Dolazak međunarodne komisije u Jasenovac
Iskazi zatočenika koji su pobegli iz logora
Na tri dana ranije čuli smo da će „Međunarodna komislja“ obići naš logor da utvrdi kako se u njemu živi, radi i postupa.
Ljuba Miioš, zapovjednik svih sabirnih logora, ustaški nadporučnik, sazvao je na tri dana prije dolaska „komisije“ sve zatočenike u krug logora. To se u logoru zove „nastup“. Kazao je:
— Dolazi komisjja koja će razgledati naš logor. U ova tri dana ima sve da se uredi, da se izgrade trpezarija, kuhinja, bolnica, da logor bude čist, da sve bude na svome mjestu. Kroz ta tri dana do dolaska komisije svaki čarkar ima pravo da ubije svakog zatočenika za koga misli da ne radi dovoljno brzo ili da ne radi kako treba!
Tada nas je bilo u logoru oko 1.500.
Radilo se dan i noć.
Ustaše su bile totalno pijane. Ljuba Miloš i neki Modrić jašili su pijani na konju, obilazi i radove po logoru i ko im se nije sviđao toga su na mjestu ubijali. Tako je taj Modrić, ustaški zastavnik i nadzornik lančare u logoru, bez ikakvog ražloga pucao u zatočenika Engela, alatičara, i ranio ga u nogu. Pokušali smo da ranjenog druga kriomice donesemo do ambulante. Kada smo bili na kraju tunela, gdje se vrši utovar crijepova, naišao je Ljuba Miloš i zaklao pred svima nama ranjenog Engela. Vidjeli smo tada kako je taj isti Ljuba Miloš tukao isto tako bez ikakva razloga tri Srbina štapom i onda ih zaklao.
Kroz tri dana prije dolaska »komisije« dobili smo hranu kakvu nikad do tad ni poslije nismo imali: ujutro, u podne i naveče imali smo graha i pure sa svinjetinom, gusto načinjeno, sa više mesa nego ostalog i moglo se uzimati dodatak dva do tri puta. Prije toga imali smo očajnu ishranu: na 100 litara vode koja je uzimana iz lokve, gdje su se svi kupali, bacali bi 1 kilogram kukuruzna brašna i to je bio doručak. Za ručak mjesto kukuruznog brašna uzimano je 1—2 kilograma graha. Tako isto za večeru. Hljeba tada uopšte nismo dobivali oko četiri mjeseca.
Posljedica dobijanja guste i masne hrane bila je ta da su se svi. zatočenici razbolili i dobili proljev. Nije ni čudo. Prije toga Ijudi su toliko bili oslabili da ni ono malo zrna graha što bi koga zapalo nisu mogli provariti. Glad je bila tolika da se vidjelo zatočenike kako iz izmeta kupe i jedu zrna graha.
U tri dana izgrađene su barake za trpezariju, za kuhinju, za bolnicu. Stigla je gotova građa za barake koju je samo trebalo sklopiti. U toku priprema za dolazak »komisije« pobijeno je bar 500 zatočenika.
Dan pred dolazak »komisije« probrali su i zatvorili sve starce, iznemogle i slabe u Jasenovac IV, tj. u obrtni otsjek, da ih sklone od očiju »komisije«.
Na čelu svake radne grupe nalazio se grupnik koji je tih dana imao zadatak da objasni zatočenicima kako ni jedan na pitanje »komisije« ne smije ništa drugo odgovarati osim: Ja sam broj taj i taj. Samo na pitanja kakva je hrana i postupak moglo se kazati: prilično je dobra. Ko ne postupi tako, da će biti ubijen!
Ljuba Miloš je kazao:
— Vaš logor zavisi o tome kako će ispasti komisija! To je sada najvažnije i za nas i za vas!
Zatočenicima su razdjeljene trake sa brojevima, onako od oka, tako da se zatočenika nije moglo pronaći u logorskoj kancelariji pod onim brojem koji je nosio na ruci.
Židovi su dobili žute trake, Srbi plave sa bijelim, Hrvati (komunisti) crvene sa bijelim.
