Kad su logoraši osjetili da se primiče kraj, najsvjesniji, najaktivniji i najhrabriji dogovorili su se o otporu. Formirali su četiri ne desetine, spremne na udar i proboj. Ustaše ih još nisu dirali, jer trebali izraditi određene količine obuće i kožne opreme.
Istoga dana, tj. 22. travnja 1945. godine, kad su se probijali logoraši u Ciglani, jurišali su i zatočenici Logora IV. Iz Ciglane prije podne, a iz Kožare navečer.
Jedan od sudionika i organizatora Egon Berger, koji je u jasenovačkim mučilištima proveo puna 44 mjeseca, ovako je iznio sjećanja na taj juriš:
„U noći 21. aprila 1945. dežurali smo na krovu magazina i pratili pokrete ustaša. U logoru smo se dogovorili za konačnu pobunu I
* Pojedinci to čine i u najnovije vrijeme, makar su činjenice postale evidentne. Tako se, naprimjer, u emisiji beogradske televizije »Porota« (13. studenoga 1989) telefonski javio iz Londona dr. Srboljub Zivanović. Premda je prije 25 godina potpisao kao član spomenute komisije Izvještaj u kojemu nigdje nije naveden bilo kakav sumarni podatak, to ga sada nije smetalo da izjavi kako su onda, tobože, utvrdili 700.000 žrtava u jasenova- čkim grobnicama.
Bila je subota. Te noći smo vidjeli kako gore velike vatre na Ciglani. Bile su to zapaljene barake naših drugova. Pred samo jutro, uz jaku detonaciju, srušio se i dimnjak Ciglane. Shvatili smo da je otpočela konačna likvidacija logora.
U jutro 22. aprila, u nedjelju, sazvali smo tajni sastanak i utvrdili konačan plan.
U logoru Kožara bilo je nas stotinu šezdeset i sedam. Odlučeno je da formiramo četiri desetine. Sastavili smo listu četrdesetorice drugova na koje možemo računati za izvršenje zadatka.
Naš logor imao je dvije nastambe. Prva se nalazila bliže glavnom izlazu i cesti. Ta prednja nastamba imala je dva izlaza: jedan tik do glavne kapije i čuvan od ustaše na straži i drugi koji je vodio prema stražnjem dijelu logora. Druga nastamba imala je također dva izlaza: jedan prema magazinima, a drugi prema krugu logora. Sve je to bilo okruženo bodljikavom žicom i čuvano od ustaške straže.
Raspodijelili smo zadatke po desetinama:
prva desetina treba da noževima napadne stražu na prednjem dijelu logora i pokuša oteti oružje;
druga desetina dobila je zadatak da iz druge nastambe i magazina napadne stražu u stražnjem dijelu logora i oduzme joj oružje;
treća desetina morala je za to vrijeme – čim dobije signal – da reže žicu i načini slobodne prolaze za bijeg iz kruga logora;
četvrta desetina imala je zadatak da o pobuni i mogućnostima bijega obavijesti i sve ostale zatočenike koji do posljednjeg časa nisu smjeli biti upućeni u akciju da ne bi došlo do njenog prijevremenog otkrivanja. Jer, među zatočenicima bilo je i takvih koji su bili protiv svake akcije i koji su u svojoj naivnosti još uvijek vjerovali da bi se i bez toga mogli spasiti i ostati pošteđeni.
U našoj radionici imali smo još mnogo narudžbi za izradu čizama. Ustaše su forsirali da radimo tu noć i da završimo cijeli posao do drugog dana ujutro. Prema tome smo zaključili da bi naš logor imao biti likvidiran tokom 23. aprila pa smo odlučili da napadnemo u nedjelju navečer u 9 sati i 30 minuta.
U nedjelju ujutro osjetila se grozničava aktivnost među zatočenicima. Počelo se kovati oružje. Braća Moster iz Zagreba izradila su u kemijskom laboratoriju otrov. Bočice u kojima smo držali saharin napunjene su cijankalijem i nekom otrovnom kiselinom. Te smo bočice raspodijelili među zatočenicima koji su bili upućeni u akciju. Lansirali smo vijest da se Narodnooslobodilačka vojska približava Jasenovcu i ako bi ustaše došli da likvidiraju logor, neka svaki radije popije otrov nego da se dade mučiti.
