Komunisti, na čelu sa Antom Bakotićem, odluče prodor iz zgrade.
– Mislim, drugovi, da više nema ni jedne budale, koja bi sumnjala u postojanje odluke za našu vrlo skoru masovnu likvidaciju i to miniranjem zgrade i zatim paljenje onih koji još ostanu ranjeni i živi. Prema tome, drugovi, za izvođenje prodora ostalo nam je vrlo malo vremena.
Po dogovorenom planu, prvo trebalo je likvidirati stražu ispred vrata. Likvidaciju straže će izvršiti drugovi Mile Ristić i Rade Kesić. Edo Sojer če presjeći sve vodove električne struje, ugasiti svjetlost da se izvana ne bi vidjelo naše kretanje unutar zgrade. Ostali dio plana je: juris kroz vrata i zaokret na lijevo u pravcu bunkera na našem prodoru prema Košutarici po cesti i nasipu niz Savu.
Nitko nije u stanju predvidjeti što će se na tom prodoru dogoditi, da li će naši drugovi zatvorenici, toliko iscrpljeni i oslabljeni, biti u stanju da se uhvate u koštac sa ustašama.
– Druže Anto, ti si naš komandant prodora. Mi ćemo disciplinirano, kao komunisti, sve naredbe izvršiti. Ti odredi i čas prodora.
U pripremii izvršenju plana učestvovali su: Franjo Bogdan, električar iz Siska, Čedo Huber iz Zemuna, Milivoj Adamović “Seljo” iz Srijema, Mile Ristić iz Nove Topole.
U 11 sati u noći čule su se čitave serije eksplozija, da se sva zgrada tresla. Ispod krova primjetili su golemi požar koji je zahvatio skoro čitavi zapadni dio logora.
– Ustaše dižu logor u zrak i pale sve iza sebe – otvoreno je sada govorio Ante Bakotić, idući kroz sobe. I mi smo, drugovi, minirani, i nas će za koji čas zapaliti, da živi izgorimo kao što su i naše drugarice sinoć.
– Nema drugog izlaza, nego da napravimo prodor. Da prvi jurnemo na njih, prije nego nas oni dignu u zrak. Netko će se od nas sigurno spasiti i to je dosta, jer će ostati živi svjedoci ovih zločina. Mi komunisti idemo prvi. Mi ćemo, po svoj prilici, biti prvi i pokošeni. Dužnost preživjelih je da partizanima jave samo golu istinu.
Ante Bakotić, vođa ustanka i organizator prodornog juriša bio je lijep, visok mladić, s vatrenim crnim očima. Veoma pokretan i inteligentan. Svojom pojavom ulijevao je povjerenje i pouzdanje u ovim bezizlaznim prilikama. Ulijevao je zatvorenicima vjeru u same sebe, u svoje vlastite snage. Ulijevao je tim nemoćnim ljudima odvažnost i onda kada su neki zatvorenici pesimistički gledali na ideju jurišanja, na pobunu, na bunkere, bajonete, mitraljeze. Bakotić je podizao duh kod tih skrhanih ljudi.
Mnogi su mi preživjeli zatvorenicl i svjedoci proboja pričali i opisivali te veličanstveno-užasne momente. Manifestacija kolektivne ljudske psihe izbila je na vidjelo. U tim sudbonosnim trenucima najednom se rashukao i otvorio neki nepoznati gejzir energije i kod onlh sasvim nemoćnih i slabih ljudi. Iz psihotične snage kuljala je energija na juriš kuda bilo, na šta bilo.
Ispitivanjem nlje se moglo doznati zašto je ustanak bio odreden za 7 sati ujutro, 22. IV 1945. godine. Zašto juriš nije blo izvršen po mraku. Ta tajna ostala je pokopana sa organizatorima junačkog ustanka.
Kasno u noći od 21. na 22. IV izvršena je, konačno, najnužnija organizacija ustanka i prodornog juriša određenog za sedam sati ujutro 22. travnja.
Preživjelom učesniku toga juriša Marku Flajšakeru iz Daruvara bio je povjeren termin ustanka od njegova druga Dmitrija Romanjena.
Organizator travanjske pobune, Ante Bakotić, pred zoru je obilazio do krajnosti iscrpljenu vojsku.
Opazivši da popušta ekstaza i elan borbenosti, on ih je počeo ponovno bodriti
– Ili živ gorjeti kao srednjevjekovna vještica, ili poginuti u jurišu kao pravi borac, koji je sebi izvojevao smrt kakvu on želi. Budite, drugovi, spremni na znak, tada navalimo. Tko ostane, nek ostane, a mi idemo samo naprijed. Ne bojte se, drugovi, komunisti vas vode, oni, koji nikada ne izdaju svoga druga vikao je Seljo.
