U samom mjestu Jasenovcu, bilo je dne 23. IV. 1945. na radu u „Kožari” još 147 zatočenika.
Svi su oni vidjeli da u logoru br. III. gore požari i tutnje eksplozije. Vidjeli su, da među ustašama vlada panika i da ovi polaze od kuće do kuće, stavljajući pod njih mine. Pobojali su se i oni, da bi ustaške nemani mogle minirati i baciti u zrak i „Kožaru” s radničkim zgradama, pa su odlučili i oni da pokušaju, da se spase iz logora br. IV.
Razdijelili su se u petnaest udarnih desetina i dogovorili, šta koja desetina ima da radi. Liječnici-zatočenici su podijelili otrov u fijolama, jer je svaki zatočenik htio radiije da se otruje, nego da živ padne u ustaške kandže.
Prva je udama desetina imala da razbije vrata od nastambe, druga da napadne stražare, treća da prereže bodljikave žice, četvrta da razbije vrata koja vode u tvorničko dvorište, peta da potuče i razoruža ustaše, koji su se tamo nalazili, šesta i sedma da ponese odjeću i hranu, osma da vrši bolničarsku službu, a ostale da se oboružaju, kako koja stigne i da povedu borbu na život i smrt.
Plan je bio dobro smišljen, zatočenici su se hrabro borili i prodrli iz logora, no tada su ih čekale najveće poteškoće. Trebalo je protrčati kroz jasenovačke ulice, doći na poljane, prohiti obruč od bodljikavih žica, preći preko nasipa, cesta i željezničke pruge, koji su bili načičkani bunkerima i strojnicama.
Zatočenici Lapčević Stojan i Berger Egon, koji su nam dali opis i podatke za ovaj herojski podvig, tvrde, da se iz „Kožare” spasilo samo 10 zatočenika i priključilo za nekoliko dana odredima Narodno-oslobodilačke vojske…
Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga II, str 1116-1117