HEROJSKI PODVIZI
Milan Ristić, zarobljeni partizan, zatočenik, dočepao se mitraljeza i otvorio vatru na bunker na cesti. l ušutkao ga. Aca Grabovac je bacio bacač u Savu. A kada je ispraznio redenik i Ristić je to učinio s mitraljezom. S izvidnice su ustaše bacale na nas ručne bombe. Vjerojatno su se i oni uplašili pa su bombe bacali suviše rano, tako da su šišteći padale na zemlju, vrtjele se tamo. Zatočenici su ih uglavnom nogama gurali u Savu. l ja sam to s jednom učinio.
Za to vrijeme Edo Šajer uspio se popeti uz banderu i prekinuti telefonsku vezu s Jasenovcem.
Već su prvi zatočenici jurili izvan logora prema oko dva kilometra udaljenoj šumi kod Košutarice. Jedna grupa je ušla u Savu u pokušaju da je prepliva i dočepa se bosanske obale. Ustaše su gađale i jedne i druge, tako da se vatra razredila i više se zatočenika moglo spasiti.
Napokon sam i ja izašao iz logora. Primijetio sam da ustaše gađaju po vodi, ali da ne mogu tući samu obalu. Brzo sam se spustio i pošao obalom, tako da sam cijelom visinom bio zaklonjen od mogućih metaka. Bio je to mrtvi ugao. Stalno sam pogledavao gore. Vidio sam zatočenike koji trče cestom i vidio kako ih meci obaraju. Vidio sam u Savi kako tonu oni koji su je pokušali preplivati. Nastavio sam tim putom.
Još dok sam se nalazio u logoru, dok sam trčao prema kapiji, osjetio sam da me pogodio metak. Osjetio sam udarac u prsa. Nisam imao hrabrosti pogledati jesam li i kako ranjen. Samo sam duboko uzdahnuo da osjetim mogu li disati. Kada me ništa u tome nije sprečavalo, nastavio sam trčati pojačanom snagom. Međutim, zatočenici su bili iscrpljeni dugim boravkom u logoru.
Nisu imali snage da dugo trče. l čim su izašli iz logora morali su krenuti običnim korakom jer trčati više nisu mogli. Sjećam se da sam vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ide ovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje.
Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu. U Savi sam među onom množinom živih i mrtvih koji su plutali, ugledao i onog crnpurastog čovjeka iz stolarije koga sam tog jutra prvi puta vidio. Plivao je na leđima, okrenut k nama, i stalno vikao: »Naprijed drugovi!« Učinio je tako još nekoliko sporih iznemoglih zaveslaja, a zatim još povikao «Naprijed drugovi! Živio drug Tito!« i
zatim potonuo. Vjerujem da je bio ranjen kada sam ga ugledao. Bio je obučen, čak je imao i zimski paut, te ga je vjerojatno odijelo, koje se natopilo vodom, povuklo na dno. Ali, do posljednjeg daha on je bio borac. Zatočenik više nije bio. Vrijeme zatočeništva je ostalo za njim,
kao i za svima nama. Došao sam i do okuke Save. Sada ovo više nije bio mrtvi ugao.
Trebalo se prebaciti preko ceste i nastaviti put prema Košutarici. Plivanje preko Save u toj situaciji izgledalo je moguće. Ustaše su još uvijek raspolagale s jakom vatrom i Savu su posebno tukle. Prešao sam na livadu koja nas je dijelila od šume. Na livadi se nalazilo neko drvo i poneki grm. To je pružalo dobar zaklon od oka, jer je već bilo i ponešto mladog lišća. Ni ja više nisam mogao trčati.
Hodao sam korakom i polako napredovao. Cilj mi je bila šuma koja se crnila preda mnom. Dosta je zatočenika išlo tim putom. l sada su ustaše načinile nešto, što je s njihove strane neshvatljivo. Oni su poslali na nas ustašku satniju. Bili su to mladići, gotovo još djeca. Pošli su nas hvatati žive. Kao da će ijedan sada pristati da bude živ uhvaćen. Bila je to borba na život i smrt, ali samo za nas zatočenike. Mi smo mogli, ili ostati živi i slobodni ljudi, ili poginuti.
Treće mogućnosti više nije bilo.
Zbog toga su ustaše morale prekinuti vatru iz izvidnica, jer bi potukli svoje koji su im još trebali čuvati odstupnicu. A ovi mladići su punili puške, pucali u nas, ali su pokušavali i da nas žive uhvate. Sjećam se jednog, ne vjerujem da je imao više od 13—14 godina, kome je njegova uniforma i puška predstavljala suviše velik teret za kretanje. Pošao je prema meni. Ispalio je metak, ali je promašio. Trebalo je ponovo novi metak gurnuti u cijev. Pošao sam prema njemu, riješen da ga likvidiram. Ali on je pobjegao. Nisam potrčao za njim, nego sam se izgubio iza prvog grma, nastojeći da što prije dođem do šume.
Nismo znali da se ispred šume nalazi još jedan red ustaških bunkera koje je trebalo proći. Ali, ti su bunkeri bili neutralizirani time što su ustaše bile između nas, pa nisu mogle tući unakrsnom vatrom. Samo su pojedinačno mogli nekoga pogoditi. l sigurno su pogađali, ali to je bilo manje nego što bi bilo da su tukli mitraljezima koje su imali.
Čedomir Huber, Bio sam logoraš Jasenovca, str.74-77