»Jednog dana u drugoj polovici rujna oko 1.10. povezali su nas oko 50 žicom i odveli na kolodvor (u Zagrebu, op.p.). Zene koje su nam donijele hranu otjerali su, ali kako su one snalažljive, pronašle su nas na kolodvoru i napravile nam špalir. I tako smo krenuli za Jasenovac, gdje smo ostali oko 15 dana, čekajući da se u Krapju izgradi za nas posebna baraka. Na cijelom putu do Krapja (oko 14 km) tukli su nas kolcima i kundacima.
Krapje ustvari nije bio logor u pravom smislu riječi. Obuhvaćao je kompleks dosta niske zemlje okružene bodljikavom žicom, stražarnicama i imao je pet baraka. Jedna od njih je bila rezervirana za Hrvate – komuniste, koja se posebno čuvala jer su prije nas bili tamo komunisti iz Siska koji su se u većini razbježali. Radi toga mi u početku nismo išli na rad. Bilo nas je oko 1000, većinom Zidova, nas Hrvata – komunista i Srba. Gradio se nasip radi obrane od poplave, radilo se i po 14 sati dnevno, a hrana je bila tri krumpira kuhana u kori bez soli, ili čaj od smrdljivog kupusa. Ležalo se na daskama, a neki i na goloj zemlji. Uslijed teškog rada, gladi i batina brzo smo propadali, a uskoro su došle i bolesti – tifus i dizenterija. Sjećam se da mi je u bolesti mnogo pomogao jedan mladi liječnik Židov. No, najgore je bilo to što nas je logornik tukao i proganjao, a nama je komunistima govorio da bi nas sve postrijeljao i zatrpao u nasipu. Cilj ustaša je bio da se nitko ne vrati iz Krapja. Strijeljali su za svaku sitnicu, a ako se netko poskliznuo, proglašen je saboterom, dobio je metak ili lopatom po glavi i odmah je zatrpavan na nasip. Situacija je bila više nego užasna.
Međutim, nadošle su visoke vode i teren logora je poplavio, pa se ni ustaše nisu mogli kretati. Masu iscrpljenih su postrijeljali, a nas koji smo se još mogli kretati prebacili su natrag u Jasenovac. Bilo je nekoliko desetaka Zidova i nas oko 50 komunista.«
Mirko Peršen, Ustaški logori, str. 129-130