Pripreme za proboj logora

Predvečer 21. travnja najprije su otjerali na gubilište posljednju grupu žena. Preživjeli logoraši iz proboja u svojim sjećanjima iznose potresnu sliku odlaska žena. Kolona smrti je prolazila pokraj njih. Ali iako su znale kamo ih vode, hrabro su pozdravljale stisnutim pesnicama.

Posljednja grupa zatočenika pokušala se probiti, uvjerena da je bolje poginuti od metka nego pustiti da te zakolju nožem ili dotuku maljem.

Navečer 21. travnja 1945. godine preostalo ih je točno 1073. Nalazili su se zbijeni u zgradi postolarske radionice u kojoj je, osim ogromne hale za rad, bila i jedna manja prostorija. U noći na 22. travnja nekoliko se logoraša objesilo.

U maloj prostoriji dogovaralo se desetak logoraša o proboju. Možemo ih nazvati štabom juriša. U grupi su bili Ante Bakotić, Cedomil Huber, Dragutin Skrgatić, Pavao Kulaš, dr. Krstić, Jovo Zivković i još neki. Predložena su dva plana za bijeg. Neki su predlagali da treba, pod nekim izgovorom, pozvati stražara koji stoji na uglu zgrade da dođe u prostoriju i tada ga ubiti. Nakon toga jedan od njih će obući njegovu uniformu i izaći van te ubiti drugog stražara. Za to vrijeme treba provaliti iz zgrade i bježati prema izlazu iz logora. Drugi prijedlog sastojao se u tome da ne treba uopće pokušavati uvući stražara u zgradu, jer to može a ne mora uspjeti, nego na svaki od tri izlaza iz zgrade postaviti desetinu najodlučnijih ljudi koji će naoružani postolarskim noževima, čekićima i letvama istodobno provaliti na sva vrata, dotući stražare i bježati prema izlazu iz logora.

Taj je plan prihvaćen. Još je dogovoreno tko će biti rukovodilac desetina i koja će desetina napasti na koja vrata. Juriš će uslijediti na povik Ante Bakotića: »Naprijed drugovi«.

Mirko Peršen, Ustaški logori, str. 217-218.