„JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE“
Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanoga kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu u uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba. Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.
STO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI
Kad smo posije tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati. Tamo gdje je odpao mekani mäz, odkrivaj u se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje i čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova rušičava naselja već od pamtivieka. Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojanstva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moloh, koji proždire novac i znoj.
U jednoj liepoj zgradi na glavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uređenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu. Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav težko podnosi, da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga. zavodi na to da se druži uhićenicima. Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži, da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njihove obće službe. Ova se četa sastoji većinom od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njihovim redovima ima mnogo đaka. Osobni podatci onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluju se prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko između njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignuti položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.
TOČNOST UPRAVE
Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, koji se drže u papirnatim vrečicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju. U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značaj eve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora svjedoče o bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu. Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino. Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kučiće. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Zidov.
NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM
U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čizme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tada započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u’ tvornicu lanaca gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu. U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izgrađivali su se različiti fini predmeti. U ciglani nam je jedan upravitelj Zidov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore između ustaša i četnika. Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika među njima.
POGLED U SUŠIONICU
Divljenje pobuđuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonici nude nam razne kobasice, Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka. Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost. Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Zidovima opažaju se tri tipa. Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao u ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći, ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.
NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA
Graditelji i inžinjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, međutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer ovi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije prikazuju nam neutješnu jednoličnost češkoga stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga neka dobri, udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.
U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava. Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.
STEGA ZA PROTUDRUZTVOVNE SNAGE
Bilo bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. U ostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavlja uvođenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u proces rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti među druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje. Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslovenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji. Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.
Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.
Objavljen u ustaškim novinama „Spremnost“ 3. marta 1942. u Zagrebu.
Arhiv VII, a. NDH, k. 182, reg. br. 37/2-1
Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac I, str. 172-175