»Čišćenje« logora izvršeno je kako treba: čarkari su za ta tri dana ubijali kako god im se prohtjelo, oni koji svojim izgledom nisu ulijevaii povjerenje da je u logoru dobro —uklonjeni su. Ipak, ostalo je nekoliko bolesnih, koje su smjestili li baraku za bolnicu, jer da nema bolesnih čemu onda ta baraka. Ti su dobili i čaj, i sve oko njlh bilo je lijepo uređeno.
Ono zatočenika što je ostalo u logoru da ih vidi »komisija« bilo je obučeno odijelom ubijenih.
Pred dolazak »komisije« Vjekoslav Luburić, Pavelićev povjerenik sviju logora u NDH, izvršio je generalnu probu: da li zatočenici na svako postavljeno pitanje odgovaraju da su broj taj i taj. One koji se nisu dosjetili i nisu odgovarali kako treba udarao je nemilice svukud, čime god je stigao, najviše nogama.
Svi strojevi u logoru koji su pripadali ranijim tvornicama, u kojima je sada logor smješten, stavljeni su u pogon.
Luburić je kazao da sve što se vidi u logoru da je i napravljeno u njemu i to ni odkog drugog nego od samih zatočenika, koji su pod njegovim vodstvom pretvoreni od neradnika u radnike.
Došla je najzad i ta komisija“…
Bilo je to 11 februara 1942. »Komisiju« je predvodio Eugen Kvaternik, ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost u NDH, Vjekoslav Luburić, desna ruka i Pavelićeva i Kvaternikova. S njima su išIi: jedan njemački oficir, jedan talijanski, jedan mađarski, nekoliko hrvatskih oficira, jedan pop iz Francuske, nekoliko civila, ukupno do dvadeset njih sa agentima.
»Komisija« je oblazila logor.
Pozvala me je na stranu:
Kako se zoveš?
— Ja saim broj taj i taj!
»Komisija« se nasmijala… Luburić mi je glavom dao znak da mogu govoriti, a pogledao me je tako da sam odmah znao kako treba govoriti.
Na ponovno pitanje kazao sam kako se zovem.
— Kako je u logoru?
— Prilično dobro!
— Hrana?
— Prilično dobra!
— Šta imate za hranu?
— Svega! Graha, krompira, kruha (ma da kruha nismo dobijali skoro 4 mjeseca ni mrve!), mesa skoro svaki dan!
— Zbog čega si ovdje?
Na to pitanje odgovorio je mjesto mene sam Luburić. Kazao je:
— Bio je član cionističke organizacije!
Ja to u svom životu nikad nisam bio.
»Komisija« je produžila obilazak. Vidio sam kako su zovnuli »crvenu pantljiku«. Bio je to komunista Aca Hauk.
Na pitanje koliko je osuđen, kazao je po Luburićevom odobrenju:
— Godinu dana.
Poslije nekoliko dana Aca Hauk je ubijen. Ustaše su kazali da »ide u Gradišku«! Koji tamo idu, — zna se kuda idu!
Ja sam »oštrio« klješta koja su proizvedena u fabrici prije nego je u nju smješten logor.
»Komisija« u prolazu zapitala je:
— Jei’ vi to sami radite?
— Ja sam broj taj i taj!… Obratite se mojim pretpostavljenima.
— Da, to se sve tu radi! — odgovorio je mjesto mene »pretpostavljeni« Luburić.
»Komisija« se zadržala u logoru oko dva sata.
I otišla na banket sa dželatima.
Od 200 staraca i iznemoglih koji su bili sklonjeni vratilo se u logor samo njih četvoro, petoro.
Pavelićeva štampa donijela je vijesti i slike o dolasku te »komisije«. Pisalo je kako je u logoru sve uspješno i umješno uređeno.
Jednom riječju — divota!
»Komisija« je, dakle, »ispala« dobro… Svi dželati su unaprijeđeni.
Oko mjesec dana poslije prolaska »komisije« nije bilo masovnog ubijanja starih zatočenika.
Hrana je bila nešto bolja, gušća. I dalje bez hljeba…
A svi novi koji su dolazili u logor bili su i dalje klani, ubijani, spaljivani.
