Svanulo je tmurno jutro 22. travnja 1945. Vjetar je s kišom i snijegom izvodio svoje igre oko krojačnice. Kapija u zidu na putu prema Košutarici bila je otvorena i vjetar je njihao njena krila od gredica povezanih bodljikavom žicom. Nasuprot krojačnici, uz sam put što je vodio od
Jasenovca prema Košutarici kroz logor, nalazio se bunker u kojem je ovaj put bila ustaška posada s puškomitraljezom i nekoliko pušaka.
Ispod izvidnice koja je nadvisivala kapiju nalazio se također bunker u kojem je bilo barem dva puškomitraljeza i nekoliko pušaka. Na samoj cesti ispod bunkera vidjeli smo bacač koji je noćas izvodio »bombardiranje« logorskih baraka. Tamo sa nalazio i teški mitraljez u kojem je još bio redenik s mecima koji nisu bili istrošeni. Samo ustaša pored tog oružja nije bilo. Valjda su se od vjetra i kiše sklonili u bunker. Ispred vrata na krojačnici nalazila su se po dva stražara, na svaka vrata po jedan. Ženski logor je izgledao pust i prazan, a to je zaista i bio.
Na nekoliko metara od ženskog logora prolazio je zid od bodljikave žice, a iza njega je bio zid od opeke. Na kojih stotinjak metara od izvidnice iznad kapije, na zidu se nalazila nova izvidnica koja je također bila zaposjednuta i u kojoj je bio najmanje jedan puškomitraljez.
Ustaše su nas mogle tući unakrsnom vatrom. U samo svitanje, čim se moglo raspoznati likove, logorska organizacija je uspjela jednu malu prostoriju, između vrata na sjevernoj strani zgrade osloboditi samo za svoje pripadnike. Oko te prostorije također smo smjestili pouzdane zatočenike. Jer, trebalo je donijeti odluku o tome što poduzeti u ovoj situaciji.
Ostali zatočenici nalazili su se i po katovima i u velikoj prostoriji u prizemlju. Sve je izgledalo mirno, ništa nije ukazivalo na to da se nešto priprema. A u onoj maloj prostoriji sastalo se tadašnje rukovodstvo organizacije. To nije bilo ono rukovodstvo koje je ranije formirano, koje je
cijelo vrijeme rukovodilo organizacijom i koje se mijenjalo i dopunjavalo prema prilikama. To je bilo rukovodstvo stvoreno ad hoc, u toj konkretnoj situaciji. Inicijativu za sastanak i formiranje tog rukovodstva dao je vjerojatno Ante Bakotić, pirotehničar iz Sinja, dugogodišnji zatočenik i svakako član ranijih rukovodstava.
U opisanoj prostoriji našlo se desetak zatočenika, među njima i ja. Nikad do tada nisam bio u rukovodstvu logorske organizacije. Sada sam ovdje vidio neke ljude koje sam poznavao, za koje nisam pretpostavljao da pripadaju logorskoj organizaciji, ljude za koje sam znao da pripadaju organizaciji i ljude koje nisam poznavao. Bili su tu, koliko se ja sjećam: Ante Bakotić, dr Petar Krstić, mislim da je bio iz Zagreba, ali u to nisam siguran, Jovo Živković, koji je sada u Beogradu, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulaš, također iz Zagreba, ja i još nekolicina.
U sjećanju mi je ostao jedan crnomanjast čovjek, star oko 40 godina, sitnog rasta, koji je nosio oznaku da radi u stolariji. Ne sjećam se da sam ga ikada ranije vidio.
Ubrzo, odjednom, tako reći bez ikakva dogovaranja, svi smo bili suglasni da nam preostaje samo napad na stražu i pokušaj da se probijemo izvan logorskog zida. O tome nije bilo nikakve diskusije niti bilo kakvog razmimoilaženja. Znali smo da to treba učiniti što prije jer večer ne smijemo dočekati. Uvečer ćemo svi biti mrtvi. Kako i gdje, to nije bilo poznato, ali to nije niti bilo važno. Važno je bilo probiti se napolje. Bili smo svjesni da nemamo mnogo izgleda na uspjeh. Bilo je jasno da će mnogi poginuti u unakrsnoj vatri s bunkera, ali smo računali na iznenađenje i na to da će ipak netko preživjeti i da će moći reći svima i svakome da se nismo dali poklati, da smo se borili za slobodu.
Razlika je postojala u načinu kako to postići. Jedni su predlagali da se pokuša pod nekim izgovorom namamiti stražare u zgradu i tu ih likvidirati, pa tako doći do 4 puške. Zatim da se četvorica zatočenika preobuku u ustaške uniforme i da zamijene stražare. Na dani znak da otvore vatru na izvidnice iz pušaka, a dotle da ostali jurnu na kapiju. Predlagači su vjerovali da će na taj način uspjeh biti osiguran, a da će iznenađenje biti potpuno, pa prema tome i gubici smanjeni na minimum. Drugi su predlagali da se ne ide tim putem, nego da masovno na sva vrata i sve prozore pojurimo napolje. Prvi koji uspiju izaći neka napadnu stražare, oduzmu im oružje i zatim pojure s ostalima prema kapiji i usput pokušavaju paljbom po bunkerima spriječiti efikasno pucanje na logoraše. Računali smo da bi ovo bilo također iznenađenje i da bi imalo uspjeha.
