinka Dominika Pićilija, inžinjera. On treba da sprovede likvidaciju ne samo živih logoraša, svjedoka, nego i da uništi zemne ostatke pobijenih žrtava u Gradini, logoru i Ušticama, kaoi razaranje svih zgrada logora i samog sela.
Ustaše su skupile zatvorenike po barakama i tada ih odvele iza lančare, tu do gola svlačili vezali. Noći bi ih tako gole i svezane gonili pod jakom stražom do Granika na obali Save. Tu su ih već čekali koljači
ustaše i kriminalci zatočenici, kojima su obećali pokloniti život, ako dobro svrše svoj posao.
U noći bi klali sve zatočenike na tom balkonu smrtie, tukli maljevima i gvozdenim šipkama, sjekli bradvama i sjekirama. Na temelju iskaza logoraša spasenih poslije pobune, te iskaza samih uhvaćenih ustaša, ubijanje se vršilo na sljedeći način jedan bi od ustaša udario žrtvu čekićem, gvozdenom šipkom itd. po glavi, dok je drugi držao za to vrijeme žrtvu, koja bi poslije počela da se njiše i tetura, tada bi priskočio brzo treći i velikim nožem bi žrtvi rasporio trbuh. Četvrti ustaša, pomoću kriminalca zatvorenika, bacao bi žrtvu u nabujalu Savu,. Po sudsko-medicinskom kriteriju tu se radilo o kombinaciji triju vrsta umorstva: umorstvo tupo-tvrdim hladnim predmetom, umorstvo hladnim oštrim oružjem i umorstvo utapanjem. Na taj se naćin ubijanje vršilo i nastavljalo da vrši svake večeri, bez obzira na pol i dob. Upravo je u to doba bio visok vodostaj Save, te su ustaše mislile da će leševe odnijeti sama rijeka. Međutim, jedan dio tjelesa je ostao na dnu rijeke. Kada se voda povukla, mogle su se vidjeti gomile tjelesa rasporenih trbuha.
Situacija na vojnom frontu po ustaše se naglo pogoršava, te je Gestapo oštro urgirao, da požure sa totalnom Ilikvidacijom logora. Potrebno je po svaku cijenu prvenstveno odstraniti zaklane leševe i sagorjeli pepeo spaljenih u Gradini. U tu svrhu riješeno je da se iskoriste još živi logoraši, a poslije svršenog posla da se i oni, razumije se, likvidiraju.
Odmah su, već 5. IV 1945., Maričić i Primorac zatražili od grupnika logoraše »za vanjski rad«.
Tako su toga dana grupnici morali odrediti 160 logoraša za vanjski rade, znajući da oni idu u Gradinu. Naređeno im je bilo da ih pošalju pred zapovjedništvo, gdje su do mraka čekali “na svoj sprovod”.
Čim se smračilo, opkolila ih je poveća grupa ustaša i odmah odvela na Granik.
Spiskovi smrti pravljeni su u kancelariji. Pićili je taj posao povjerio svom kolegi i poznanlku Ing. Salamonu, koji je u taj spisak za likvidaciju unosio koga je on htio i vadio koga je htio. Pićili mu je to „velikodušno« dozvolio, jer je znao, da će i ti spaseni doći danas-sutra sigur no na red i svršiti na Graniku. Te je spiskove, napravljene u kancelariji, dobijao poznati koljač i terorista Alaga Dulkus, koji bi tada naredio da se baraka opkoli sa naoružanim ustašama i tada bi on čitao spisak i sve pročitane pod jakom stražom odvodio pred zapovjedništvo, odakle su ih u suton, svezanih ruku, odvodili na Granik. Zbog toga je u logoru nastala teška situacija koja je mučila logoraše. Rijetki su mogli zadržati prisustvo duha i izviesnu mrvicu hladnokrvnosti.
Najviše je Gestapo uznemiravalo postojanje gigantskih nekropola grobnica ubijenih logoraša. Svaki osamnaesti stanovnik Jugoslavije ubijen je u jasenovačkom logoru. Taj akt genocida mora se sakriti i
uništiti upravo jasenovačke nekropole koje su jezivo svjedoćanstvo jer u njima leži gotovo milijun ubijenih Srba, Hrvata, Jevreja, Muslimana, Cigana, Slovenaca i drugih naroda.
Totalnu likvidaciju ljudi preuzimaju: Miloš, Pudić, Mihaljević, Primorac, Sudar, Lisac, kojima dolazi brzo u pomoć koljački car fra Satana Filipović.
Likvidacija zatočenika izvršena je vrlo brzo, bez sadističkog ceremonijala. Dok su ubojice mirne savjesti za ta ubistva odlazile poslije svršena posla da piju rakiju u trpezariju, već je vlakom pristigla nafta iz Broda, a dereglijama iz Siska. Njome pale leševe u masovnim grobnicama.
Pićili obrazuje grupu od 500 zatvorenika, koji su sa sobom ponijeli 500 lopata i motika. Ti su zatvorenici nekoliko dana otkopavali masovne grobnice u Gradini i u Ušticama. Nova nafta je tada stigla 5. IV
1956. godine iz Zagreba, Cisterne su bile dovedene do same ciglane I logora. Tim istim zatvorenicima, koji su otkopavali grobnice, ustaše su naredile, da poslije otvaranja tih masovnih grobnica poliju leševe naftom.
Druga je grupa noću, pod svjetljikama, iskopavala goleme nekropole u Gradini, osobitou Šibovim i Čalinkama. Ti su zatvorenici bili prisiljeni da rade jedan od najneprijatnijih poslova koji se može zamisliti.
Bili su potreseni jezivim šokom, kada su otvorili rake, odstranivši gornje slojeve zemlje. Pred njihovim očima su se pokazali potpuno sačuvani leševi sa gotovo svježim ranama, sa crvenom krvlju pod vratom ili na glavi. Iz gline su virile glave sa otvorenim ukočenim očima, naga tjelesa, koja su ležala nauznak, na ledima, s rukama svezanim žicom. Siva, stroga lica, umaljana bjelkastom glinom, izgledala su pod fenjerima noću kao neki podzemni sablashi svijet. Ustaše su znale da ubijeni u ovoj sivoj ilovači predstavljaju tešku optužbu protiv njih i njihovih njemačkih saveznika.