Jasenovački logor, Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora, IZDANJE PROPAGANDNOG OTSJEKA ANTIFAŠISTIČKOG VIJEĆA NARODNOG OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE, 1942. str.10-14
Izvod iz izveštaja Zemaljske komisije Hrvatske
IZVOD IZ IZVEŠTAJA ZEMALJSKE KOMISIJE HRVATSKE
ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH
POMAGAČA OD 15. NOVEMBRA 1945. GODINE O
ZLOČINIMA U LOGORU JASENOVAC
Dolazak tzv. internacionalne komisije i ubijanja zatočenika povodom priprema za njen dolazak Početkom god. 1942. znao je već čitav kulturni svijet kakve zločine počinjaju ustaše u Jasenovcu. Trebalo je nešto poduzeti, da se prikrije istina…Bilo je više takvih komisija tokom godine 1942., pa kada je u mjesecu novembru ustaški član jedne takve komisije Aleksandar Seitz zapitao jednog slovenskog katoličkog svećenika, tko je, odgovorio mu je ovaj propisno: ,”Ja sam
zatočenik broj X”.
Kad ga je zapitao, šta je, odgovorio je opet tako, a na pitanje, zašto je u logoru, čuo je opet stereotipni odgovor: “Ja sam zatočenik broj X”. Ustaškom je “ministru” bilo preglupo da čuje ovakav odgovor, pa je insistirao, da mu ovaj odgovori ljudskim glasom i govorom. Svećenik je konačno popustio, te je izjavio, da je Slovenac, da je župnik u jednoj hrvatskoj župi za slovenske granice i da ne zna, zašto je u logoru. Luburić nije mogao ostaviti ovakav težak “prekršaj
logorske discipline” nekažnjenim. Sutradan bio je stari svećenik pozvan u kancelariju, gdje mu je saopćeno, da je otpušten kući, pa mu je čak dana i neka otpusnica. On se veselio, pakovao svoje prnje i opraštao s ostalim zatočenicima. Straža ga je otpratila prema “kolodvoru”. Za kratko vrijeme vratile su se njegove stvari, da ostalim zatočenicima, njegovim drugovima, nijemo posvjedoče njegovu smrt.
PRILOG BR. 8, Strana 1104, Antun Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga I
Međunarodna komisija
U veljači 1942. u službeni posjet logoru stigla je i Međunarodna komisija koja je trebala utvrditi pravo stanje u logom, jer su se »glasine« o teškom životu zatočenika i njihovim masovnim likvidacijama nezaustavljivo širile među stanovništvom i izazivale prigovore Katoličke crkve i službenih talijanskih i njemačkih predstavnika.136 U sklopu priprema za njezin dolazak uređenje cijeli logor, izgrađeno je šest novih drvenih baraka za zatočenike koje su dobile električnu struju, te bolnica i ambulanta. Postavljena je i nova pumpa za vodu, dostupna svim zatočenicima. Radilo se danonoćno, na temperaturi od -20°C. Ako bi netko posustao u radu ili pokazivao znakove umora odmah je bio ubijen. Poubijani su i svi teški bolesnici. Dva dana prije dolaska Komisije bili su izdvojeni i svi oni koji su loše izgledali, ali nisu bili ubijeni. Naime, napadao je visoki snijeg, a zemlja se tako smrznula da se nisu mogle kopati rake. Skriveni su od pogleda članova Komisije negdje u samom mjestu Jasenovac. Tom su prilikom zatočenici prvi put dobili i vanjska obilježja svoga statusa – trake s brojevima: Židovi žute, Srbi bijele, a Hrvati crveno-bijele.
136 Na razgledavanje logora bili su pozvani i prisustvovali su predstavnici tiska Italije, Mađarske, Njemačke, tajnik izaslanika Svete stolice pri hrvatskom episkopatu, tajnik nadbiskupa Alojzija Stepinca, predstavnik Feldkomandature, major Knähe i njemački poslanik u Zagrebu Sigfried Kasche. Razgledavanje je predvodio Eugen Dido Kvaternik.
Nataša Mataušić, Jasenovac fotomonografija, str. 109
.