12 zatvorenika te noći pomrlo je od prenapetog uzbudenja, jer oslabljeno srce nije moglo izdržati takav napor.
Juriš je započeo tačno u 7,30 sati 22. IV 1945. (fusnota: Svjedoci toga juriša, njih 47 još su na životu, među kojima su neki davali podatke za ovu obradu: Hajro Krajina, Mile Ristic, Javo Stjepanović, Ivo Ledić, Marko Flajšaker i drugi.)
– Hura, drugovi, naprijed! Za mnom! – viknuo je Ante Bakotić, što je bio i ugovoreni znak za napad i juriš. Tada su grupe komunista navalile prema određenom planu. U tom su momentu bili razbijeni i izvaljeni prozori iz zgrade. Prvo “oružje” bile su odvaljene daske od ležaja. Određeni za likvidaciju straža već su iskočili kroz prozore i odmah skakali na ustaše. Druga grupa, s krampovima i lopatama, izbijaju vrata. Dvojicu stražara ubijaju i uzimaju od njih puške i već pucaju prema drugoj dvojici koji su bježali prema zapovjedništvu, pucajući na logoraše.
Mile Ristić je s Radom Kesićem ubio stražare. Pobjegli stražari pucaju u zbirnu gomilu i već pred vratima ubijaju nekoliko njih. Tako je prodorni juriš počeo pod nepovoljnim okolnostima, jer su smijenjeni stražari, odmah prije vremena, alarmirali ustaške jedinice o pobuni. Prvi je potrčao sam komandant pobune Ante Bakotić, a odmah za njim Ristić M., Kesić R., Cedo Huber i skojevac Ignac Krcel, držeći u desnoj ruci crvenu zastavicu, i drugi. Cilj je bio dočepati se mitraljeza, koji tuče po pobunjenim zatvorenicima. U nastaloj gužvi oko mitraljeza, Mile Ristić ubija ustaškog mitraljesca nožem, tako mu otima bredu. Dječak, mali Rajko, našao se kod Ristića i počeo mu dodavati okvire i šaržere za bredu. Tada Ristić tuče rafalom bunker, odakle mu odgovaraju ustaše bacanjem bombi. Kada je Ristić ućutkao bunker na desnoj strani ceste, okrenuo se prema kuli vrebačnici, odakle su ih počeli tući, nanoseći velike gubitke logorašima, koji su se probijali prema istočnom zidu logora. S te kule vrebačnice i iz samog gaja pred logorom, otvorena je sa svih strana paklena vatra na zatvorenike. Prva se jurišna avangarda komunista svjesno žrtvovala za spasenje ostale mase zatvorenika. Unaprijed su znali da ni jedan od njih neće ostati u životu. Legendarna ličnost Ante Bakotić znao je da ldu u sigurnu smrt. Upravo da nije bilo toga žrtvovanja, nikada se ne bi nl pokrenula ta masa u takav nečuven napad golorukih na mitraljeze.
Izmedu zidanih zgrada ustase nisu mogle uzeti sve zatočenike na nišan, ali čim su izišli na brisani prostor i potrčali prema zidu, počeli su da ih tuku unakrsno.
Tako je izginula avangardna jurišna grupa, a s njom i organizator i inspirator ustanka Ante Bakotić. Upravo, kada su ustaše bile zabavlje ne ubijanjem te prve grupe jurišnih komunista, pristigla je i ostala masa zatvorenika.
Prema ranije izrađenom planu, masa se logoraša, koja je izletjela na brisani prostor, morala razdvojiti na dvije grupe, a svaka predvođena komunistima. Njihov je zadatak bio da se razbije gomilanje logoraśa, da se razrijede njihovi redovi i na taj se način smanji broj ustaških pogodaka i ustašama oteža progon logoraša preko te čistine.
Kada su se dvije grupe logoraša odvojile jedna od druge, prvu su grupu predvodili zagrebački komunisti, medu kojima se nalazioi Vlado Mišljenović Tropar iz Podravske Slatine. Ta je grupa bježala prema Vahtarnici, lijevo od Save prema Strugu, a druga jurišala prema desnom uglu nasipa i Save.
Ustaše su tada otvorile urnebesnu paljbu iz bunkera sa zida i otraga, s desna iz Gradine po objema grupama. Razmak u dijagonali koji je trebala pretrčati prva grupa, bio je suviše veliki. Taj je razmak u kateti za drugu grupu bio mnogo kraći, iako je ona stajala pod žeśćom vatrom ustaša. Tako nitko živ nije dosegao zid od prve grupe. U toj grupi je poginu i Vlado Mišljenović Tropar.