Dopodne smo još dugim oštrim čeličnim noževima zvanim ’šermeseri’, skidali mesinu s kože. Poslije podne smo desetak tih noževa pretvorili u ubojito oružje. Odsjekli smo nepotrebni dio i dali im oblik mača ili dugačkog bodeža. U magazinima smo imali još sakrivene tri sjekire i pet krampova. To je bilo naše oružje za navalu.
Došlo je poslijepodne. Logorom smo stalno širili vijest da su partizani blizu Jasenovca i da treba nešto poduzeti. Tako smo i ostale zatočenike počeli pripremati za akciju, a da im ipak nismo otkrili plan.
U logor je stigao telefonski nalog da sve naručene čizme moramo završiti do osam navečer. Bilo nam je odmah sumnjivo što se ustašama tako žuri, pa smo i mi početak pobune pomakli od 9 i pol na 8 sati na večer.
U 5 sati poslije podne pozvali smo jednog od zapovjednika Kožare, ustaškog zastavnika Matu Živanovića, koji se svake nedjelje u to doba brijao, da se dođe obrijati u zatočeničku brijačnicu koja se nalazila u logorskoj ambulanti. Taj je ustaša bio među nama posebno omražen. On je odabirao zatočenike za likvidaciju. Bio je naročito podmukao i kad bi s kojim od zatočenika prijazno razgovarao, znali smo da mu je istovremeno skrojio sudbinu.
Kad je zvijer Mato stigao u brijačnicu, dočekao ga je brijač David Atijas. Iza zastora ambulante nalazila su se još dva druga: Nikola Santrač iz Krupe i Stevo Bogdanović iz Sarajeva. Pretvarali su se da su bolesni, da ih je pregledavao naš obljubljeni liječnik, starac od 76 godina – dr Neuman iz Pakraca.
Brijač Atijas je sapunao Matu. Stalno su se šalili. Ustaša je po običaju govorio brici neka ga dobro obrije jer da ide curi, a David mu odgovori da će biti obrijan kao još nikada i – jednim potezom britve presječe mu grkljan. Mato nije ni beknuo. Oduzeše mu revolver i naboje, zamotaše ga u deku i bace u bunar koji je bio iza zgrade.
Oduševljenje među nama četrdesetoricom bilo je neopisivo. Likvidirali smo jednu od zvijeri koja je mislila da će nekoliko sati kasnije proliti našu zajedničku krv. Snaga nam je porasla, iako smo bili svjesni da gotovo i ne postoji mogućnost spasa iz logora. Jer, pred nama su bile bodljikave žice, rijeka Sava, Una i Strug i bunkeri na svakih pedeset metara. Ipak, ako se spasi makar samo jedan jedini, on će moći da priča ne samo o našim patnjama nego i o našem djelu.
Kad je ustaša Mato bačen u bunar, pozvali smo njegovog ordonanca i rođaka, isto Živanovića i koljača, neka donose šmajser da mu izradimo obećanu navlaku. Ordonanc se brzo odazvao. Cim je otvorio vrata radionice ščepale su ga snažne ruke Santrača i Bogdanovića. I taj je zadatak obavljen brzo i nečujno. To nam je dalo još više hrabrosti i odlučnosti za posljednji obračun sa zvijerima koje su nas četiri godine čuvale, mučile i klale, ali ne za obračun kakav su oni sebi zamišljali, već kakav smo mi sami izabrali.
Sada smo već posjedovali i revolver i šmajser i bili sposobniji za izvršenje našeg plana. Drugovi iz prednje nastambe imali su zadatak da izvrše napad na glavnu kapiju i omoguće bijeg na prednji dio logora. Mi u stražnjoj nastambi morali smo šermeserima, sjekirama i pijucima navaliti na ustaške stražare i u isto vrijeme zapaliti sve magazine kako bi među ustašama nastala što veća panika.
