Opis logora Krapje i sudbine logoraša po svedočenju svedoka dr. Pište Policera dr-u. N. Nikoliću

Ustaše su smještale deportirane ljude u barake, koje su, kao predhistorijske sojenice, zbog vode, stajale na visokim stubovima podalje od sela, na močvarnom terenu. Ustaše su dobile nalog od svojih pretpostavljenih da se ti ljudi po mogućnosti što prije likvidiraju na neki vješt način, koji bi više ličio na prirodnu smrt. Ali su im dali i upute: prve ljude iscrpiti gladu, zatim od njih zahtijevati da rade kao zdravi i dobro hranjeni ljudi, tjerati ih da rade u vodi, na kiši, buri, noću. Uz to se moraju još primjenjivati batine i strah, da se i moralno slome. Zatim nastojati da se što više zapuste, dozvoliti da se ušijivost razvije, ubaciti pjegavac itd. Epidemiju nikako ne sprečavati! Na taj način nitko ne može tvrditi da je “zaklan” ili “ustrijeljen”, nego da je umro prirodnom smrću.

– Nikad gospodin nije radio, nego pljačkao hrvatski narod, a tko mu je kriv što se nije naučio raditi. – Tako su ustaše cinički opravdavale smrt tih ljudi.

Ustaše su dovodile u Krapje uglavnom bogatije građane, većinom Jevreje trgovce, advokate, inžinjere, tvorničare, intelektualce, a bilo je i seljaka i radnika. Građanı su se za taj “logor”spremili kao da idu na izlet u planine. Obukli su “gojzerice”, nepromočive kapute, sportska odijela, ponijeli su sa sobom nakit, zlato, satove. Upravo je to privuklo pozornost ustaša, koji su tada nastojali što prije smaknuti te ljude, kako bi se dočepali njihovih stvari.

Ljudi su dobrovoljno “poklanjali” ustašama svoje predmete, samo da ih se riješe, jer su im ti predmeti nosili sigurnu smrt.

U logor Krapje došli su ljudi navikli na dobru hranu, ali su u logoru uvjeti prehrane bili žalosni. Ujutro se uopće nije ništa dobijalo, za ručak 2-3 krompira bez začina. Juha je bila bistra, po njoj su plovile dvije do tri oljupine od krompira, a na dnu si mogao teškom mukom uloviti 2-3 zrna graha. Kruh se nije dijelio redovito, nego, kad bi došao, 2-3 puta nedjeljno. Dobivalo se osmi dio od onoga što vojnik dobija, zapravo ni 50-80 grama. Kruh je bio od kukuruza, pomiješanog s ječmom ili raži. Cijela dnevna količina hrane nije iznosila ni 70O0 kalorija. Prema tome, sve rezerve koje su se u tijelu nalazile u obliku masti, brzo su se trošile. Poslije 2-3 nedjelje boravka u Krapju, nisi mogao prepoznati ljude, toliko su izgubili na težini. Brzo se opazio i efekat ustaške tehnike “tihe likvidacije”. Ljudi ne samo što nisu mogli raditi, nego nisu mogli ni hodati. A raditi se mora. “To je radni logor, a ne ljetovalite.” Poslani su ovamo na “rad”, da se nauče raditi.

“Niko nije ovamo nevin poslan, znamo mi te ptičice.” Tako su govorili osudenicima na smrt ustaški “dužnosnici”. Ljudi su vukli teške otečene noge, zgureni do zemlje, zastajkivali, forsirano udišući zrak i hvatajući se za prvog čovjeka, stup ili drvo da bi se oslonili i poduprli. Lica su im blijeda, obrazi upali, nosevi zašiljeni, a gornje su vjede bile osobito nabuhle i blijedoplavkasto su sjajile, kao da si ubrizgao vodu pod kožu.

Oči su bile izbuljene iz dubokih jama, a zjenice široke. Stariji ljudi su kašljali, zinuvši što su više mogli i izbuljivši ljivši oči, dok su im po sljepoočnicama i čelu nabrekle poput prsta velike vene, a lice bi im sasvim pomodrilo. Svi obziri civilizacije i higijene iščezli su pod teretom logoraškog života.

Uspjeh ustaške politike “kulturne likvidacije ljudi” brzo je počeo donositi bogate plodove.  Počeo je pomor u masama poslije sedam nedjeija nečuvenog postupka. Prvo su umirali stariji ljudi, zatim su umirali dijabetičari, slabiji i bojažljiviji, sve u masama. Ostajali su mršavi I oni koji su joś ranije navikii na glad i na težak rad, mladi svijet i oni izdržljiviji, jake tjelesne grade.

Ušijivost se razvila nevjerovatno brzo. Ustaše su zabranile da se pere rublje u obliżnjem riječnom strugu u namjeri da ušljivost još vise pojačaju. Nevjerovatno je, ali istinito, da je bilo ljudi kojima je po nekoliko tisuća ušiju pilo krv. Uš je vrlo krvožedna, stalno siše. I ako svaka posiše malu količinu, nekoliko tisuća posiše dosta. Iscrpljeni, bez hrane, ljudi su ionako bili malokrvni, te nije bilo potrebno mnogo da i te uši pomognu brzom svršetku. Može se reći da su uši ubijale ljude i bez pjegavca, prosto izazivajući smrt od akutne anemije. Mnogi neće vjerovati da su u logoru Krapje ljudi legli u noći, a ujutru su ih našli mrtve, blijede kao papir. Takva je smrt laka i mnogo podnošljivija od noża ili malja, ali isto tako i gnusna i čovjeku nedolična.

Iz odredenih razioga ustaše su premjestile logor Krapje u strategijski pogodnije mjesto – Jasenovac.

Medutim, to preseljenje htjeli su vješto i lukavo povezati s ubistvima, jer bi ustaše željele, kako su ih njihovi učitelji, njemački nacisti podučavali, da se narod istrijebi vješto, da se za to pronađe i iskoristi svaka prilika i da nitko za to ne sazna. Tiha likvidacija ide sporo, treba ubrzati masovno istrebljivanje. One, koji su pod “prirodnom selekcijom” izdržali te metode, mlade i zdravije, preselit ce u Jasenovac, u novi logor. Stare, iznemogle i bolesne, koji ne mogu raditi, ostaviće u Krapju u “bolnicama” za stare i iznemogle, a takve iste iz Jasenovca premjestiće u Krapje u tu bolnicu.

U novom logoru u Jasenovcu priredili su nastup i saopćili da stari i iznemogli idu u boinicu, gdje će ležati i neće ništa raditi. Imat će dobru hranui njegu i bit će im toplo. Gladan, iscrpljen, ozebao i progonjen čovjek vrlo je sklon sugestijama. Odmah su ljudi povjerovali, iako nije bilo ni jednog pravog razloga za to.

Opis logora Kraplje i sudbine njegovih logoraša po svedočenju svedoka dr. Pište Policera doktoru Nikoli Nikoliću

(dr. Nikola N., Jasenovački logor smrti, str. 21-23)