KOLONA POLAZI NA SVOJ POSLJEDNJI PUT
Napokon, pred sam zalazak sunca, krenula je velika kolona zatočenika na svoj posljednji put. Vijugala je kolona, sporo je odmicala. Ustaše koje su pratile kolonu vikale su, psovale, požurivale, tu i tamo udarale, ali se imao utisak kao da se i njima ne žuri naročito, kao da
im je sve svejedno. Ustaški agenti među zatočenicima, uočili su priliku za sebe. Oni su preuzeli dužnost goniča, nadajući se da će tako u posljednji čas skrenuti na sebe pažnju ustaških krvnika i tako sačuvati svoj bijedni život. l više nego ustaše, oni su vikali, oni su psovali, oni
su tukli i požurivali. Kao da i oni ne idu tim putem. Vjerovali su u čudo, a čudo za njih nikako nije moglo doći. Negdje na pola puta preko livade, od nasipa s cestom pokraj Save, prema našem odredištu sreli smo kolonu žena — zatočenica. Ta je kolona odlazila iz svog logora prema Savi.
Situacija je bila jasna: danas žene, sutra muškarci, l logora više neće biti. To je kraj.
l žene su bile svjesne kamo ih vode. Ali su bile hrabre. Njihova kolona nije bila tako troma kao naša. One su išle bodro. Pjevale su, iako su mnoge imale suze u očima. Ugledao sam i Bogeka, koja mi je spasila život, kako korača, mirno, odmjereno, sa suzama u očima, kao i tolike druge u toj koloni od stotinjak žena. Kada su kolone došle jedna nasuprot drugoj, žene su podigle pesnice u pozdrav nama, svojim drugovima. Odgovorili smo također podignutim stisnutim pesnicama.
Jednog trenutka kolone su se zaustavile, kao da će jedna poletjeti drugoj u zagrljaj. Ali, to je trajalo samo trenutak. Trenutak jedan ustaše nisu mogle niti vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvišeni trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovo ni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, oproštaja pred neminovnu smrt koja ih je očekivala. Sjećam se da je i mene steglo u grlu gledajući ovaj prizor. Bilo mi je teško da gledam Bogeka kako odlazi u smrt, a ja — kome je ona spasila život svojom odvažnošću — ne mogu poduzeti ništa. Hvatao me je nemoćan bijes, najgori od svih koji postoje, ali nisam mogao ništa. A vrijeme za neke gestove, ma kako oni herojski izgledali, svakako nije bilo.
Prošla je kolona žena pokraj nas, a mi smo nastavili naš put prema sumornoj, sada još sumornijoj, zgradi od cigala koja nije bila još ni nabačena. Bilo je jasno da ćemo tu provesti noć. Bilo je jasno da će žene danas likvidirati. Sutra će nas. A da bi bili sigurni da ništa nećemo poduzeti, zatvorili su nas u ovu zgradurinu. Stvorili su još jedan zid između zatočenika i slobode, pored svih onih koji su do tada postojali.
Kada smo ušli u zgradu, već se spuštala noć. Posljednja noć u logoru. Razmjestili smo se kako smo mogli. S tavana, kroz razmaknute crijepove, neki su zatočenici vidjeli kako žene odvode na skelu pa preko Save u Gradinu. Znači, i one će biti spaljene. l od njih neće ostati nikakva traga.
Noć je. Svjetla nema. Ne vidi se tko je pokraj tebe. Ne smiješ govoriti glasnije da ne bi ustaški agent, doušnik, čuo što misliš i možda pozvao stražara da upozori na tebe. Ne znaš tko je pokraj tebe, pa ga ne možeš sa sigurnošću ušutkati za sva vremena, jer ne znaš nema li svog subrata u blizini koji će mu priteći u pomoć. Noć je tamna, bez mjesečine, bez zvijezda. Nikakva svjetla nema. Ako se nešto može učiniti, to se može učiniti samo ujutro. A sigurno je da do jutra nećemo biti likvidirani. Još prije nego što smo se kako tako smjestili, dok mrak još nije posve zavladao, došle su ustaše i zatražile da izađu svi grupnici.
Računali su da su grupnici naši rukovodioci i da će njihovim izdvajanjem od ostalih obezglaviti zatočenike. Oni nisu mogli niti slutiti da zatočenička organizacija u većini slučajeva o grupnicima nije uopće ovisila, da grupnici nisu bili najčešće niti u organizaciji, a pogotovu nisu bili neki značajniji rukovodioci u organizaciji.