U osam sati navečer izvršena je smjena ustaške straže. Ustaški stražar Živko, kojega smo naročito mrzili, jer nas je uvijek ganjao, prolazio je pored magazina sirove kože gdje je bio sakriven drug Miro Auferber iz Osijeka. Kad mu se Živko približio na dohvat, Miro ga željeznim batom obori na zemlju. Time je počeo opći napad. Ja sam bio sakriven u magazinu do bašte odakle sam primijetio drugog stražara kako trči kroz baštu da napadne Miru. Iznenadim ustašu šermeserom po zatiljku, tako da se stropoštao na zemlju bez glasa. I ostali zatočenici i ustaše već su bili vodili ogorčenu borbu.
Dok sam pokušavao da svojoj žrtvi oduzmem pušku, neki je ustaša s druge strane bašte otvorio na mene vatru i ja se dadem u bijeg. Kožara i svi magazini bili su u plamenu. Trčim prema presječenoj žici. Tu se sretnem s drugom Tiborom Leblom. On je otrčao prema Savi, a ja prema željezničkom nasipu. Već ranije smo se dogovorili da se u bijegu što više raštrkamo kako ne bismo postali laka meta ustašama koji su pucali po nama iz bunkera sa svih strana.
Drugovi su padali kao snoplje. Mitraljeska vatra je nemilosrdno kosila.
Stigao sam do željezničkog nasipa koji je bio udaljen oko pet stotina metara od logora. Pri trčanju stalno sam se spoticao i posrtao. Imao sam osjećaj da sam pogođen. Opipam se i trčim dalje, pretrčim željeznički nasip, provučem se ispod loše postavljene bodljikave žice iza nasipa i trčim prema Krapju. Mnogi su drugovi na tom putu padali teško ranjeni pa su popili otrov da se što manje muče i da ne padnu živi ustaških šaka.
Trčim već preko dva kilometra i počeo sam gubiti dah kad stigoh do prvih velikih bunkera u Krapju. Tu sam dostigao još dva druga. Kraj samog bunkera pored kojeg smo htjeli pretrčati bila je velika bara. Skočio sam naglavce i zaronio. Osjetio sam da mi se glava zapliće u neko žbunje. Polako izronim i vidim da se nalazim u gustom šikarju bare. Svega desetak metara iznad mene stršao je bunker i stalno bljuvao mitraljesku vatru po bari i šikarju. Onako vrućem i iscrpljenom od trčanja u prvi čas mi je godilo ležati u vodi, ali malo kasnije me uhvatila takva drhtavica da sam se bojao da cvokotanjem zubi ne upozorim ustaše u bunkeru na sebe.
Gledam iz bare prema negdašnjem logoru i velikim stupovima vatre. To gori Kožara koju smo upalili da izazovemo kod ustaša paniku i uništimo im što više materijala. Već se spustila noć, ali sam po jakoj mjesečini razabirao ustaše kako po grmlju i šikarju traže razbježale zatočenike.
Postepeno mi se vraćala snaga sa sviješću da više nisam u logoru i da postoji mogućnost spasa. Sačekao sam u bari dok mjesečina nije postala slabija. Tada sam oprezno krenuo dalje, roneći i pužući više od jednog sata po blatnjavom terenu dok nisam stigao do rubova šume sela Krapja.
Tu sam se još jednom morao provlačiti kroz bodljikavu žicu. Pužući ispod žice, zaštitio sam leđa zagrnutim kaputom, kaput je zapeo o žicu i ostao na njoj visjeti. Kako su ustaše reflektorima obasjavali okolinu, primijetili su kaput i izrešetali ga mitraljeskim mecima dok sam ja već dalje odmakao neprimijećen. Taj slučaj mi je ponovo spasio život.
Zalazio sam sve dublje u šumu, stigao do rijeke Strug, preplivao je i opet se udaljio u šumu. Počelo se razdanjivati. Popeo sam se na jedno drvo i na njegovim granama doživio prvi dan sunca u slobodi nakon 44 mjeseca patnji i užasa.