Kada su leševi bili otkopani, ustaše su naredile zatvorenicima da izliju nekoliko buradi nafte na leševe. Dugim su štapom ustaše zapalile namočenu krpu i tada potpalili lomaču. Najprije je buknuo crno-dimoviti plamen, a zatim modro-ljubičasti, poslije čega je pao crni, teški zagušljivi dim.
Odmah su te iste zatvorenike odveli na mjesto drugih gigantskih mogila i primorali ih, isto tako, da brzo otkopavaju ubijene i da na njih liju naftu. Palili su i one velike grobnice na Limanu, gdje su bili ubijani masovno samo komunisti i njihovi simpatizeri, skojevci i antifašisti. Taj se Liman s velikim grobnicama komunista nalazi na desnoj obali Save I njezinog izbočenog boka, upravo okrenut prema prvim kućama sela Košutarice.
Nebo je bilo tada pokriveno sivim oblacima, svuda se osječala toplina i teška stagnacija zraka. Ni od kuda nije bilo ni daška vjetra, zbog čega je teški dim prepun čađi i organskih sastojina padao nisko po zemlji, po Gradini, po Savi, po logoru i samom selu Jasenovcu, pa dopirao čak do Novske. Mnogi se seljaci iz Jasenovca i danas sjećaju te užasne more, koja im je pritiskala i tijelo i dušu. Oni su bili prisiljeni da udišu taj dim paljevine rastvorenih tjelesa. Tada su seljaci bježali iz sela što dalje, od toga pakla. Seljaci su kadili sobe raznim mirisavim biljkama, tamjanom i rakijom, da koliko-toliko ublaže neugodan miris.
Tjeran jugovinom, taj gusti i čadavi dim izazivao je kunvulzije, gušio je sve ljude u logorui okolini, i fizički i moralno, pa čak i one koji su usljed gladi i avitaminoze izgubili čulo mirisa u priličnoj mjeri.
Gestapo, preko ustaša, pali Gradinu, jer se boji utvrdivanja tačnog broja leševa. Boje se da se ne bi otkrili sačuvani leševi djece, žena, seljaka i uopće svih žrtava, jer bi se tada lako i jasno mogao otkriti nji-
hov identitet. broj i sam način mučenja i ubijanja.
Paljenjem giganiskih gradinskih grobova pocelo je 7. IV 1945. godine i trajalo je sve do 23. 4. 1945., do samog bježanja ustaša iz Jasenovca. Razumije se da su ustaše grupe zatvorenika, koje su prisilili da
otkrivaju i pale grobnice, odmah ubacivali u tu paklenu vatru i spaljivali.
Rano ujutro 8. 4. 1945. ustaški časnici Sudar i Pudić su upali kancelariju ustaškog zapovjedništva, gdje su radili neki zatvorenici i od njih zatražili spisak svih zatvorenika u logoru. Kada su ga stavili pred
njih, oni su tada počeli dijeliti zatvorenike u neke „grupe«. Na jednom Sudar stavi taj spisak pod pazuh i okrenuvši se prema zatvorenicima pisarima, dobaci im:
– Trebamo izabrati neke zatvorenike za rad na delikatnom mjestu. Čim ih odaberemo, odmah ćemo vam vratiti taj spisak. Logoraši pisari su dugo, nijemo šuteći buljili u zatvorena vrata, kroz koja su izišla
dva važna likvidatora logora.
Isti dan poslije podne obistinile su se Sudareve riieči: bilo je izabrano 40 dobrih zatočenika, a medu njima i pisar Starn, koji su bili odmah svezani prevezeni u Gradinu, tamo ubijeni, odmah bačeni u vatru već potpaljenih jama i izgorjeli.
Ponovo je bilo izabrano 9. 4. 1945. godine 40 starih zatvorenika koji su mnogo znali, opet »za delikatan posao„, kao ispomoć za spaljivanje leševa, koji su istom takvom sudbinom završli kao i pređašnji.
10. IV 1945. dovedena je oveća grupa komunista i patriota u Jasenovački logor. To su bili većinom Hrvati I Muslimani oba pola. Žene su zatvorili u zapovjedništvo gdje su neke mlade bile silovane, dok su muškarce zatvorili u novozidanu zgradu određenu za mesnicu. Poslije dva dana svi su bili prevezeni u Gradinu, likvidirani i spaljeni od Miloša, Sudara i Pudića.
16. IV 1945. godine Ljubo Miloś, ing. Pićili, Ivica Marković, Pudić Jere Maričić, iz koljačkog štaba, počeli su nešto izviđati na terenu u samom logoru. Brzo se doznalo da oni traže “tursko groblje„, u kojem su
ležale preklane porodice nekog bosanskog partizanskog sela i to samo djeca, žene i starci. Likvidacija te grupe Muslimana bila je izvršena jos 1942. godine, jedne burne noći. Njihovu likvidaciju te mračne noći moglo je čuti i vidjeti nekoliko logoraša koji se još nalazeu životu u logoru. Tako je još bilo nekoliko svjedoka te pogibije. Oni su vidjeli gdje je ta likvidacija izvršena, čuli su krikove i plač žena i djece, čuli gužvu, viku i pucnjavu.
Nekoliko izdvojenih logoraša preživjelih još od 1942. sigurno su znali gdje je to tursko groblje.
– Govorite, jer inače, ako budete šutjeli, iščupat ću vam tu vašu komunističku jezičinu! – vikao je na njih Pudić, promatrajući ih zakrvavljenim očima. Zatvorenici su dobro znali da to nije samo prazna
prijetnja, nego lako ostvarljiva mogućnost. Dobro su znali šta ih čeka, ako pokažu mjesto tog “turskog groblja”, Znali su da će ih već zbog toga samog likvidirati.
– Gospodine komandante, čini mi se, da bih ja mogao znati gdje bi to groblje moglo biti samo otprilike, a moglo bi biti i da se varam, jer ja sam to već davno izbacio iz glave i sasvim sam na njega zaboravio i da vi to niste spomenuli, nikad se ja njega ne bih sjetio. Upravo tad kada ste vi za njega upitali, počeo sam misliti i koliko sam ja čuo od nekih koji su već davno pomrli, ono se nalazi negdje tamo i on je tada pokazivao prema žici.