Ja nisam imao svoj prijedlog. Ali drugi mi se učinio bolji. Sjećam se da sam postavio pitanje što je naš cilj. l kada smo utvrdili da nam je cilj da se probijemo u što je moguće većem broju izvan logora, tada sam rekao da smatram da je jedino druga varijanta pogodna. Prva da predstavlja prevelik rizik, jer imamo dosta smutljavaca među zatočenicima i da iznenađenje može potpuno izostati.
Nismo se složili oko toga kojim putem i kako trebamo izvesti prepad. Većinom glasova smo odlučili da idemo po drugoj varijanti. Odmah zatim dana su zaduženja. Osnovane su četiri desetine, za svaka vrata po jedna, a to znači i za svakog stražara po jedna. Kod svakog prozora treba postaviti pouzdanog čovjeka koji će na dani znak skočiti kroz prozor i na taj način pozvati i povesti za sobom ostale koje nismo smjeli uputiti u naš plan, a za koje smo vjerovali da će nas
podržati. Jer, jedino je masovnost napada mogla donijeti uspjeh. Ja sam dobio zadatak da formiram desetinu, da je naoružam onime što nađem i da se pripremim i koncentriram na zadnjim vratima, na onima koja su najudaljenija od kapije. Tko je sve dobio zadatak da
oformi desetine, ne sjećam se više. Znam da Bakotić nije dobio takav zadatak. On je trebao dati signal za napad. Dogovoreno je da će to biti povik: »Naprijed drugovi!«, da će biti dan iz sredine prostorije u prizemlju.
Pošto je svaki preuzeo određeni zadatak razišli smo se na izvršenje. Skupio sam svoju desetinu u kojoj su bili i već spomenuti Drago Skrgatić i Pavao Kulaš, a pored njih još Mića Anić, Karlo Jagar, no ne mogu se sjetiti i ostalih. Tek. bilo nas je deset. Jagar je imao veliki kuhinjski nož, a isto tako i Škrgatić, koji su se naoružali još u kuhinji prije nego što smo pošli ovamo. Ja sam imao svoj dosta velik džepni nož, a drugi su nabavili krojačke škare, cipelarske čekiće ili noževe.
Tako naoružani skupljali smo se na mjestu na kojem smo trebali čekati znak. Bilo je to dosta opasno i teško provesti. Jer, trebalo je s prilaza zgradi sklonuti one koji su bili nepouzdani, a pogotovu one koji su se pokazali kao ustaški doušnici. Jer, neopreznim postupkom moglo je sve
biti dovedeno u pitanje.
Vrijeme je sporo odmicalo, jer se sve radilo polako. Ali s druge strane činilo se da pripreme nikad neće biti završene. Napokon je došao Bakotić i rekao mi da su svi javili da su na svojim mjestima. Rekao sam mu neka pođe još jednom da sam provjeri je li sve spremno. Poslije izvjesnog beskrajno dugog vremena, drhtao sam kao šiba. Zubi mi cvokotali, da li od uzbuđenja ili straha ne znam, tako da sam se bojao da će se cvokot zuba čuti čak i izvan zgrade. Napokon, došao je Bakotić i rekao da je sve u redu. Rekao sam mu: »Idi i daj znak«. Toga trenutka nestalo je drhtanja, nestalo je cvokotanja zuba. Ostala je samo odlučnost i spremnost da se udari. Na dani znak izjurili smo kroz vrata. Skrgatić i još jedan, mislim da je to bio Kulaš, oborili su ustašu i s njime se gušali. Poletio sam prema drugom, ali tu je već Sava Luketić (ili Vlaketić iz Dalja) imao pušku i njome pucao prema bunkeru pored ceste. Pozvao sam ostatak svoje
desetine da obiđemo oko ženskog logora da nas od tamo netko ne iznenadi, ali tamo nikoga nije bilo. Kada sam izbio pred ženski logor i potrčao prema kapiji, vidio sam da već ogromna masa zatočenika juriša prema kapiji. Bili su tijesno zbijeni jedan uz drugog kao do su se htjeli jedan na drugog osloniti.
Vikali su: »Naprijed drugovi!«. Bio je to sada bojni poklič zatočenika koji su jurili prema slobodi. Ustaše su bile potpuno iznenađene, tako da su vatru otvorile tek kada smo pretrčali već gotovo polovicu puta prema kapiji. Ostavili su minobacač, koji nije imao mina, ostavili su i teški mitraljez s neistrošenim redenikom metaka. Sklonuli su se u bunkere njinove izvidnice i odavde nas obasipali vatrom. Razumije se da je mnogo zatočenika padalo. Ali, jurili smo i preko njih, samo naprijed, da što prije stignemo do kapije.
l tada se dogodilo ono što nismo mogli očekivati. Najednom se među zatočenicima javiše glasovi: »Nemojte bježati, jer će nas sve pobiti! Natrag!« Dakle, i u ovom trenutku još je postojalo vjerovanje kod nekih zatočenika da neće svi biti pobijeni. Nevjerojatno, ali istinito.
Još glasnije se zaorio poklič »Naprijed, drugovi!«. Još smo brže potrčali.
Čedomir Huber, Bio sam logoraš Jasenovca, str.74-77