SUTRA ĆE SE SVE ZNATI
Zatočenici su umorni od svega što su vidjeli, od svega što su doživjeli, od svega što ih očekuje. Izgleda kao da nitko više ne vjeruje da bi se mogli spasiti. Ipak, i u tim trenucima, bilo je zatočenika koji su još vjerovali u to da nećemo svi biti pobijeni. Te noći se to nije vidjelo, ali se vidjelo sutradan.
Čudnovato je koliko može biti jaka ta nada u neko čudo, čudo koje se ne može očekivati, iako sve što se vidi ukazuje jasno samo na jedan jedini izlaz, neizbježnost likvidacije svih preostalih zatočenika. Opet je zavladao mir. Svuda caruje tišina proljetne noći. Samo se negdje s istoka počinje javljati vjetar koji huji oko osamljenih zgrada koje su se ispriječile na njegovu putu. Poneki zatočenik spava, poneki leži i bulji u tamu, poneki puši, ako ima što. Svaki provodi vrijeme kako sam zna i umije, i čeka. Čeka sutrašnji dan i nešto što će se dogoditi, a nitko ne zna što je to. Svima je jasno: ovo je posljednja noć u logoru. Sutra logora više neće biti. A zatočenika? To će se znati sutra. Jer, dok je živ, čovjek se nečemu nada, nešto očekuje. Ne mora to biti čudo, ali mora biti nešto neočekivano. Hoće li sada, u ovim uvjetima, logorskoj organizaciji uspjeti učiniti ono što do sada nikako nije mogla? Hoće li se moći organizirati napad na stražu?
Čedomir Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str. 73