„Svete“ orgije

 / deo iz knjige  „Jasenovački logor smrti“, Dr Nikole Nikolića  str.127-132 /

 

Pred sam katolički Božić 1941. godine ustaše su opkolile Pakrac i provaljujući prvenstveno u kuće Srba i Jevreja skupljali ih na jedno sabirno mjesto.

Jevreje su kupili s porodicama, a od nekih Srba hvatali su samo glave porodica. Mali se broj blagovremeno bio skloniou obližnje šume.

Tako se i Vlado Illić poznati sudija iz Pakraca, našao u transportu za Jasenovac. Svi su šutjeli i nijemo, zabrinuto buljili u promrzlo drveće, tek malo snijegom poprašena polja, u male seoske kućice, iz kojih se motao plavičasti dim, i prozori se u sutonu žućkasto svjetlucali.

– Mama, tak bi’ rado da sam tamo!…I dijete je pokazivalo ručicom na te prozore. Majke bi prenuvši se iz otupjelog fatalizma, na oko ravnodušnog stanja, pritisle dijete uz grudi, neodrživi pritisak suza, da oteku i time da se olakša pritisak zlokobne slutnje. Dijete, pogledavši majku, stalo bi plakati, vičući:

– Mamice, mamice.

Tresavši se u groznici, majka bi stala tješiti uzbuđeno dijete, čiju je nevinu dušu počeo pritiskivati samrtni instinkt.

– Mi ćemo, drago dijete, u drugo selo, bolje, s još ljepšim prozorima. A možda i na more.

– Na more? jao, mama, tamo ću se svaki dan kupati, svaki dan!

– Da, moje dijete, da! – majka izgovori tiskajući usne.

Od pakračkih Srba s Vladom su bili u transportu: ing. Nikola Ziarić, Jovo Mišćević, učitelj iz Pakraca, Vujin Bujić, s velikim brkovima, postariji ugledni građanin, zanatlija Adamović, Rade Mićević, mladi ućitelj iz Kamenskog, Ljubomir Vukobratović, Božo Mišćević (otac Rade i Jove), 60 godina star učitelj iz Pakraca, Kosta Todorović, fijakerista –

starac od preko 60 godina. Milan Torbica, Joco Divljak, Mirko Krlić, invaid prvog svjetskog rata, sedamdesetogodišnjak Vučković, potpuno slijep, i drugi gradani Pakraca.

 

U vlaku prema Jasenovcu Mirko Kelić je vadio bombone, koje je, bio kupio za svoju djecu, ali su ga na putu presreli i odveli na sabirno mjesto za ovaj transport. Te bombone namijenjene njegovoj djeci i porodici, sada je on dijelio jevrejskoj djeci.

– Evo, djeco, evo malo bombona.

Djeca su uzimala, gledajući čudno njegove suze, priblizivši se, Vlado mu reče:

– Sad je meni sve puklo pred očima, ali kasno, moj Mirko, kasno!

Ujutro, na sam katolički Božić, stigli su na jasenovačku stanicu, gdje su ih, kundačeći i nazivajući ih, najpogrdnijim imenima, zbili u prostor između ceste i stanice. – Žene i djeca na jednu stranu, odrasli muškarci na drugu!

Sad je nastala scena razdvajanja odraslih muškaraca i njihove djece. Kucnuo je najprodorniji, najstrašniji udarac dželatskog glasa:

– Boga vam, šta mislite, ovdje slinaviti, brže u red! Počet ćemo as ubijati kao zečeve, ako samo nastavite sabotirati naredbu!

Ustaše su poćele tući ljude kundacima i obasipati ih strašnim psovkama i prijetnjama. Tada su osjetili svi najednom bliski mlaz smrti i svi se pogledaše, a suze im se slediše na licu.

Zbogom, vidjet ćemo se, i to će proći i to! – opraštali su se muškarci od žena i djece, koji su se tu izbezumljeno ukočili od prijetnje.

Žene su po svom instinktu osjećale, da to nisu samo “onako olake” izbačene riječi.