– Naprijed, da nam odmah pokažete »tursko groblje«! Znamo mi da bi vi sutra pokazali partizanima i da bi se tačno „sjetili” a nama oklijevate da to kažete, mrcine jedne! – tada ih je Miloš počeo udarati.
Preživieli od 1942. stari logoraš dugo je nešto promišljao, hodao okolo, nešto očima mjerio od zida do bajera, od vanjskog glinokopa do keramike.
-Mislim da bl moglo biti ovdje, ali nisam siguran – logoras pokaza jedno mjesto svojom nogom. Brzo dognaše grupu prestrašenih logoraša sa trnokopima, lopatama, motikama, koji počeše otkopati zemlju i bacati je u stranu.
– I njemu daj lopatu, nek i on kopal Samo ako nas prevari, al neće, mudra je to glava, koja dobro pamti, gdje mi koga ubijemo, kako ubijamo, čim ubijamo, a sve zato, da bi on ostao na životu i jednog dana svojim “oslobodiocima” partizanima mogao pokazati “ustaške zločine”, njihove corpora delicti.
Poslije pola sata otkopavanja motika jednog logoraša udarila je u glavu mlade žene koja je još imala sačuvanu crvenu kosu na glav.
(Uopće, leševi u Jasenovcu dugo se sačuvaju i ne istrule zbog kompaktnosti gline, koja ne propusta zrak-kisik). Njezine duge crvene pletenice, debele kao ruka, još su bile spletene.
Evo ih, gospodine komandante, evo ih! – povika jedan od kopača logoraša.
– Hm, onaj je bio, dakle opasan čovjek, kada je poslije toliko vremena sa takvom preciznošću našao tursko groblje On nas je dakle prosto govoreći špijunirao 16. IV 1942. Miloš je naredio jednoj grupi zatvorenika da se ispumpa ribnjak Sablasno jezero, pokraj kojegu to vrijeme nitko nije smio blizu prolaziti. Leševi i kosturi davljenih u jezeru bili su skupljeni i pokriveni asurom. Njih će oni sutra već pobacati na lomaću kod šljivika, koju če tek sutra potpaliti, kada se skupe i drugi leševi u logoru.
Za brzo paljenje leševa, prema podukama Gestapoa, ustaše su dovukle željezničke šine. Ustaše su to nazivali roštiljem, Sve te logoraše, određene za spaljivanje poslije završena posla, isto su tako ubijali sa izrekom:
– Na roštilj s njim!
Na taj su način bili spaljeni leševi turskog groblja -”na roštilju”-
Od 1. do 17. IV 1942. stizali su golemi transporti zatvorenika iz logora Lepoglave i Stare Gradiške, koji uopće nisu bili ni pušteni u Jasenovački logor, nego su odmah bili prevezeni skelom u Gradinu i tu noću poklani. Iz Sarajeva stiže transport, većinom Muslimana i Hrvata, oko 900-1.000 ljudi, koje takođe odmah prevoze u Gradinu i tamo likvidiraju.
Dolaze grupice po 200-300 ljudi iz raznih mjesta NDH koji su čekali pred skelom, dok na njih dode red.
Posljednji dolaze na red zatvorenici iz samog logora, koji su ostavljani na životu jedino da svrše neke poslove, koje ustaše nisu htjele vršiti: otkopavanje i paljenje leševa, istovar nafte, zakopavanje pepela itd.
Prilikom bombardiranja logora od strane Anglo-Amerikanaca kojom je prilikom stvarno poginulo samo 25 logoraša, ustaše su raširile vijest da je tom prilikom nastradalo na hiljade zatvorenika, a u stvari su ih oni poklali. Ustaše su tada iskoristile tu situaciju za pokolj i 600 djece.
Tako su, 18. IV 1945. godine, saopćili da Međunarodni crveni križ« traži da se djeca i bolesnici sklone od bombardovanja Anglo-Amerikanaca.
Ustaše su time vješto obmanuli logoraše, jer su u tu svrhu dovukli vagone do same ciglane i »Keramike i potrpali u njih svu djecu i bolesnike. Odvezli su ih samo pedesetak metara dalje, prevezli u gluhe gradinske Čalinke i tamo, gdje se može vikati da te nitko nikada neće čuti, i tu ih likvidirali.
Pićili je ostavio samo joś one, koji mogu raditi. 17. IV on poziva one koji bi htjeli još nešto raditi za bolju hranu. Izmrcvareni neprekidnim lažnim podvalama, zatočenici su se nećkali. Tada je on, kao komandant odredio 400 zatvorenika da kopaju 4 m širok a 22,5 m dubok jarak u samom logoru. Taj su jarak, »tunel« tada pokrili i ostavili samo otvoren na dva kraja. Poslije toga su leševe pobijenih logoraša u samom logoru slagali u taj jarak i palili naftom. Iz toga improviziranog krematorija kombinatora Pićilija neizdrživ smrad nafte i gorućih leševa gušio je smrtonosno ljude.
17. IV 1945. Ljubo Miloš, u pratnji Sudara i Primorca, izabrai su drugu grupu zatvorenika, snabdjele su ih lopatama, trnokopima i motikama i doveli ih do šljiva kod “Sablasnog jezera”. Oni su naredili da zatvorenici kopaju plitko na tom mjestu već istabanu ilovaću, a drugi zatim da polako motikama i lopatama odgrnu zemlju. Miloš je dobro znao kako duboko leže tu žrtve njegovog vlastitog zločina i gdje se one nalaze. Zemlja u logoru bila je obilno natopljena mučeničkom krvlju bezbroj žrtava na brzinu i plitko zakopanih. Likvidatori Jasenovačkog logora naredili su da se svi leševi sa Sablasnog jezera ribnjaka« kao i oni iz logora prenesu na jednu hrpu u »šljivik«i stave na “roštilj”.
