Već početkom jeseni 1944. počinju ustaše postepeno da likvidiraju koncentracioni logor Stara Gradiška. Masovno su odvodili muškarce i žene u Jasenovac. Uz put su ih većinu pobili, a preostale u Jasenovcu. Isto tako kreću transporti logoraša, muškaraca i žena u Lepoglavu, gde su većinom pobijeni. U logoru Stara Gradiška krajem 1944. ostaje negde oko 100 logoraša, radi održavanja 10 logorskih prostorija i za potrebe ustaša.
Oko logora su bile postavljene mine i uveče 23. aprila 1945. kad je počela pucnjava od Bosanske Gradiške, u metežu koji je nastao bežalo se na sve strane i mnogi su tom prilikom poginuli od mina.
Početkom aprila 1945. ustaše su počele pripreme za likvidaciju logora Jasenovac, da bi pre svog bekstva otklonili tragove svojih zločina.
Kad se Luburić ponovo vratio na staru dužnost u logor početkom aprila 1945. (naredio je da se pobiju svi logoraši, a logor i samo mesto Jasenovac do temelja sruši i spali. Isto tako, da bi utro trag zločinima, formirao je od logoraša ekipe koje su iskopavale leševe poubijanih žrtava, a zatim ih spaljivali na lomačama zajedno s novoubijenim. Konačna likvidacija logoraša počela je 20. aprila, kada je poslednja grupa žena i dece pevajući „Vi ostajete mi idemo u smrt“… „Hajde majko domu svome, ne dolazi grobu mome…“ dotučena i bačena u Savu ili spaljena na lomači.
Antun Miletić, „Koncentracioni logor Jasenovac“, књига 1, стр. 32