Nakon dva dana puta u neizvesnost, 23. avgusta, ceo je naš transport (s Paga, preko Gospića i Jastrebarskog, op.p.) stigao u selo Krapje na obali Save, desetak kilometara udaljeno od Jasenovca. Logor je bio smešten nedaleko od samog sela, a unutar žičane ograde bile su postavljene tri barake na stupovima kao sojenice pošto je ceo teren bio vodoplavan, a sem te tri barake bila je i zgrada za smeštaj straže i zapovedništva.
Naš život je postao još teži nego ranije. Svakodnevan iscrpljujući rad na nasipu i u šumi, nikakva ishrana, stalno batinjanje i zlostavljanje, svakodnevno su u našim redovima ostavljali po nekoliko desetina upražnjenih mesta od drugova koji su tokom dana na polasku ili povratku s rada bili ubijeni.
Jednog septembarskog dana upućen je ceo logor na utvrđivanje nasipa uz reku Strug jer je zbog visokog vodostaja pretilo izlivanje i poplava logora. Terali su nas kao zveri, pa tako radeći ceo dan bez odmora, uz stalno divljanje ustaša, ostalo je više od 100 ubijenih drugova čija su tela bila ugrađena u obale nasipa.
Dan za danom je proticao, povremeno su pristizali novi transporti, mahom Srbi iz okolnih sela, a život je postajao sve gori i teži. Odavno je nestala i poslednja nada da se iz ovog pakla možemo vratiti živi svojim kućama. U nama se učvrstila svest o neumitnosti smrti, a sva naša borba se svodila na to da se prežive sledeća 24 časa.
Sredinom oktobra 1941. izdvojeno je nekoliko stotina mlađih i snažnijih zatočenika, mahom zanatlija, koji su kao prvi upućeni u Jasenovac gde je trebalo da se osnuje glavni sabirni centar i ‘radni logor’, u stvari masovno gubilište za sve koji dođu u logor. Nekoliko dana posle prve grupe prebačen sam i ja u Jasenovac. Tu sam se ponovo sreo sa mojim drugom Pavelom Levkovićem, sa kojim se više nisam razdvajao sve do našeg zajedničkog bekstva iz Jasenovca.«
Mirko Peršen, Ustaški logori, str. 129-130