20. IV 1945. Pićili je okovao preko 100 zatvo renika i poslao ih u logor Staru Gradišku pod jakom pratnjom. S njima je poslao i 10 m2 nafte. Ti zatvorenici se nikada više nisu vratili I drugu grupu od 100 zatvorenika Pićili isto okiva i šalje s naftom isto u Gradišku, gdje i njih ubijaju I odmah tu spaljuju. Jednu takvu grupu od oko 100 zatvorenika okiva i šalje na ispomoć u Gradinu, koje guta dim i vatra.
Miloš likvidator logora u pranji Sudara, Matkovića i Pudića i drugih… starješina baraka izdaje naredbu:
– da se logor seli u Sunju! Najprije će biti evakuirani slabi, nemoćni, bolesni. S njima moraju ići po jedan kuhar, jedan brico, jedan šuster, jedan higijeničari od svakog obrta po jedan.
Te noći je na brzu ruku bilo skupljeno preko 500 zatvorenika slabije kategorije. U tu grupu je bio uvršten i naš drug Milivoj Firšt kojiž je, uz Fuksa, sve do svoje mučeničke smrti snabdjevao logor obavještenjima i novinama i tako podizao duh logorašima. Naravno da je svatko kao i on znao kuda ta grupa odlazi: u Gradinu, u krematorij »roštilja! lako su i same ustaše dobro znale da je logorašima sasvim jasno kuda ih oni vode, ipak su se prosto, sada iz koljačke »učtivosti, služili tim već otrcanim trikovima. Postali su, eto, »ugladeni«, pa im baš direktno ne kažu da ih vode na klanje.
Logoraši su vrlo cijenili i voljeli Milivoja Firšta i njegova smrt je ostavila veliku prazninu. Njegov brat Veljko Firšt bio je ubijen već prije godinu dana u proljeće 1944. godine.
Tako je i ta grupa bila prevezena u Gradinu, tamo radila dan-dva na spaljivanju leševa, zatim likvidirana i spaljena kao i sve ranije grupe.
U Gradini su se te aprilske noći iz pomrčine čule prodorne pjesme. To su bile pjesme jedne grupe logoraša koji su dan prije bili prebačeni u Gradinu. Nikada do tada nitko nije čuo pjesmu osuđenika s nožem pod grlom. Tu pjesmu su presjekli oštri rafali mitraljeza. Tog istog dana, 21. IV 1945. godine, čudo: ručak rano, oko 11 sati. Smrdljiva čorba s dva zrna graha i jednom oljupinom krompira. U 12 sati je zagudila sirena prekid rada“!
Odmah je poslije njega došao “dopukovnik” Pićili i održao ovaj govor u svrhu stišavanja uzbudenja logoraša ;
– Opazio sam da ste potišteni i kao neveseli. Na nekima sam čak primijetio i strah na licu. To nikako ne mogu da razumijem. Prosto se čudim, da se bez razloga uzrujavate. Nikome se ništa neće dogoditi. Još koji dan, pa ćete i vi kući. Ne vjerujte glasinama budite radosni i veseli. Vi čete zasigurno skoro svojoj kući, vi ćete brže kući nego što mislite. Primirite se još malo i sve će biti dobro. Biće malo gužve, a poslije će biti dobro.
– Izgleda, to je gotovo. Sigurno da je to posljednji nastup. Gestapo je naredio da se sve živo u logoru mora likvidirati.
– A gdje će nas likvidirati? Prijekooo! – pokazuje prstom na Gradinu Marko Bosanac. – – – Pa gdje će nego upravo tamo!
– Sirena je zagudila sveopći nastup bez iznimke! Na nastupu se toga dana, 21. IV 1945., sabrale sve grupe, sav logor. Sav ustaški “zdrug” s automatima stao je prema logorašima. Stoje ustaše spremne da na svaki mig okinu po njima. Na svakih 30 m. postavljen je teški mitraljez okrenut prema logorašima.
Ljubo Miloš, Pićili, Matković, tra Satana – Filipović, Pudić »Paraliza« i ostali iz zapovjedništva smrknuto gledaju žive mrtvace, da bi im tim dali do znanja da neće biti šale ako oni pokušaju nešto čega su se te ustaše, izgleda, pribojavale. Ali nikome ne pada na um da skače na otvorene cijevi. Ustaše iz koljačkog štaba sada gledaju te žive mrtvace, kao opasne svjedoke svojih zločina, kojih se oni što prije žele riješiti. U tome su već postali nestrpljivi. Od svih tih svjedoka njihovih zločina, ne smije ostati niko.
Na tom nastupu nije bilo zatvoreničke bolnice ni bolničkog personala. Isto su tako ostavili i žene zatvorenice, zaključane u barakama, ali ne za dugo.
Pred skupljenim zatvorenicima odvojeno su se sastali likvidatori logora Pićili, Miloš i drugi i nešto potajno »vijećali.
Poslije tajnog raspravljanja, bez ikakve objave, Miloš je samo mahnuo rukom i odmah su povikali:
– Naprijed…! i rukama su pokazivali pravac prema Savi.
– Tamo! – viknuo je nekl od rojnika.
Jesam li ti rekao, vode nas prijeko, u Gradinu? – šapće Vidoje.
– Već tuku Gradišku! – odgovorl mu Salko Bajrić, prvoborac s Kozare iz “omladinske čete”. Salko je u jednol akciji kod Bosanke Gradiške bio teško ranjen. Pored njega pao je ubijen njegov brat, Murat, takođe prvoborac “omladinske čete”, a Salku su tada prevezli u logor u Staru Gradišku, a zatim prebacili u Jasenovački logor.
Najednom sa “začelja” opaziše kako kolona kreće lijevo po cesti za Košutaricu u pravcu zidanih zgrada. Pod pratnjom do zuba naoružanih ustaša, zotvorenici su bili utjerani u te zgrade. Među izvjesnim brojem logoraša sve više se učvršćivalo mišljenje, da ih usraše žele u tim zgradama zalvoriti. Svako bježanje je nenoguće. Poslij toga dignuti sve te zgrade skupa sa njima u zrak i zapaliti. Dizanje zgrada u zrak bilo je, kako se doznalo, fiksirano za 22. IV 1945. usred dana.