Lice im se najednom promijeni u sivoblijedu skamenjenu masku. Tako su ukočene stajale, gledajuci kako ustaše svrstavaju njihove očeve, muževe, braću, sinove u red, pri čemu su svakog “krštavali”  kundakom, naravno, ne pazeći kuda ih udaraju.

Kada su djeca vidjela u prvom redu Mirka invalida, koji im je u vagonu davao bombone, bila su izbezumljena spazivši kako ga jedan ustaša udara u rame i kako posrće, dok ga nije uhvatio stari Kosta Todorović i pridržao da ne padne

– Mama! vrisnula su djeca, – zar i njega…?

Žene su samo buljile, same svojim očima ne vjerujući, ne mogavši odgovoriti ništa užasnutoj djeci.

 

Ustaše su žene s djecom ostavile na stanici, rekavši im da idu u ženski i djećiji logor, a muški u muški logor. Tako su svi bili užasnuti tim dočekom, ali nisu još sasvim shvatili svoju zbilju. Muškarce su potjerali prema odvojenom kolosijeku, koji vodi prema “Ciglani”, tj. Logoru i počeli su ih nemilosrdno kundačiti i psovati.

 

Sudbina žena i djece bila je poznata svakom starijem logorašu.

Brzo se doznalo kada su u magazin, vec drugog dana, stigle krvave ženske haljine, cipele, kaputi, dječija odijela, krvave igračke, mede i lutke, i fotografije. Bilo je, naime jasno da su već istog dana likvidirani u Gradini. Šta se tamo odigralo, pri tom masovnom ubistvu majki i djece, pamet stane normalnom čovieku.

 

Toga dana, na Katolički Božić, grupa od 50 muskaraca iz Pakraca doveli su, oko 9 sati ujutro, pred zapovjedniśtvo logora. Kada su ih ovako krvave poredali, neki stariji logoraši, koji su radili u kancelarijama, kradomice su klimali glavom. Na njnovom licu se vidio nijemi predznak

strašne sudbine.

 

Iz zapovjedništva je izašao komandant logora, rođak Luburica, Ljubo Miloš, s nekim zatvorenicima, kojima su nasilno nametnuli logorske dužnosti.

 

Ti su ljudi sa bolesnim nadama vjerovali da će se moći još i spasiti servilnošću. Ali bila je to njihova loša „kalkulacija”, jer ustaše ih nikada neće žive pustiti, znajući da bi im se oni osvetili, što su ih uprijali i zauvijek diskreditirali kao ljude. Osim toga, da bi se opravdali, sve bi rekli što su tu vidjeli u logoru. Ipak treba tražiti nešto stihijsko, zoološko u prirodi čovjeka, koje biolozi, jednostavno nazivaju nagon za održanjem. Neki nisu bili u stanju da izdrže pritisak fizičkog terora u fašističkom logoru i lako su bili odgurnuti na stranputicu sramote i moralne

smrti. Taj je faktor bio urođeni nagon za zaštitu svoje porodice, za spas svoje djece. žene majke. Ustaše su u tu svrhu, znajući ili ne znajuci golemu moč familijarnih osjećaja ljudi, dovodili njinove familije u Jasenovac i davali im kuće u selu, gdje su živjeli ne u logorskim uvjetima, nego uvjetno “slobodno”, davši priliku takvim logorašima da i oni s njima žive.

Tako su od njih napravili svoje robote, koji će sve napraviti što im oni narede.

– Ćebe! – dreknu Miloš – brzo donesite neko, logoraško, ćebe!

-Sve svoje stvari bacajte na ovo ćebe. Ništa ne smijete kod sebe zadržati, a pogotovo kunu! Časnu vam ustašku riječ dajem, u koga poslije toga nađemo koju kunu ili ma šta sakriveno, odmah ću ga preklati! Jeste li razumjeli?

– Jesmo, – tresli su se ljudi u groznici.

Brzo je na ćebe pobacano: ketice i paste za zube, češljevi, ogledalca, sapuni, cigarete, kune itd.

– Sve ste bacili? – upita Mlloš.