Drugoj grupi trebalo je oko 500 metara da se dočepa zida. Taj je razmak smrti i života ogroman. Pod unakrsnom vatrom mitraljeza, minobacača, bombi, ta grupa se razređuje. I ranjeni puzu prema Savi, da se bace u rijeku i ne dopadnu ranjeni u ruke gestapoustaških sadista. Neki se dave, a neki su preplivali Savu. Pokolj zatočenika je užasan, ali svakako manji od onog koji su im spremale ustaše.
U toj paklenoj vatri uspjela se pred vrata zida probiti grupa logoraša, medu kojima i Milan Ristić, Jovo Stjepanović, Hajro Krajina, Milivoj Adamović Seljo, Edo Sojer, Rade Kesić, Franjo Bogdanović, Salko Bajrić, Čedo Huber, Savo Delibašić, Milutin Stojaković, Ivo Dedić, Marko Flajšaker, te grupa partizana Mirka Bokšića iz Dervente i drugi.
Poslije užasnog pokolja zatvorenika na košutaričkom polju, ono sretnika koji su se u zanosu i očaju probili, čekala je joś jedna zasjeda, tzv, ustaška vanjska obrana sa oko 50 naoružanih ustaša! Bila je postavljena protiv eventualnog napada partizana. Među logorašima je bilo i zarobljenih partizana. Oni su prišli partizanskoj taktici i počeli poklicima:
– Navali, opkoli, žive hvataj!
– Iznenađene ustaše su tada počele da bježe od golorukih logoraša. Oni su bježali u pravcu zida, nemajući vremena ni da upotrebe svoje oružje. Tada su logoraši iskoristili tu situaciju i goloruki pojurili prema šumi.
– Ma je I’ moguće, braćo, drugovi, da smo mi u našoj, partizanskoj šumi! U našoj šumi »slobodi«! – počeli su tada plakati kao mala djeca.
Grupa, koja se iza njih probijala, ne znajući da postoji joś i neka “vanjska ustaška obrana”, bila je strašno iznenađena. U toj se grupi nalazio i Marko Flajšaker. Oni su bili iznenadeni, kada je iza grma pred njih iskočio mladi ustaša, naperivši pušku na njih. Puška je samo škljocnula i nije opalila, bila je zakočena Bio je to strah ili zbunjenost. Taj momenat za logoraše je bio presudan. Iza zida logora probijala se posljednja grupa logoraša, a pucnjava i galama su se sve više stišavali i jenjavali.
Ustaške i njemačke jedinice, stacionirane u Jasenovcu i okolini, čim su čule pucnjavu u logoru, sjatile su se sa svih strana da pobiju sve logoraše koji su goloruki jurišali na ustaške bajonete i cijevi.
Strašno jasenovačko polje bilo je prekriveno leševima izginulih logoraša. Na južnoj strani i nešto do polovine zida prema Vahtarnici ležale su grupe logoraša u golemim lokvama krvi. Pred krajnjim južnim bunkerom, blizu obale Save, ležale su čitave piramide leševa ispreturanih, iznakaženih, rastrgamih, uglavnom od ručnih bombi.
Kada je pokolj logoraša-zavrsen, ustaše su tada istjerale skrivene, iz zidane zgrade, cinkere, špijune i agente koji im više nisu trebali. Tada je pobijeno oko 2.850 ljudi. Prema pricanju logoraša, oslobođenih kod Maribora, koje su ustaše sa sobom kao bolničare povele iz logora te su leševe po naređenju Pićilija i Miloša, polili nafton i zapalili. Ustase su bile demoralizirane tom pobunom logoraša a unezvijerene prilazom partizana. Zlikovci su očekivali napade partizana sa svih strana. Sada više nisu bili sigurni ni za put prema sjeverozapadu, da im ga partizani ne presjeku i da se tada ne nađu u smrtnoj klopci.
Ustaše su nestrpljivo očekivale komandu da već jednom krenu iz Jasenovca prema Zapadu.
Grupa Mile Ristića teško se kretala prema frontu kroz veliku slavonsko-posavsku šumu. Na jednom proplanku sreli su pastire, koji su im pokazali put do prvog sela. U toj su šumi našli jednog u okovima koji se probio kroz gotovo nemoguću situaciju. To je ispolinska snaga, koja prevrće svijet. To je komunista, koji je s okovima prošao kuda se ne prolazi ni sa oružjem.
“Dozvoli, druže, da te poljubim i da ti stisnem tvoju junačku ruku”, rekao mu je Mile Ristić.
Drugovi su mu kamenjem, između karika s teškom mukom razbili lanac.
U šumi su sreli i Milutina Stojakovića, teškog beriberiša jasenovačkog.
– Pa, druže, kad tebe vidim, kao i ovoga koji je u okovima pobjegao iz one paklene gužve, tada, bogami, vjerujem i u nemoguće.
dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor, str. 408 – 412