Te večeri, uoči 22. IV 1945. bilo je zakljućeno, da je tome geslapoustaškom poduhvatu samo jedna kotrakcija moguća, a to je juriš pa i sa golim rukama na puščane cijevi, na njihove bunkere i da drugog izlaza noma. Ta odluka golorukih, do smrti iscrpljenih jasenovaćkih skeleta bila jo jedini izlaz. Ona nije bila strah od smrti, nego težnja da izvojuju časnu smrt u jurišu. Ali, oni su tim htjeli pokazati, da i u ovom beznadnom jurišu u posljednjim časovima svoga života ostaju privrženi idejama slobode, bratstva svih naroda, čuvanja ljudskog dosto janstva u borbi protiv faizma
Oko 9 sati novečer, 21. IV 1945, otkljućava zgradu i ulazi u hodnik zet Luburića, poručnik Majić, opkoljen čoporom naoružaníh ustaša. Odmah iz hodnika počeo je vikati:
– Naređujem da svi grupnici odmah sa mnom pođu u zapovjednišivo, da predaju raport o brojnom stanju svojih grupa, kako su to i dosad činili! Svi grupnici neka odmah siđu dolje do vrata zgrade, gdje ih ja čekam.
Čim je to izvikao odmah je izišao napolje, dok su ustaše bile već okrenule puške prema zatvorenicima.
Sada se tek pojavila ona samrtna dilema, koja se svakog dana u Jasenovačkom logoru javijala: “koljački trik, ili nije?” “Biti ili ne biti!?” “Vjerovati ili ne vjerovati?”
Svi su grupnici izišli niz stepenice u nedoumici, u mislima na svoje. Osjećali su da se primiču ponoru.
U tu je grupu bio pozvan i zamjenik grupnika Švarca, radnik mehaničar Rade Seferović iz Zenice. Poćeo se kolebati, pa zatim pogledavati oko sebe svoje drugove, koji su samo slijegall ramenima, šuteći kao zaliveni.
Ante Bakotić, student kemije, grupnik kemičara, komunist, rodom iz Sinja, glavni inicijator i orgenizator jurisa iz zidane “nastambe”zamislio je da se taj juris izvede rano u jutro. Saopćio je svojim najbližim saradnicima, ako ga ustase nočas pozovu, da se mora izvesti planirani juriš iz zidane zgrade po svaku cijenu. Ustaše nisu vjerovale da bi netko drugi, osim starih logoraša mogao uopće organizirati pobunu i juriš. Odlučili su da prile noči pobilju sve grupnike, a s njima i organizatore pobune.
Komunista Ante Bakotić, organizator ustanka, nije sumnjao u tu ustasku podvalu. Bio je uvjeren da grupnici idu pod nož u Gradinu ili na Granik.
Grupnici te noći odvedeni na likvidaciju mogli su odmah uočiti da medu njima nema Ante Bakotića.
Jeste li svi tu grupnici prisutni?
– Jesmo! odgovorili su na pitanje Primorca, opasnog koljača.
– Ako se ustanovi da jedan manjka, svi ćete najprije u “zvonaru”, i kroz Boncine i Pudine makaze da prođete!
– Svi smo! – odgovorili su grupnici.
Grupnici su dobro znali, da Ante Bakotić sprema odsudni juriš za sutra, te su ga upravo stoga i brižno skrivali, da ga ne bi tko prije vremena otkrio. Ta tajna bila je za njih svetinja. U njihovim dušama taj se podvig njihova druga, uz grmljavinu partizanskih topova, smatrao kao jedna od mnogih osveta Gestapou i ustašama koje im se neminovno još spremaju.
Oni su i to znali, da Ante Bakotić nije bivao ćesto ustašama na očima, te su ga mogli lakše propustiti. Lik toga komuniste, te centralne figure otpora u Jasenovačkom logoru, koja je nesvakidašnja po svojoj odlučnosti, junaštvu, vjeri u pobjedu, po svojoj tihoj skromnosti i drugarstvu, po svojoj nesebičnosti i dobroti.
– Da ne manjka koji od vas grupnika?
– Nitko od grupnika ne manjka, svi smo tu prisutni! – opet su gruphici odgovorili ustašama, ali sada pri punoj svijesti i saznanju da će ih za koji minut sve na Graniku pobiti maljem i rasporiti trbuhe, strovaliti u mutnu Savu.
Naprijed! komandovao je Pudić i kolona je grupnika pošla prema izlazu u pravcu Granika i brzo nestala u vječnoj pomrčini.
Te noći sipila je sitna kišica. Iz daljine su se čuli topovski pucnji.
Poslije odvođenja grupnika doznalo se da su do zuba oboružane ustaše opkolile zgradu, u kojoj su bile smještene žene zatvorenice. Javljeno je da ustaše izvode žene, grupu po grupu, i da ih postrojavaju pred zgradom. Naskoro se formirao konvoj żena, koji su na bliskom rastojanju pratile ustaše sa naperenim puškama. U tom konvoju moglo je biti oko 800 do 900 zatvorenica. Tada su obavještajci javili da konvoj upravo prolazi pokraj njihave zgrade. Tada su navalili zatvorenici da vide taj konvoj smrti, u kojem se nalaze supruge, sestre, majke, drugarice.
– Zbogom drugovi!
– Znamo kuda idemo!
Tada su zapjevale:
“Hajde, majko, domu svome,
ne dolazi grobu mome,
svuda, majko, reci rodu,
da mi mremo za slobodu!”
– Šutite, majku vam komunističku! derao se zastavnik Zrinušić, ali su žene nastavile dalje sa pjesmom. Ustaše su ih počele kundačiti, ali su one i dalje pjevale. Kada je ustaša jednu udario, stala je da psuje. To hrabre žene ništa ne zbunjuje, one I dalje pjevaju, idući prema barakama:
“Daleko si zavičaju,
mi smo prognani…”
Kroz vrisku, psovku, muklo odjekivanje kundaka po plećima kroz zveket sindžira, rominjanje kišice, prodirali su posljednji akordi zbora, onih koje će naskoro raskomadane dignuti u zrak ili politi i spaliti:
“Kroz progonstvo i trpljenje
kroz logora i tamnica mrak,
krvlju našom ostavljamo trag.”
