U jesen 1941 godine otpremijen je kontingent zatvorenika Jevreja (oko 600) i nešto Hrvata i Srba, u logor “2”, 14 km uzvodno uz Savu, pokraj sela Krapje. Na pustu poljanu sjeverno od sela, a u pravcu sela Plesma i Lonjskog polja. Na toj se pustoj poljani započeo tek rad oko podizanja baraka za zatvorenike. Preduzimač je tih radova blo Stevo Arčabiš iz Užica, koji je već trebao podignuti dvije drvene barake prije dolaska zatvorenika.
Kada su zatvorenici došli, upravo su se tada u močvarnom tlu kopali temelji za te barake i dovlačio material. Razumije se da je to sve bilo aranžirano po planu iskusnih nacističkih naredbodavaca.
Gestapovci su podsticali ustaše na sadistička iživijavanja upravo u cilju demoralizacije i zastrasivanja zbog masovnog otpora u hrvatskom i srpskom narodu.
Prve ustaske straže u Krapju odnosile su se još donekle snošljivo prema zatvorenicima, ali ih je jednog dana gnjevni sadist Ljubo Miloš izgrdio i zaprijetio im da će svaku nježnost i svaku familijarnost s neprijateljima ustaške države i trećeg Rajha najstrožije kažnjavati pa i strijeljanjem pred logorom! Jedne je večeri doveo nove ustaške stražare i zamijenio ih je za stare. Ti novi stražari ne samo što su batinali zatvorenike, nego su ih i strijeljali.
Ljubo Mloš je naredio krčenje šume sjevernije od “logora“.
Oko pedeset ustaša, batinaša i ubojica, čuvalo je te zatvorenike. Oni su na svaki zastoj nemilosredno i smrtno kundačili zatvorenike i u tim prilikama dnevno ubijali pet do deset ljudi. Leševe tako izmučenih nesretnika morali su oni koji su ostajali još na životu zakopati u obližnjoj šumi.
Najprije su bili likvidirani bolesni zatvorenici, pa iznemogli i stariji.
A misliš ti nas farbati i izmotavati se? Evo ti na! – derale su se ustaše.
Na licu mjesta su ih tukli, a takvim nije trebalo mnogo, pa da brzo izdahnu.
– A, ti tu sjediš! Tobože se gospodin zapuhao! Vidi ti ovog što markira! – tada bi ustaša počeo kundačiti zatvorenika Gombaša, koji je u logor donio i svoju tešku srčanu manu. On je brzo pod batinama izdahnuo.
Miloš je još pooštrio režim, naredivši tim svojim “gardistima”, da ih tamane za svaku sitnicu i kao povod ubistvima da traže dlaku u jajetu.
Jednog je dana komandir tog odreda stražara namjerno slabo viknuo:
Naprijed na krčenje!
– Tu njegovu zapovijed nije mogao čuti gotovo nitko i zatočenici se nisu pokrenuli. Ali, najednom ispadaju već na to pripremljene ustaše, “bijesni” jer su sami izazivali kod sebe to inicirano »bjesnilo« sve po uputima i tada su stali pucati direktno u meso. Tom prilikom ubijeni su mnogi Jevreji zatočenici.
Za vrijeme krčenja šume i nadgledanja zatvorenika, ustaše su se iz dosade i zabave kladile, da će u jednoj sekundi skinuti pušku s ramena i ubiti označenog Jevreja kao svoj cilj, na licu mjesta i bez promašaja.
– Pa, naredio nam je komandant Luburić, da ih ubijamo k’o jarebice, jer i doveden je ovamo samo zato što je Jevrev, „niža rasa“.
(dr Nikola N., Jasenovački logor smrti, str. 193-194)