Već krajem jeseni 1941. godine dolazilo je i do sukoba sa ustašama koji su iz Jasenovca prelazili u Gradinu. Ustaše još nisu imali smjelosti da pređu i da se duže zadrže u selu. Trajalo je tako sve do sredine januara 1942. godine. Tada su ustaše sa jačim snagama prešle na desnu obalu rijeke Save i Une i izvršili strašan pokolj naroda u pravoslavnoj crkvi u Drakseniću. Gradina, kao najisturenije potkozarsko selo prema neprijatelju, doživjelo je teške dane. Narod je morao da napusti selo. Stanovništvo, koje je preživjelo ovaj pokolj, pokupivši ono što je najnužnije od odjeće i hrane, krenulo je od svojih kuća. Ostavili su svoja bogata imanja, dobar broj stoke, žito i drugo i nastanili se u potkozarskim selima iznad ceste Bosanska Dubica – Orahova – Bosanska Gradiška.
Ovdje počinje tragedija sela. U njemu se nastanjuju ustaše i stvaraju svoje uporište. Kuće i sve ostale zgrade su uništene. Ustaše su to koristile za pravljenje bunkera. Selo Gradina je tako postalo sastavni dio ustaškog logora Jasenovac. Napravljeni su bunkeri za odbranu iz pravca Kozare. Ali, ono što je najstrašnije – Gradina će postati mjesto gdje su ustaše svakodnevno, od početka 1942. Godine, otpočele da vrše najzvjerskija likvidiranja logoraša iz logora
Jasenovac. U ratu cijela Gradina će postati jedna velika grobnica. Desetine i desetine hektara nekada plodne zemlje, ravnice, pretvoreno je u grobnice zatočenika logora Jasenovca.
Tanja Tuleković, Selo Donja Gradina, Topola — JU SP Donja Gradina, god. I, sv. 1 (2015) str.13-20
Citat iz „Gradina – najveća grobnica žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji“ Milorad Vignjević iz edicije Kozara, knjiga IV:
Edicija Kozara u Narodnooslobodilačkom ratu, Zapisi i sjećanja, knjiga
IV, Beograd 1978, str. 464–470.