– Sve! – odgovoriše preneraženi ljudi.

– Eh, dobro! Pogledaj onog čifutina! – ustaše potrčaše prema inženjeru Adleru i počeše ga pretraživati.

Počeše ga šamarati bjesomučno.

– Evo, sakrio je kune.

Kasnije se doznalo da su ustaše te kune podmetnule inženjeru.

– Stanite! – dreknu Miloš. prišavšl inž. Adleru i, uhvativši ga za glavu, zari mu nož u grlo i vješto mu prereza vrat. Krv šiknu i nesretni inženjer pade kao kameni stup, izdahnu.

–  Kurvo jedna! Htio si nas prevariti! Miloš otra nož od odijelo preklatog inženjera.

Odlazeći od svoje žrtve, postaknu se o protezu invalida Mirka, koji je upravo tu stajao.

– Pogledaj tu protezu, da nije ovaj kljakavi štogod tamo sakrio!

Ustaše priskočiše i počeše ga trzati za protezu.

Mirko poblijedi.

– Stanite, dok je skinem.

Ali ustaše mu trgaju kaiše od proteze i prosto je zguliše. Vojin Bujić, koji je tu pokraj njega stajao, prihvati ga da ne padne, jer je sada stajao na jednoj nozi.

Ustaše vade iz šuplje proteze neke stare novine kojim je Mirko napunio prazninu proteze.

– Evo, ova nakaza ima i neke stare jugoslovenske novine!

– Šta?!-riknu Miloš i jurnu razjaren prema Mirku invalidu.

– Pseto jedno, ti se usuđuješ u logor unositi neke srpske…!

– Nisu srpske, nego hrvatske, šapnu mu ustaša.

– Ma kakve bile, one su neprijateljske nama.

– Sigurno si se pijan s „jereze” vraćao, kurvo, pa te narod izmlatio, a doktori spasili.

– Jednom nogom, kao roda na gnijezdu, i jednom rukom samo možeš pišati… – Miloš ga ismijava.

– Ja sam to u ratu izgubio i nisam u stanju da se bavim politikom.

– Politikom se ne baviš a u protezi nosiš neprijateljske novine!

– Ja nisam.

– Šuti! dreknu na njega Miloš i počne stiskati usne.

– Ma šta se ja s tobom imam ceremonirati, pseto jedno!

Ljubo Miloš zgrabi Mirka za jaku od kaputa, istrgavši ga iz ruku Vojina Lujića.

– Ubojico! Kriknu žrtva. Već je krv poprskala njegove susjede koji su stajali u blizini njega.

Mirko se s prerezanim vratom, s izdreljenim očima gušio, i ostao na zemlji ležeći.

Krvniku Milošu upao je u oči Vlado Ilić.

Šta si ti po zanimanju?

– Pravnik, sudija.

– Ti si dakle Hrvate sudio na smrt.

– Ja nikog nikada nisam osudio na smrt, pa ni jednog Hrvata.

– Ja sam služio u kotarskom sudu kojl uopće nema nadležnosti da ikog sudi na smrt, to je kompetencija viših sudova.

– Sta ti to meni pričaš i ja sam pravnik.

Gledao ga je izazovno Miloš.

A šta bi bilo da te ja sada zakoljem?

– To je u vašoj vlasti.

– Dobro, još cemo se mi vidjeti okrenuvši se od Vlade, spazi Jocu Divljaka, zakupnika u Lipiku.

– A šta si ti?

– Ja sam iz Lipika i imam brata ustaškog dopukovnika. Joca je time mislio ublažiti oštricu prema sebi, ali je Miloš prosto pomahnitao.

– Majku ti tvoju, ti imaš brata dopukovnika, pa si ovamo došao, misliš da ću te stoga poštedjeti! Upravo tebe treba zaklati, i skoči kao panter na Jocu, koji se pod njim sruši. Samo se ču očajan krik i promuklo hroptanje.

Iz usta i nozdrva mu je polako šiktala krv.

– Ima brata ustaškog dopukovnika, a on ovamo došao u Jasenovac i trażi da ga poštedimo! vikao je Miloš.

