Ljubica Rajković

Početkom godine 1942. živela sam sa mojim roditeljima sada pok. Radojković Spasojem i pok. Anom, te sa sestrom Milkom, za koju ne znam da li je na životu, u selu Mlaka, općina Jasenovac, srez Novska. Naše je selo bilo nastanjeno isključivo pravoslavnim (srpskim) življem.

Jednog dana početkom marta 1942. zabranjeno nam je da izlazimo iz kuće, a ustaše su nahrupili u naše domove i otjerali nas sve u školsku zgradu, tamo su razdvojili muškarce od žena i djece, muškarci su smješteni na tavan, dok su nas djecu i žene smjestili u I. kat zgrade. Kratko iza toga pojavio se među nama zloglasni krvnik Luburić Makso, govoreći nam, da se sprema neki napadaj partizana na selo i da nas treba sve ukloniti. Zasvirao je tri puta u neku sviralicu, mi žene i djeca smo se morali svrstati i pod stražom brutalnih ustaša krenuti putem Save, gdje smo ukrcane na laću za Jasenovac. Napominjem da je uzrok ovom našemu odvoćenju bio jedan fingirani partizanski napadaj.

Banditi su, naime, u noći prije našega odvođenja počeli po selu pucati strojnicama i podmetnuli su 3 lješine obučene u ustaške uniforme, tvrdeći da su to ubijeni ustaše. Međutim, ova tri ubijena lica bili su Židovi i pravoslavci (Srbi), koji su namjerno po ustašama obučeni u ustaške odore i po samim ustašama ubijeni.
Dok smo mi žene i djeca otpremljeni u Jasenovac, muškarci iz našeg sela djelomično u selu Mlaki po ustašama zaklani, a među njima je bio i moj nesretni otac Spasoje, dok su drugi upućeni u Njemačku na rad.

U Jasenozcu smještene smo sve, nas oko 800, u jednu baraku, koja je bila potpuno zamračena, a iz koje nismo smjele izlaziti da ne vidimo kretanje, dovažanja i odvažanja ostalih zatočenika. Dva dana hrane uopće dobivale vismo, a higijenske prilike su bile neopisive. Ležale smo jedna na drugoj, vode dobijale nismo, čak ni nuždu vršiti nismo smele izvan barake, već u baraci svaka na svojemu mestu. Nakon dva dana, dali su nam naši mučitelji jedanput dnevno neku vodu u kojoj je plivao koji komadić krumpira, a kruha uopće dobivali nismo.

Banditi bi danju i noću zalazili u baraku, napadali bi nas najprostačkijim i najpogrdnijim izrazima, prijetili nam da će nas sve poubijati i ponizivali nas na najopakiji način. U svemu tome osobito se isticao neki ustaša zvavi Mujo, navodno musliman. Nakon osam dana ove torture po nalogu Luburića utovarene smo sve u marvenske vagone, koji su blombirani i bez hrane upućeni u logor Stara Gradiška.

U Staroj Gradiški smješteni smo u zloglasnu kulu, i to po 150 u jednu prostoriju. Ležali smo na golom podu po najnemogućijim higijenskim uslovima, grizle su nas uši i stjenice, a prvih dana hrane uopće dobivali nismo. U naše nastambe zalazili su ustaše, vječno su nam prijetili i vječno su nas grdili, pa kad bi koja majka rodila novo djete, vikali bi na nas, „mjesto da pocrkavate, još vas ima svakim danom više“. Nakon nekoliko dana ušao je u našu nastambu već spomenuti BEVANDA i počeo je izabirati starije i nemoćnije žene, govoreći im da će biti upućene kući. Meću tim nesretnicama nalazila se moja majka Ana, a te su žene odvedene iz logora, a poslije smo vidjeli da su njihova odjela vraćena u logor, rascjepana i krvava, a čuli smo da su sve te žene poubijane.

Od vremena na vrijeme preseljavali su nas u druge prostorije, tako smo među inim bile i smještene u nakom poplavljenom podrumu, a često se je dešavalo da hrane uopće dobivali nismo, kad smo se gurale na kazan da primimo ono nešto vode sa otpacima od repe, grdili bi nas ustaše i tukli. U tom se osobito isticao logorski krvnik Vrban Ante. Taj isti zločinac nas je jednog dana usred ljeta pokupio sve, izveo na najveću žegu u neko dvorište, gdje smo morale kroz čitav dan stajati izvrgnuti sunčanoj žegi bez hrane. Jedno je dijete tom prigodom umrlo od te žege i gladi.

Opće neprilike u logoru iz dana u dan su postajale sve nepodnošljivije: glad, nečistoća, loši postupak i teški rad sistematski su uništavali organizme, tako da je konačno po logoru počeo harati i pjegavac. Danomice umirale su drugarice, djelomično od bolesti, djelomično od iscrpljenosti. Od mnolih žrtava iz našeg odeljenja znam poimenično za slijedeće drugarice koje su umrle: Koljanin Branka, 12 godina; Krlić Branka 16 god.; Stanivuković Saja, žena 30 god.; Zvečevac Nevenka, žena 24 god.; Salindrija Milka, djevojka 20 god.; Salindrija Stoja, žena 40 god.; Malbaša Ljubica, žena 25 god.; Čurulija Stoja, žena 35 god.; Stanković Stoja, žena 35 god. i Zvečevac Miluna, žena 40 godina.

 Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str.90-91
A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, str. 522—524