Kada su grupnici odvedeni, onda je ustaški zastavnik Lisac, koji je vodio personalne poslove u zapovjedništvu, zatražio da mu logorska pisarnica da brojno stanje zatočenika. Sjećam se kao sada: Mića Anić iz Osijeka bio je logorski pisar i on je prikupio i predao brojno stanje.
Bilo je tada, ovdje u zgradi točno 1073 zatočenika. Ostaci ostataka ogromnog broja zatočenika koji su dovedeni u Jasenovac i koji sada leže po Savi, u masovnim grobnicama Gradine, ili u bližoj ili daljoj okolici logora u Jasenovcu, ili u nasipu pored Struga koji je armiran kostima zatočenika.
Već je odavno pala noć. Tišina svuda. l pored svega naprezanja ne čuje se grmljavina topova. Znači, naši još nisu došli dovoljno blizu logora. Da li su već oslobodili Staru Gradišku i onih desetak zatočenika i isto toliko zatočenica? Ili su i oni već pobijeni? Jer, znali smo, u Staroj Gradiški je ostalo samo nekoliko zatočenika da održavaju vodovod i električnu centralu. Sve ostalo je iseljeno, što u Lepoglavu, što u Jasenovac. A od svih tih zatočenika ostalo je ovih 1073, ovdje u ovoj zgradi u ovoj posljednjoj logorskoj noći. Da, ostalo je još nešto u logoru IV u kožari u samom mjestu Jasenovac, ali ne znamo ni što je s njima. Jesu li i oni danas, noćas pobijeni, ili su i oni ostavljeni za sutra?
Odjednom je tišinu noći prekinulo gruvanje minobacača. Svjetleći meci mitraljeza paraju oblačno, crno nebo bez zvijezda. Radoznalo izvirujemo kroz prozore da vidimo što je. Kao iskra nade i velike sreće pomišljamo da nisu možda naši uspjeli iznenada se privući logoru i napasti ga. Ali, prvi pogled kroz prozor raspršio je sve iluzije. Vidimo, u logoru gore barake u kojima smo još popodne bili, odakle su nas iselili. Ustaše minama iz minobacača tuku barake. Od njihovih eksplozija raspršava se vatra na sve strane i osvjetljava noć koja postaje jasna. Suha jelovina gori, što kažu, kao barut. U plamenu baraka nestaju i oni koji su još maločas tamo visjeli kao nijemi prkos ustaškoj želji za ubijanjem, kao svjedoci njihove volje da radije sami sebe unište nego da dozvole ustašama da to učine. Sada postaje jasno i zašto ih nisu skidali s greda, zašto im je bilo svejedno kako će barake izgledati. Znali su da će noćas barake progutati plamen i s njim da će nestati i svi tragovi. Ali, kao što su se nadali da će spaljivanjem ranije pobijenih leševa uništiti tragove svojih zločina, tako su se naivno nadali da će ispaljivanjem mina i pucanjem u zrak uspjeti nekoga zavarati da nisu oni zapalili logor, nego da su to učinili bombarderi. Zato im je i odgovaralo da bude i nekoliko spaljenih leševa u barakama, da bi slika izgledala vjerodostojnije. Ali, čudno je da se nisu zapitali: a tko će posvjedočiti da je to bilo tako? Zar će izjava njihovih ljudi biti dovoljna da se to dokaže? Jer, mi, zatočenici, koji smo i protiv svoje volje svjedoci ove lakrdije od zračnog napada, nećemo preživjeti. Mi nećemo moći svjedočiti. A u blizini nikog drugog nema, nikoga koji bi mogao posvjedočiti da su bombarderi zapalili logor.
Koliko su dugo barake gorile, ne znam. Vrijeme nisam mogao mjeriti. Ali, plamen se ugasio još u toku noći. Logora više nije bilo. Od njega je ostao logorski zid, žičana ograda i ove dvije zgrade: ova u kojoj smo mi i druga pusta i prazna u kojoj su do večeras bile žene.
Sve ostalo su ruševine. Sigurno da su i ove dvije zgrade minirane, ili će to barem biti poslije naše pogibije.
Чедомир Хубер, Био сам заточеник логора Јасеновац, стр.70-73