Pjesma, plač, nekih od njih grč, tuga, ispunili su atmosferu. Taj zov hrabrih žena, komunistkinja, partizanskih ilegalki uzbudio je zatvorenike, podstakao juriš.
Muškarci zatvorenici u zidanoj zgradi mogli su dobro vidjeti da su žene potjerali u bivše muške barake. To prebacivanje te večeri ženazatvorenica iz njihovih ženskih baraka u zidanu zgradu, pa poslije nepuna tri sata ponovo prebacivanje u muške barake, moglo bi biti trikovski manevar ustaša da likvidiraju toliku masu zatvorenica bez pobune. Neki su taj manevar ustaša smatrali pokušajem ustaša da zavaraju muškarce logoraše, na koje su sumnjale da spremaju pobunu i juriš.
Brzo su ustaše počele pucati po tim barakama, kao i po bolničkim barakama u kojima su bili zaključani bolesnici, bolesničko osoblje i lječnici. U isti su tren bacačem plamena zapalili sve barake u kojima su bile žene zatvorenice, bolesnici i medicinsko osoblje sa liječnicima. Tom su prilikom izgorjeli živi liječnici dr Kordić i dr Tomica Bardek, poz- nati antifašista iz Hlebina kod Koprivnice, čija su tri sina u partizanima, a kćerka Beata, gimnazijalka, bila ubijena od Gestapoa, kao skojevka, te liječnik komunist dr Lujo Dajić, a po nekima i dr Vučko Babović iz Tuzle. Živi su tada izgorjeli. Ustaše su pretpostavljale očajnički otpor logoraša.
Pogibija žena, bolesnika i liječnika počela je jakom eksplozijom, mitraljiranjem, praskom ručnih bombi i mina. Kroz prasak bombi i klokotanje čuli su se jasno krici i jauk živih baklji jasenovačkih logoraša.
Još su gorjele lomače i tinjala žeravica ispod pougljenih kostiju žrtava, kad su ustaše poslije 10 sati naveče ubacile medu logoraše radnika Antuna Dalponta, koji je ostao kao požarnik u pogonu. Sav uzbuden, on dugo nije mogao sebi doći, niti da progovori ni jednu jedinu riječ.
– Nemam daha, namam riječi, da vam opišem sav onaj užas, koji sam vidio! Večeras sam vidio kako su žive palili naše zatvorenice u prvoj baraci, a malo poslije toga kako su minirali i zapalili drugu baraku sa ženama. Odmah poslije toga zapalili su bolnicu bacačem plamena i tada su isto tako pucali iz svih oružja po bolesnicima, bolničarima i doktorima. Iz barake su se čuli jauk, lelek, plač i užasni krikovi.
– Druže Ante, zaista bi treball da Ih osvetimo, prije svanuča makar i goloruki, jer kasnije nećemo moći svezanih ruku, urgira Vlado MIšljenović “Tropar”.
Druže, ti dobro znaš tko će nas sigurno osvetiti – dobaci mu Ante Bakotić, komandant pobune.
Komunisti, na čelu sa Antom Bakotićem, odluče prodor iz zgrade.
– Mislim, drugovi, da više nema ni jedne budale, koja bi sumnjala u postojanje odluke za našu vrlo skoru masovnu likvidaciju i to miniranjem zgrade i zatim paljenje onih koji još ostanu ranjeni i živi. Prema tome, drugovi, za izvođenje prodora ostalo nam je vrlo malo vremena.
Po dogovorenom planu, prvo trebalo je likvidirati stražu ispred vrata. Likvidaciju straže će izvršiti drugovi Mile Ristić i Rade Kesić. Edo Sojer če presjeći sve vodove električne struje, ugasiti svjetlost da se izvana ne bi vidjelo naše kretanje unutar zgrade. Ostali dio plana je: juris kroz vrata i zaokret na lijevo u pravcu bunkera na našem prodoru prema Košutarici po cesti i nasipu niz Savu.
Nitko nije u stanju predvidjeti što će se na tom prodoru dogoditi, da li će naši drugovi zatvorenici, toliko iscrpljeni i oslabljeni, biti u stanju da se uhvate u koštac sa ustašama.
– Druže Anto, ti si naš komandant prodora. Mi ćemo disciplinirano, kao komunisti, sve naredbe izvršiti. Ti odredi i čas prodora.
U pripremii izvršenju plana učestvovali su: Franjo Bogdan, električar iz Siska, Čedo Huber iz Zemuna, Milivoj Adamović “Seljo” iz Srijema, Mile Ristić iz Nove Topole.
U 11 sati u noći čule su se čitave serije eksplozija, da se sva zgrada tresla. Ispod krova primjetili su golemi požar koji je zahvatio skoro čitavi zapadni dio logora.
– Ustaše dižu logor u zrak i pale sve iza sebe – otvoreno je sada govorio Ante Bakotić, idući kroz sobe. I mi smo, drugovi, minirani, i nas će za koji čas zapaliti, da živi izgorimo kao što su i naše drugarice sinoć.
– Nema drugog izlaza, nego da napravimo prodor. Da prvi jurnemo na njih, prije nego nas oni dignu u zrak. Netko će se od nas sigurno spasiti i to je dosta, jer će ostati živi svjedoci ovih zločina. Mi komunisti idemo prvi. Mi ćemo, po svoj prilici, biti prvi i pokošeni. Dužnost preživjelih je da partizanima jave samo golu istinu.
Ante Bakotić, vođa ustanka i organizator prodornog juriša bio je lijep, visok mladić, s vatrenim crnim očima. Veoma pokretan i inteligentan. Svojom pojavom ulijevao je povjerenje i pouzdanje u ovim bezizlaznim prilikama. Ulijevao je zatvorenicima vjeru u same sebe, u svoje vlastite snage. Ulijevao je tim nemoćnim ljudima odvažnost i onda kada su neki zatvorenici pesimistički gledali na ideju jurišanja, na pobunu, na bunkere, bajonete, mitraljeze. Bakotić je podizao duh kod tih skrhanih ljudi.
