Već je nastupio travanj. Atmosfera u logoru je bila sumorna, jer se osjećao kraj. Zapravo se više uopće nije postavljalo pitanje kakav će biti kraj, nego kada će on nastupiti. U Gradini su se crni stubovi dima i dalje dizali u nebo. Opet je s vremena na vrijeme okivana grupa zatočenika koja je trebala zamijeniti onu koja je iscrpljena već ubijena, ili čak i živa bačena u vatru da nestane. Iz logora se nije izlazilo, osim rijetkih pojedinaca. Ustaše su rijetko dolazile u logor, ali je zato aktivnost njihovih doušnika porasla. Zatočenici su obavljali svoje poslove, kako su stizali. Osjećalo se da ustaše brinu drugu brigu, a da logor već više i ne računaju kao brigu. Ovo malo zatočenika što je preostalo moglo se pobiti, tako reći začas. Ipak, brinule su ustaše i o logoru, ali samo toliko da nitko od zatočenika ne može pobjeći. Straže na izvidnicama su pojačali, a sprečavanje logorašima da izlaze na rad izvan logora bila je također jedna od mjera usmjerenih u tom pravcu. Logorska organizacija je nastojala održati vezu između pojedinih dijelova. Razmišljalo se o oslobođenju kroz borbu, ali se nije moglo naći nijedno rješenje koje bi pružilo koliko toliko šansi za uspjeh. l tako je u toj atmosferi došao i 21. travnja 1945. godine.
Negdje popodne, naređeno je da se svi logoraši spreme i da sa svim stvarima krenu u logorsku krojacnicu, čvrstu dvokatnu zgradu tek
nedavno završenu u kojoj su se nalazile krojačka i cipelarska radionica.
Zgrada je bila građena od cigle, bila je najmanje pedesetak metara
dugačka i najmanje dvadesetak metara široka. Na istočnoj strani (prema Košutarici) imala je na svakom uglu po dvoja vrata. Pokraj vrata,
u prizemlju, nalazile su se po dvije manje prostorije, dok je cijela sredina zgrade predstavljala jednu prostoriju — radionicu. Tu, u toj prostoriji, krojači i cipelari — zatočenici su spavali, ovamo
im se donosila hrana, ovdje su radili. Nisu imali potrebe nikamo ići i zato je napr. kontakt s njima bio otežan jer je svaki izlazak iz zgrade, odnosno svaki ulazak u zgradu trebalo nečime pravdati.
Preko puta ove, bila je još jedna slična zgrada. U to vrijeme to je bio jasenovački ženski logor, tj. ono što je od žena — zatočenica preostalo. U to vrijeme tu je bilo smješteno oko stotinjak žena.
Naređenje za prelazak u krojačnicu značilo je ustvari naređenje za konačnu likvidaciju logora. To je svakome trebalo biti jasno. A da to ipak nije i svakome bilo jasno, pokazalo se uskoro.
Takvim naređenjem logorska organizacija je bila iznenađena. Ona takvu selidbu nije predviđala, a u tom razdoblju priprema za selidbu, nije se moglo ništa uraditi, nije se moglo proučiti novonastalu situaciju, jer za to nije bilo vremena niti mogućnosti. Ali jedno je bilo sigurno: koncentracijom zatočenika na manji prostor, rastu mogućnosti organizacije da nešto učini. Samo, da li će biti vremena za tako nešto? Zatočenici su se sporo prikupljali pred barakama i svojim radionicama. Nosili su svoje zavežljaje u kojima se nalazilo sve ono što su imali, i neophodno i potrebno i nepotrebno. A sve skupa je bilo bezvrijedno. Međutim, ustaše su znale da seoba sa stvarima predstavlja izvjesno umirenje za zatočenike, jer predstavlja manju vjerojatnost za slanje na gubilište, nego kada se šalje bez stvari. Zato su i naredili da se pređe sa svim stvarima. Izvjestan broj zatočenika uvidio je da je to kraj logora. Znao je da mu dugog života više nema. Znao je da će biti ubijen. l mnogi to nije htio dozvoliti. Mnogi je radije sam sebi oduzeo život, nego dopustio da to ustaše učine. Mislim da nije potrebno reći da su tako postupili većinom oni koji nisu bili obuhvaćeni organizacijom, jer su izgubili svaku perspektivu. Znam da je među onima koji su sebi tada oduzeli život bio i Špindl, građevinski inženjer koji je projektirao dimnjak električne centrale. Više desetina zatočenika nije izašlo iz svojih nastambi.
Ostali su visjeti u barakama, u hodnicima između boksova, dok je večernji povjetarac lako njihao njihova tijela. Ustaše su ulazile u barake, slale su onamo svoje doušnike da bi svakog živog zatočenika istjerali napolje u stroj koji je trebao krenuti pokraj »jezera« i ekonomije, pa pokraj Save, preko livade do krojačnice. Nitko se nije obazirao na one koji su ostali visjeti. Bilo je to pomalo čudno. S jedne strane, čudno stoga što ustaše nisu ni pred zatočenicima pokušale ove samoubojice skinuti s vješala na koja su se sami popeli, a s druge strane što nisu nastojale da se leševi uklone. Kao da im je bilo svejedno kako će te barake i ostale nastambe izgledati, kao da su bili sigurni da nitko više neće ući u te barake i da nitko više neće ugledati stravičnu sliku obješenih zatočenika između boksova u kojima su nekada spavali.
Čedomir Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str.69-70