Komedija sa međunarodnom komisijom
Svi užasi u gradu mrtvih voda odigravali su se van sveta, u tajnosti. Ako bi nekom višom intervencijom došlo pitanje za nekoga odgovarano je najčešće da se ne zna za takvo ime, reće da je umro tada i tada. Jednom se učinilo da će spoljašnji svet lako otvoriti vrata i pogledati u pakao. Poverenik Luburić objavio je 20. januara (1942) da će jedna Međunarodna komisija doći i naredio da se logor iz osnova preuredi, obećavajući bolji režim ako komisija ode zadovoljna. Sve je mobilisano, poslednjih 48 sati radilo se uopšte bez predaha, a poručnik Miloš nagonio je na konju radnike na življi rad i ubijao. Po najvećoj zimi srušene su stare barake za stanovanje i podignute nove, s krevetom za svakog zatočenika, s posebnom trpezarijom, ambulantom, bolničkom sobom, iskopan je bunar, sagrađena kuhinja. Svi internirci dobili su trake oko ruke sa rednim brojem, pravoslavni plave, jevreji žute, katolici i muslimani crvene. Radnike u radionicama obukoše u zelena radnička odela. Ishrana je veoma poboljšana. Pošto se tako brzo ipak nije mogao izmeniti izgled sužnjeva, likvidirali su sve slabije, a neke skriše u selu. U novu bolesničku sobu postaviše 5—6 zdravih ljudi, — bili su to dotadanji bolničari i medicinari — a iznad glava staviše im na table oznake lakših oboljenja i liniju temperature. U neke radionice dovedoše slobodne profesionalne zanatlije iz sela i obukoše ih u zelena odela internirska sa brojem i trakom. Zabranjeno je po cenu života ma šta drugo govoriti članovima komisije, osim, na njihova eventualna pitanja, kazati: ja sam Broj taj i taj, molim potražite sve druge podatke u upravi! Najzad, 6. februara (1942) komisija zbilja dolazi: po dva pretstavnika Nemačke, Italije, Maćaroke, Francuske, Vatikana i Crvenog Krsta srpskog i hrvatskog, a pratio ih je mlaći Kvaternik sa desetak najuglednijih ustaša. Komisija je pregledala prostorije i radionice i bila vrlo zadovoljna. Progovorio je sa zatočenicima samo jedan član, obrativši se italijanoki na Dra Grosa, zatočenog Jevrejina: Koliko ima bolesnika? U nedoumici, ovaj pogleda u Luburića, iako je znao italijanski, a pošto ovaj odobri da odgovori, on reče: Sedamdeset. — A ima li zaraznih oboljenja? — Nema. Luburić se nestripljivo umeša smešeći se: „U ovoj bolnici bolje je stanje bolesnika nego u zagrebačkoj!“ — I to je bilo sve. Posle je komisija ugošćena. Čim je otišla, vratio se stari red. Trake su skinute i sužnjevi opet ostali bez broja. U novoj trpezariji obedovali su svega jedanput i to toga 6. februara.
Ta igra sa komisijom bila je valjda najdrskija lakrdija ovoga rata. Za nas je ipak donela jednu korist. Oslobođeno je ubrzo intervencijom nekoga iz nje, 13 Srba zatočenika, koji su došli u Beograd i svojim iskazima malko nam više otškrinuli vrata onoga tajanstvenoga pakla koji se zove „Jasenovac“.
Iz Memoranduma SPC, Izgoni, zatvaranja, deportacije, logori
Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str. 32-33
.
Svedočenje Vojislava Prnjatovića
Mećunarodna komisija:
Još tokom mjeseca januara 1942. god. logorom se proširila vest da će logor posetiti neka specijalna komisija, da bi utvrdila pravo stanje i vidila život zatočenika. Ta je vjest prvo potekla iz židovskih krugova, pa joj mi Srbi nismo mnogo pridavali, jer su Židovi upravo majstori u proturanju raznih važnih vesti o događajima u Bosni, Hrvatskoj i na frontovima. Međutim, sredinom januara meseca i same ustaše su objavile, da će logor posetiti jedna mećunarodna komisija. Pavelićev poverenik za logore, ustaški satnik Vjekoslav Luburić, oko 20. januara 1942. god. pozvao je sve starešine logora i grupnike rada te zapovjednike baraka i obavestio ih o predstojećem dolasku te komisije. On je tom prilikom svima saopštio, da se do početka februara mora cijeli logor temeljito urediti, sav materijal složiti, ljudstvo očistiti, obrijati i iskrpiti. Da bi zatočenike podstrekao na što temeljitije uređenje logora, izjavio je: „Ako komisija dobro prođe i nađe sve u redu obećavam vam ustaškom čašću, da će logorom zavladati bolji duh i da će se hrana za 30% popraviti“.