Mnogi su mi preživjeli zatvorenicl i svjedoci proboja pričali i opisivali te veličanstveno-užasne momente. Manifestacija kolektivne ljudske psihe izbila je na vidjelo. U tim sudbonosnim trenucima najednom se rashukao i otvorio neki nepoznati gejzir energije i kod onlh sasvim nemoćnih i slabih ljudi. Iz psihotične snage kuljala je energija na juriš kuda bilo, na šta bilo.
Ispitivanjem nlje se moglo doznati zašto je ustanak bio odreden za 7 sati ujutro, 22. IV 1945. godine. Zašto juriš nije blo izvršen po mraku. Ta tajna ostala je pokopana sa organizatorima junačkog ustanka.
Kasno u noći od 21. na 22. IV izvršena je, konačno, najnužnija organizacija ustanka i prodornog juriša određenog za sedam sati ujutro 22. travnja.
Preživjelom učesniku toga juriša Marku Flajšakeru iz Daruvara bio je povjeren termin ustanka od njegova druga Dmitrija Romanjena.
Organizator travanjske pobune, Ante Bakotić, pred zoru je obilazio do krajnosti iscrpljenu vojsku.
Opazivši da popušta ekstaza i elan borbenosti, on ih je počeo ponovno bodriti
– Ili živ gorjeti kao srednjevjekovna vještica, ili poginuti u jurišu kao pravi borac, koji je sebi izvojevao smrt kakvu on želi. Budite, drugovi, spremni na znak, tada navalimo. Tko ostane, nek ostane, a mi idemo samo naprijed. Ne bojte se, drugovi, komunisti vas vode, oni, koji nikada ne izdaju svoga druga vikao je Seljo.
12 zatvorenika te noći pomrlo je od prenapetog uzbudenja, jer oslabljeno srce nije moglo izdržati takav napor.
Juriš je započeo tačno u 7,30 sati 22. IV 1945. (fusnota: Svjedoci toga juriša, njih 47 još su na životu, među kojima su neki davali podatke za ovu obradu: Hajro Krajina, Mile Ristic, Javo Stjepanović, Ivo Ledić, Marko Flajšaker i drugi.)
– Hura, drugovi, naprijed! Za mnom! – viknuo je Ante Bakotić, što je bio i ugovoreni znak za napad i juriš. Tada su grupe komunista navalile prema određenom planu. U tom su momentu bili razbijeni i izvaljeni prozori iz zgrade. Prvo “oružje” bile su odvaljene daske od ležaja. Određeni za likvidaciju straža već su iskočili kroz prozore i odmah skakali na ustaše. Druga grupa, s krampovima i lopatama, izbijaju vrata. Dvojicu stražara ubijaju i uzimaju od njih puške i već pucaju prema drugoj dvojici koji su bježali prema zapovjedništvu, pucajući na logoraše.
Mile Ristić je s Radom Kesićem ubio stražare. Pobjegli stražari pucaju u zbirnu gomilu i već pred vratima ubijaju nekoliko njih. Tako je prodorni juriš počeo pod nepovoljnim okolnostima, jer su smijenjeni stražari, odmah prije vremena, alarmirali ustaške jedinice o pobuni. Prvi je potrčao sam komandant pobune Ante Bakotić, a odmah za njim Ristić M., Kesić R., Cedo Huber i skojevac Ignac Krcel, držeći u desnoj ruci crvenu zastavicu, i drugi. Cilj je bio dočepati se mitraljeza, koji tuče po pobunjenim zatvorenicima. U nastaloj gužvi oko mitraljeza, Mile Ristić ubija ustaškog mitraljesca nožem, tako mu otima bredu. Dječak, mali Rajko, našao se kod Ristića i počeo mu dodavati okvire i šaržere za bredu. Tada Ristić tuče rafalom bunker, odakle mu odgovaraju ustaše bacanjem bombi. Kada je Ristić ućutkao bunker na desnoj strani ceste, okrenuo se prema kuli vrebačnici, odakle su ih počeli tući, nanoseći velike gubitke logorašima, koji su se probijali prema istočnom zidu logora. S te kule vrebačnice i iz samog gaja pred logorom, otvorena je sa svih strana paklena vatra na zatvorenike. Prva se jurišna avangarda komunista svjesno žrtvovala za spasenje ostale mase zatvorenika. Unaprijed su znali da ni jedan od njih neće ostati u životu. Legendarna ličnost Ante Bakotić znao je da ldu u sigurnu smrt. Upravo da nije bilo toga žrtvovanja, nikada se ne bi nl pokrenula ta masa u takav nečuven napad golorukih na mitraljeze.
Izmedu zidanih zgrada ustase nisu mogle uzeti sve zatočenike na nišan, ali čim su izišli na brisani prostor i potrčali prema zidu, počeli su da ih tuku unakrsno.
Tako je izginula avangardna jurišna grupa, a s njom i organizator i inspirator ustanka Ante Bakotić. Upravo, kada su ustaše bile zabavlje ne ubijanjem te prve grupe jurišnih komunista, pristigla je i ostala masa zatvorenika.
Prema ranije izrađenom planu, masa se logoraša, koja je izletjela na brisani prostor, morala razdvojiti na dvije grupe, a svaka predvođena komunistima. Njihov je zadatak bio da se razbije gomilanje logoraśa, da se razrijede njihovi redovi i na taj se način smanji broj ustaških pogodaka i ustašama oteža progon logoraša preko te čistine.
Kada su se dvije grupe logoraša odvojile jedna od druge, prvu su grupu predvodili zagrebački komunisti, medu kojima se nalazioi Vlado Mišljenović Tropar iz Podravske Slatine. Ta je grupa bježala prema Vahtarnici, lijevo od Save prema Strugu, a druga jurišala prema desnom uglu nasipa i Save.
Ustaše su tada otvorile urnebesnu paljbu iz bunkera sa zida i otraga, s desna iz Gradine po objema grupama. Razmak u dijagonali koji je trebala pretrčati prva grupa, bio je suviše veliki. Taj je razmak u kateti za drugu grupu bio mnogo kraći, iako je ona stajala pod žeśćom vatrom ustaša. Tako nitko živ nije dosegao zid od prve grupe. U toj grupi je poginu i Vlado Mišljenović Tropar.