Koliko sam mogao razabrati, nalazio sam se sjeveroistočno od logora. Cijeli dan sam proveo sakriven na drvetu, bojeći se da me ustaške potjere ne bi našle. Tek kad se spustio prvi sumrak, sišao sam s drveta i krenuo šumom nasumce prema istoku nadajući se da ću se nekako dokopati Psunja i oslobođenog teritorija. Lutajući, stigao sam opet do vode, preplivao je i povlačeći se uz šikarje stigao do glavne ceste. Brzo sam je prešao i udaljio se na drugu stranu da ne bih nabasao na ustaše. Uskoro naiđem na neku sporednu cestu i čujem razgovor. Na svoje zaprepaštenje primijetim na jakoj mjesečini kamione i prepoznam glasove i smijeh ustaša. Iz kamiona su Izbacivali leševe, posljednje žrtve jasenovačkog logora.
Sada sam tek shvatio gdje se nalazim. Išao sam po šumi i dva puta preplivao vodu, a umjesto na Psunj, vratio sam se natrag u sam Jasenovac. To me je gotovo izbezumilo.
Ležao sam sakriven oko pola sata i gledao ustaše kako istovaruju leševe i prisluškivao njihov razgovor. Govorili su najviše o paljenju Jasenovca i o tom kako će natjerati cjelokupno stanovništvo da se povlači s njima. Tako sam, s olakšanjem, doznao da se sprema skori bijeg ustaša iz Jasenovca.« Berger je nastavio lutati. Probijao se kroz šikaru. Naišao na Stojana Lapčevića. Krenuli su zajedno. Zaobilazili bunkere. Iscrpljeni i slabi. Gladni.
„Trinaesti dan bez hrane. Živimo samo od lišća i po koje žabe. Te sam noći donio odluku. Čobanin koji je svako jutro dolazio u šumu sa svinjama, jučer nije imao na glavi ustašku nego običnu sportsku kapu. Možda su ustaše napustili Jasenovac? Saopćim Stojanu da ću maloga ujutro nagovoriti pa kud puklo da puklo. Stojan je ostao sakriven kad sam pristupio dječaku. Moj ga je izgled preplašio pa je htio pobjeći, ali sam mu doviknuo da sam učitelj iz Novske i da bih htio u Jasenovac, a ne znam puta. To maloga ohrabri, i misleći da sam zaista učitelj, vrati se. Rekao sam da su me u Novskoj partizani napali i da se sada hoću javiti ustaškoj straži u Jasenovcu. Mali me čudno pogleda i kaže da u Jasenovcu više nema ustaša. I još doda:
- Ne bojte se, gospodine učitelju, partizani neće nikome ništa, to su ustaše samo lagali.
Srce mi je počelo ludo udarati. Zar je konačno istina da poslije četrdeset i četiri mjeseca bijede, muka, ponižavanja i gladi nisam više rob, zatočenik Jasenovca, već slobodan čovjek, čovjek koji će slobodno hodati po gradu, smjeti čitati, pisati, razgovarati s ljudima?
Zovnem Stojana i priznam dječaku da smo mi odbjegli logoraši. Obradovao se i on i odmah nam ponudio svu hranu što ju je imao u svojoj torbici: komad slanine, sira i kukuruznog kruha. Rekao nam je da je vidio logoraše, kako su bježali i da je odmah pri izlazu iz logora, na prvih sto metara, popadalo najviše naših drugova.
Krenuli smo u selo. Na putu sretnemo jednog partizana. Prvi partizan u mom životu! Kad je čuo da smo odbjegli logoraši, htio nas je ponijeti na leđima da se ne mučimo hodajući. Zagrljeni, krenuli smo ravno komesaru XXI srpske divizije koja je ušla u Jasenovac …“
Na spomen-ploči na Kožari danas piše da je tu bio Logor IV »Kožara«! da je 22. IV. 1945. izvršen proboj – ustanak 167 logoraša od kojih je sedam ostalo živih.
Mirko Peršen, Ustaški logori, str. 228-232