– A sada, ko je od vas ove godine prešao na katoličku vjeru, a tko nije? Oni koji su prešli na ovu stranu, a oni koji nisu – na onu stranu.

Nema tu više nikakve šale, ovo je strašna stvarnost. Oni koji su se prekrstili prešli na katoličku vjeru da bi se spasili progona i smrti, nekako su s više pouzdanja prelazili od onih koji su ostaliu svojoj djedovskoj vjeri.

– Dakle, ovo su “poturice”.

Ljudi koji su vjerovali da će bolje proći, sada se slediše i pokajaše gorko što su se kao takvi javili.

– Ustaše, smekšajte im rebra!

Ustaše jurnuše bijesno na poturice, u slavu Božića i svetog Oca.

– Slušajte vi! opet dreknu Miloš, oni su iz Kozare poručili pečenice, pa ćemo da ih izmedu vas izaberemo..: Na licu se Vlade pojavi otvoreno preziranje i ogavnost.

Gleda Miloš krvlju i rakijom podlivenim očima, ispod svojih naočarai spazivsi starog Kostu Todorovića s njegovim brkovima, naglo skoči prema njemu i poče mu čupati brkove. Kostin sin stoji pokraj njega i u njemu burlja mržnja i muka. To je stari otac opazio i jednim migom smrknut ga upozori „da ne ispada”.

– Ti, stari, vidi kako ustaša kolje! – i u taj momenat mu zabode nož u vrat. Krv poprska ostale osuđenike.

– Bolničari, zamotajte ga, poklanjam mu život. Stari je Kosta stajao samo s jednim brkom, dok mu se krv cjedila iz vrata i ispod nosa.

Za čas se stvoriše bolničari koji prevezaše Kostu, blijedog i mirnog.

A sada ćemo da biramo pečenice! Ti, ti, ti, ti… Ljubo Miloš je izabrao petnaestoricu, a medu njima i starog Kostu, zamotanog, kojemu je maločas »poklonlo« život.

Kad su svrstali “pečenice“ u red, Ljubo Miloš dohvati neku letvu i stade ih iz sve snage udarati.

– Gdje je onaj sudija? Viado je znao da se to na njega odnosi, jer nema nikog drugog sudije u toj grupi, i istupi naprijed.

Stani tamo ispred drva reče Miloš, a Vlado stade, okrenuvši se licem prema njemu.

Daj mi pušku! –

Jedan mu ustaša doda pušku, Ostali su mučenici zavidjeli Vladi što če umrijeti ipak ljudksije od njih. Ljubo nanišani i odjednom se razliježe razorni pucanj. Vlado zatetura, okrenu se i pade na leda.

– Ove ostale… i pečenice potjerajte tamo! – naredi Miloš i osuđenici pođoše prema ciglani, pokraj mrtvog Vlade.

Smijte se, majku vam vašu, smijte se! dere se Miloš.

Gospodine poručniče, ovaj se ne smije!

– Daj ga ovamo.

Jedan je građanin bio dobro obučen, s novim, na njegovu nesreću, čizmama i otkriše ga razbojnici. Miloš ga obori, zakorači i zabode mu nož. Miloš je uživao u svojoj „sudijskoja” sadističkoj strasti, poprskan krvlju. Kad ga je zaklao, priđe mu ustaški koljač Matijević i nešto šapnu u uho. Tada se Miloš uspravi i dreknu:

Zovite mi Slobodana!

Logoraši odjuriše po Slobodana koji se, dotrčavši, tu brzo stvori.

– Slobodane, ja živote oduzimam, ali ih i poklanjam. Vodi ove u logor.

Slobodan brzo pokupi ostatak Srba i desetak Jevreja i povede ih u logor.

Određeni za „pečenicu” bili su, u slavu Božića, svečano poklani, toga dana, pred samim zapovjedništvom, uz krvave bahanalije pijane gomile ustaša koji su na taj način, u čast svog boga, prinosili muke i krv zaklanih ljudi. Bio je to užasni dan 25. prosinca 1941. godine.