Drugoj grupi trebalo je oko 500 metara da se dočepa zida. Taj je razmak smrti i života ogroman. Pod unakrsnom vatrom mitraljeza, minobacača, bombi, ta grupa se razređuje. I ranjeni puzu prema Savi, da se bace u rijeku i ne dopadnu ranjeni u ruke gestapoustaških sadista. Neki se dave, a neki su preplivali Savu. Pokolj zatočenika je užasan, ali svakako manji od onog koji su im spremale ustaše.
U toj paklenoj vatri uspjela se pred vrata zida probiti grupa logoraša, medu kojima i Milan Ristić, Jovo Stjepanović, Hajro Krajina, Milivoj Adamović Seljo, Edo Sojer, Rade Kesić, Franjo Bogdanović, Salko Bajrić, Čedo Huber, Savo Delibašić, Milutin Stojaković, Ivo Dedić, Marko Flajšaker, te grupa partizana Mirka Bokšića iz Dervente i drugi.
Poslije užasnog pokolja zatvorenika na košutaričkom polju, ono sretnika koji su se u zanosu i očaju probili, čekala je joś jedna zasjeda, tzv, ustaška vanjska obrana sa oko 50 naoružanih ustaša! Bila je postavljena protiv eventualnog napada partizana. Među logorašima je bilo i zarobljenih partizana. Oni su prišli partizanskoj taktici i počeli poklicima:
– Navali, opkoli, žive hvataj!
– Iznenađene ustaše su tada počele da bježe od golorukih logoraša. Oni su bježali u pravcu zida, nemajući vremena ni da upotrebe svoje oružje. Tada su logoraši iskoristili tu situaciju i goloruki pojurili prema šumi.
– Ma je I’ moguće, braćo, drugovi, da smo mi u našoj, partizanskoj šumi! U našoj šumi »slobodi«! – počeli su tada plakati kao mala djeca.
Grupa, koja se iza njih probijala, ne znajući da postoji joś i neka “vanjska ustaška obrana”, bila je strašno iznenađena. U toj se grupi nalazio i Marko Flajšaker. Oni su bili iznenadeni, kada je iza grma pred njih iskočio mladi ustaša, naperivši pušku na njih. Puška je samo škljocnula i nije opalila, bila je zakočena Bio je to strah ili zbunjenost. Taj momenat za logoraše je bio presudan. Iza zida logora probijala se posljednja grupa logoraša, a pucnjava i galama su se sve više stišavali i jenjavali.
Ustaške i njemačke iedinice, stacioniraneu Jasenovcu i okolini, čim su čule pucnjavu u logoru, sjatile su se sa svih strana da pobiju sve logoraše koji su goloruki jurišali na ustaške bajonete i cijevi.
Strašno jasenovačko polje bilo je prekriveno leševima izginulih logoraša. Na južnoj strani i nešto do polovine zida prema Vahtarnici ležale su grupe logoraša u golemim lokvama krvi. Pred krajnjim južnim bunkerom, blizu obale Save, ležale su čitave piramide leševa ispreturanih, iznakaženih, rastrgamih, uglavnom od ručnih bombi.
Kada je pokolj logoraša-zavrsen, ustaše su tada istjerale skrivene, iz zidane zgrade, cinkere, špijune i agente koji im više nisu trebali. Tada je pobijeno oko 2.850 ljudi. Prema pricanju logoraša, oslobođenih kod Maribora, koje su ustaše sa sobom kao bolničare povele iz logora te su leševe po naređenju Pićilija i Miloša, polili nafton i zapalili. Ustase su bile demoralizirane tom pobunom logoraša a unezvijerene prilazom partizana. Zlikovci su očekivali napade partizana sa svih strana. Sada više nisu bili sigurni ni za put prema sjeverozapadu, da im ga partizani ne presjeku i da se tada ne nađu u smrtnoj klopci.
Ustaše su nestrpljivo očekivale komandu da već jednom krenu iz Jasenovca prema Zapadu.
Grupa Mile Ristića teško se kretala prema frontu kroz veliku slavonsko-posavsku šumu. Na jednom proplanku sreli su pastire, koji su im pokazali put do prvog sela. U toj su šumi našli jednog u okovima koji se probio kroz gotovo nemoguću situaciju. To je ispolinska snaga, koja prevrće svijet. To je komunista, koji je s okovima prošao kuda se ne prolazi ni sa oružjem.
“Dozvoli, druže, da te poljubim i da ti stisnem tvoju junačku ruku”, rekao mu je Mile Ristić.
Drugovi su mu kamenjem, između karika s teškom mukom razbili lanac.
U šumi su sreli i Milutina Stojakovića, teškog beriberiša jasenovačkog.
– Pa, druže, kad tebe vidim, kao i ovoga koji je u okovima pobjegao iz one paklene gužve, tada, bogami, vjerujem i u nemoguće.
Ljubo Miloš i Pićili miniraju sve zgrade logora, pale barake, koje su još preostale, ruše dimnjak ciglane, a donji dio nisu mogli razrušiti, ruše »ciklon«, lančaru, zapovjedništvo, zvonaru i sve zgrade okolo. Oni ruše i pale logor, a zatim pale i zgrade u selu, magazine, tabor«, »šumariju« i podrum, gdje su mučill i ubijali zatvorenike (“logor IV”). Oni potpaljuju čak i selo Jasenovac na više mjesta, ali seljaci to, riskirajući život, potajno gase.
Poslije drugog prodornog juriša zatvorenika iz Kozare, 23.IV 1945., ustaše napuštaju u neredu Jasenovac, vodeći sa sobom medicinsko osoblje. Sve do Maribora, gdje su ih oslobodili partizani.
Iz Jasenovca posljednja izlazi “logorska sat”, sastavljena od okorjelih koljača mučitelja. Iz bjesnog očaja ti krvnici na svom povlačenju sve su ubijali na šta su se samo namjerili. Znali su da ih mrzi hrvatski narod. Povlačili su se uz nasip kraj Save, prema Sisku.
Peti dan, ulazi u Jasenovac 31. srpska divizija, koja prihvaća izmučene, bolesne i ranjene pa ih prebacuje u bolnicu.
Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str.399-413