Poslije toga saopštenja nastao je veliki rad u logoru, sve je uređeno da ne može biti bolje. Barake za stanove zatočenika su podignute, zatim bolnica, ambulanta i kuhinja. Cijeli logorski prostor je pregledan, očišćen a materijal složen. Tako su zatočenici radili na uređenju logora sve do 2. februara i to u normalnom radnom vremenu. Međutim, na 1. II 1942. izdaje se zapovest da će zatočenici neprekidno raditi 48 sati da bi tako dovršili na vreme uređenje logora. Na 2. i 3. februara dan i noć smo radili. Na žalost, kroz tih 48 sati platilo je glavom mnogo naših drugova, jer su ustaše u velikom broju stalno nadzirale rad i intenzivnost rada, pa ako bi koji od zatočenika malo zastao ili pokazao znakove umora bivao je odmah ubijen. Tako su pred mojim očima u lančari ubijena tri zatočenika, od kojih je jedan Aleksandar Milošević, tehničar iz Sarajeva.
Komandant zapovednik logora, poručnik Ljubo Miloš, zajedno sa zastavnikom Modričem, pojahali su konje te tako s konjima uleteli u radionice na radna mesta zatočenika, te zatočenike ubijali iz revolvera.
Uoči dolaska komisije uslijedilo je „čišćenje“ bolnice i ambulante. Svi bolesnici — preko 100 — su isterani, te pobijeni noževima i maljevima.
Na dan dolaska komisije u lepo uređenu bolnicu sa belim čistim krevetima, s tablom iza glave, koja kazuje vrstu bolesti i temperaturu, ležali su lekari i doktori zatočenici, koji su mahom svi dobro izgledali. Trebalo je komisiji predočiti da je nega bo lesnika zatočenika prvorazredna i odlična.
Ustaše su htele pokazati da radionički radnici imaju čak i zelena radna odela, pa su svi zatočenici zaposleni u radionicama dobili zelena radna odela. Zatim su ustaše dva dana pred dolazak komisije pregledali sve zatočenike, te iz njih izdvojili sve one koji su slabo izgledali. Ti slabi zatočenici odvedeni su u sam Jasenovac, u „tabor“, i tamo su bili u jednoj baraci zatvoreni dok komisija nije prošla. Da nisu bili pobijeni imaju zahvaliti tome, da je pao veoma visok snijeg, pa se rake nisu mogle iskopati.
Na 5. februar uoči dolaska komisije svi su zatočenici dobili trake sa odštampanim brojevima, koje su morali odmah staviti na lijevu nadlakticu. Židovi su nosili žutu, Srbi plavu, a Hrvati (katolici i muslimani) crvenu. Zatim je zatočenicima pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno da bilo šta govore sa članovima komisije. Jedino što smo smeli reći bilo je, da na upit „kako se zoveš“, odgovorimo: „zatočenik broj 453″ (već prema tome kakav je broj zatočenik nosio). Ako bi bio pitan i nadalje trebao je zatčenik da odgovori: „Izvolite se obratiti na logorsku upravu“.
Na 6. februara — na dan dolaska međunarodne komisije, zatočenici, koji su radili u „lančari“ pri dolasku izjutra u lančaru nisu se malo začudili kada su za lančarskim strojevima zapazili 15 kvalifikovanih majstora civila (koji su ranije radili kod Bačića u lančari), koji su stavili u pogon strojeve te otpočeli sa izradom lanaca. Ti civilni majstori bili su kao i zatočenici obučeni u radnička odela zelena, sa brojevima na rukama. Dakle, imali su izgled zatočenika. Oni kao civili i slobodno živeći ljudi izgledali su dobro a iskivanje lanaca obavljali su brzo.
Oko 10 sati 6. februara stupila je u logor mećunarodna komisija, koju su sačinjavali predstavnici: Nemačke, Italije, Francuske, Vatikana, Crvenog krsta, te preko 10 najviđenijih ustaša među njima i sam mlađi Kvaternik (Eugen Dido). Komisija je pregledala i razgledala sva odeljenja radionice, stanove, kuhinju, bolnicu itd. Komisija se dugo zadržala u lančari i promatrala način izrade lanaca.
