Kada bi prispjela omanja grupa u toku dana (oko 200 do 400 ljudi muškaraca, żena i djece) ili kada bi se moralo zbog pomanjkanja koljača ili iskopavanja raka odgoditi klanje za jedan dan, tada bi žrtve zatvarali u kući Pere Vukića, čije je dvorište, sa 5-6 šljiva, bilo ogradeno
bodljikavom žicom i čuvano od ustaških straža. Često su zatočenici vidjeli u tom groznom dvorištu skupine male djece, žena, kako ukočeni od straha čekaju smrt, koju su mogli samo naslućivati. Sama kuća ima jednu sobicu 4 x 5 m, ognjište, bez poda, nabijeno zemljom i »smočnicu«, isto sa zemljanim podom. Ta je »smočnica gledala prema Savi, tj. prema logoru. Iz te su sablasne kuće u početku odvodili ljude noću pod topolu«, usred polja« i tu klali i zakopavali, proširujući kasnije to „groblje2 sve dublje i dublje.
Nesretni vlasnik ove kuće bio je odveden, sa ženomi troje djece u Zemun, gdje su mu ženu i djecu ubili, dok je on kasnije bio dovedzen “vozom užasa” u Jasenovac i prevezen u Gradinu, upravo na mjesto odakle je bio prije otjeran. U “Čalinki” je zaklan.
Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 419-420