Odmah iza podne komisija je napustila logor, i otišla u Jasenovac, u „tabor“, gde je pogošćena. Istog dana iz redova ustaša na večer saznali smo da je komisija pronašla sve u redu i da su ustaše nalazom zadovoljne. Zatočenici su, međutim, samo mislili na uspeli „blef“ ustaša, na prikazu „Potemkinova sela“.
Na 7. februara 1942. god. izvršen je popis svih Srba zatočenika i predat Nemcima i članovima komisije.
Na 7. februara na večer oko 6 sati pozvani smo nas 13 — danas osloboćenih — da doćemo pred upravu u svrhu izlaska pred komisiju. Kada smo došli pred upravu došao je telefonski novi nalog, da se ne predvedemo pred komisiju nego da se od nas uzmu generalije i lični podaci, t’e da se komisiji odmah dostave. To naše popisivanje izazvalo je mnoge i raznolike komentare, ali se odmah sa strane Židova iz uprave ustvrdilo da ćemo biti pušteni kućama.
Od toga dana pa do 26. II 1942. godine nije bilo nikakvih vesti o tome. Na 26. februara na veče pročitana je Naredba, kojom se 13 zatočenika „Grko-istočnjaka“, a niže imenovanih, stavljaju pod naročitu zaštitu, punu poštedu od rada, te da se krpe i čiste. Osim toga, dobivaju poboljšanje hrane (dupla porcija). Sada smo stvarno i sami povjerovali da će nas pustiti kućama, a poštedu nam dadoše da se oporavimo i uredimo. Tako je i bilo. Na dan 27. marta 1942 g. naredbom je naređeno da se nas 13 temeljito očistimo i uredimo a na 30. III 1942. izjutra da dođemo sa stvarima pred upravu, jer ćemo toga dana otputovati. Dakle, ni tada nismo saznali kuda će sa nama. Na 30. marta izjutra iz logora, uz pratnju jednog ustaše, upućeni smo u Jasenovac u „tabor“, a odatle na željezničku stanicu. Čim smo krenuli na put videli smo da će biti dobro, jer nas je pratio svega jedan ustaša — vodnik, a koji je inače bio poznat kao prilično dobar čovek i nije bio krvolok. Od njega smo u vozu (vagon III klase) saznali da nas ima predati u Zemunu časniku za vezu, a ovaj da nas preda nadležnima u Beogradu. Svi od reda kada smo to saznali, bili smo presretni, jer smo rađe išli u majku Srbiju nego svojim kućama, gde bi nas eventualno opet proganjali, ako ne bi uspeli na vreme da se u Srbiju prebacimo.
aprila 1942. god. Vojislav M. Prnjatović
Iz Sarajeva bivši zatočenik u Hrvatskom zatočen. logoru Jasenovac
Iz Memoranduma SPC Vojislav M. Prnjatović – SVEDOČANSTVO
Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str.22-33
.
Svedočenje Save Đurkovića
Pod kraj januara proširio se glas o dolasku jedne internacionalne komisije, koja bi imala da na licu mesta ustanovi stanje zatočenika u Jasenovačkom logoru. Tim povodom na nekoliko dana pred dolazak Komisije sazvao je poverenik Luburić sve „grupnike” na eaetanak i izjavio grupnicima, da će logor posetiti neki njegovi prijatelji iz Nemačke, te od njih zatražio da učine sve aa vremena da logor pre dolaska Komisije bude sa svim evojim rad- nim otsecima u redu. U prvom redu imalo se dovesš u red spoljno urećenje logora: čišćenje logorskog kruga, baraka, podizanje jedne barake za trpezariju, kao i podizanje jedne centralne kuhinje, te urećenje bolnice sa ambulantom.
Sva radna odeljenja imala su na dan dolaska komisije da rade punom parom, pa su tako i ona radna odeljenja kao na pr. pilana, koja uopšte nije radila, ponovo proradila. Svim zatočenicima naređeno je da se pred članovima Komisije hitro i žustro kreću, da bi ostavili utisak svežine i da su dobro hranjeni, uopšte uzevši da Komisija stekne uverenje, da je Jasenovački logor radni logor, a ne mučilište.
Kao dokaz dobre organizacije u voćenju evidencije o zatočenicima dobili su zatočenici trake i brojeve, a na brzu ruku srećena je kartoteka za zatočenike i spiskovi. Srbi su dobili plave trake, kao znak četništva, Jevreji žute trake, a Hrvati i Muslimani crvene, jer su njih sve okarakterisali kao komuniste, iako to nije bilo u stvari tako.
Svi zatočenici dobili su uputstva kakve će odgovore davati članovima Komisije ako bi bili o čemu pitani. Svaki zatočenik morao je reći broj pod kojim se vodi i koji mu je napisan na traci na ruci, a eve podatke o njemu da će dati kancelarija logora. Da bi ironija i kamuflaža bila još veća pred Komisijom, uvedeno je u dve barake kao i u centralnu kuhinju električno osvetlenje.
Svaki zatočenik morao je biti čist, umiven, obrijan, i u čistom vešu i najboljem odelu. Na pet dana pred dolazak Komisije hrana je toliko poboljšana, da smo imali jesti koliko god smo hteli i to mesa, tako da uopšte nismo bili u stanju pojesti onoliko koliko nam je davano.
Pošto se u logoru u to vreme nalazio veliki broj bolesnih u dve barake i tzv. ambulanti, to su ovi boleoni zatočenici jednostavno „likvidirani“ i brisani sa spiska. Poubijano ih je tada najmanje oko 120. Da bi se bolnici ipak dao stvarni bolnički izgled, improvizovana je u dotadašnjoj ambulanti jedna bolnica sa 15 kreveta, i u nju su stavljeni potpuno zdravi zatočenici. Improvizovana je i operaciona sala, a Komisiji je imao davati obavesti o stanju bolesnih lekar dr Lajderfer, Jevrej zatočenik.
Uoči dolaska Komisije starije i iznemogle zatočenike, njih oko 120, odveli su u selo Jasenovac u tzv. logor Jasenovac IV (= Kožara). U krvničkom radu ustaša ovo je čak jedan svetliji momenat, jer po inače uobičajenoj praksi očekivalo se da će i ovi stari i iznemogli zatočenici biti likvidirani.
Pred sam dolazak Komisije poverenik Luburić sazvao je sve „grupnike” i izmeću ostaloga rekao im: „Vi stari zatočenici mnogo ste videli i mnogo znate. Činjene su pogreške i s vaše, ali više s naše strane. Želim da logor bude u redu, inače ću ga likvidirati.” Šta su ove njegove reči značile, i šta je značilo „logor likvidirati”, bilo je nama svima i suviše jasno. Sem toga, Luburić je dao pojedinim „grupnicima” tehničke upute šta i kako da rade u radionicama u lančari, ciglani, pilani, ekonomiji itd., kako bi Komisija dobila zbilja utisak da je Jasenovački logor radni logor.
Brojno stanje zatočenika na dan dolaska Komisije iznosilo je 1.450 ljudi, od toga 250 Srba, a ostalo Jevreji. Mećutim, Hrvata i Muslimana nije u taj mah ni bilo, jer su svi oni odvedeni još u drugoj polovici decembra (1941), njih oko 300, u Staru Gradišku. Od Hrvata i Muslimana nalazili su se u logoru samo pojedine zanatlije, a bili su obeleženi sa crvenim trakama na ruci.
Komisija se zadržala u logoru i pregledavanju raznih prostorija i radionica i baraka oko 2 sata i prošla je uglavnom kroz one prostorije za stanovanje i radionice kroz koje ih je provela uprava logora. U ovoj komisiji bilo je oko 30 lica.
Po odlasku Komisije nastalo je nešto bolje stanje u logoru, a to se videlo i po držanju samog poverenika Luburića. On je očito bio zadovoljan sa rezultatom „komisijokog pregleda” ali nije nama usmeno izrazio to svoje zadovoljstvo.
Odmah sutradan po odlasku komisije uzeti su od 13 Srba zatočenika podaci radi puštanja na slobodu, ali tek 26. februara (1942) osloboćeni su od rada i dobili poboljšanje hrane. Dana 30. marta ova trinaestorica Srba odvedeni su iz logora i upućeni u Beograd.
Iz Memoranduma SPC, svedočenje Đurković Simo
Arhiv muzeja SPC – Ostavština R. Grujića
Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str.51-52