Logor se nalazio u šumi nedaleko od sela Bročica, koje je nekoliko kilometara udaljeno od Jasenovca u smjeru Novske.
Neki taj logor nazivaju Šuma, Bročke Jesenice, Krndija ili Versajev. Na tom mjestu danas raste šuma i šikara.
Događaji u logoru Bročice bili su gotovo identični onima u Krapju. O njima će nam, također, nešto više ispričati preživjeli logoraši. U Bročice su prvi stigli transporti iz Gospića i Slane.
Drago Čolaković, Savo Čolaković, Joca Čolaković, Diko Tomić i Pano Petrović, svi iz Bijeljine, 13. travnja 1942. godine u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu dali su zajedničku izjavu o svome boravku u Logoru II. Između ostalog su rekli:
»Na 19. avgusta 1941. otpremljen je iz Gospića jedan transport Srba od oko 950 ljudi, a među njima i nas petorica u logor Jasenovac. Put od Gospića do Jastrebarskog bio je užasan za sve nas. U svakom vagonu bilo nas je 80 do 100 ljudi, tako da smo se u pravom smislu riječi gušili. 13 ljudi na tom putu umrlo je od ugušenja. Među njima tada je umro i Blagojević Doka, vlasnik autobusnog poduzeća iz Zvornika.
U Jastrebarskom ustaše su nam odmah oduzeli sav novac koji se je u nas našao, kao i sve druge skupocene stvari, kao satove, prstenje i naliv pera. Kazali su nam, da će nam za to nabaviti hrane jer da ćemo tu ostati nekoliko dana. U Jastrebarskom smo ostali u vagonima 30 sati i za to vre- me dobili smo svaki samo jednom po jednu kašiku pasulja.
Dok smo se zadržavali u vagonima u Jastrebarskom došla je do naših vagona jedna ustaška satnija sastavljena od Ličana i ovi su ustaše išli od vagona do vagona i hteli nas sve pobiti. Spasili su nas tada od smrti ustaše iz Jastrebarskog, te talijanska vojska, koja se je tamo nalazila. Na 20. avgusta u veče krenuli smo iz Jastrebarskog u Jasenovac. (Itd, …)
U ovom logoru od 21. avgusta 1941. pa sve do polovine septembra 1941. mi Srbi nismo uopšte dobivali nikakve hrane od uprave logora, a niti smo mogli što dobiti izvana. Jevreji, koji su u istom logoru bili smešteni dobijali su živežne namirnice od svojih bogoštovnih opština, pa su od toga nešto malo otkidali i nama davali…
U prvoj polovici meseca novembra 1941. god. nastupile su kiše i hladno vreme. Sava je nadolazila i pretila je opasnost od poplave, a nasip koji smo mi zatočenici tada radili, da bi zaštitili Ciglanu Ozrena Bačića, još nije bio dovršen. Tada je jednoga dana došao na nasip Luburić Vjekosalv (Maks) ustaški satnik i zapovednik svih logora u Hrvatskoj, kada je vidio da nasip još nije gotov, razljutio se, izvadio revolver i pucao na grupu zatočenika, koja je u tom momentu zastala u nameri da ga pozdravi. Tom prilikom ranjen je od Luburića u stomak Bosnić Bogoljub, svršeni đak gimnazije iz Bijeljine, koji je ovu ranu preboleo, ali je posle od ustaša ubijen. Ranjen je bio još jedan Jevrejin koji je podlegao ranama. Tada je Luburić naredio ustašama, da svakog zatočenika koga opaze da stane, odmah ubiju.
Pošto je oko polovice meseca novembra 1941. god. nadolazila voda na polje, na kojem su smeštene barake, u kojima smo se nalazili, došlo je naređenje, da se ovaj logor isprazni. Zdravi zatočenici morali su preći u tzv. radni logor u Bačićevoj ciglani u Jasenovcu, a nesposobni za rad i bolesni u logor Krapje.
Mučenje i ubijanje zatočenika trajalo je dugo i ponavljalo se iz dana u dan, i to sve dotle, dok Sava nije poplavila logor br. 2. Od silne vode logor’ je stršio iz mora kao otok. Ni k logoru, a ni iz logora nije se moglo. Ustašama nije preostalo ništa drugo, nego da nas nekamo prebace, ili da svi mi, nas oko dvije tisuće u poplavljenom logoru, umremo od gladi. Ovo posljednje bilo je tim sigurnije, što za posljednja tri dana nismo uopće primili nikakvu hranu, a niti je postojala mogućnost, da će nam hrana bilo odakle stići.
Ipak je preseljenje logora uslijedilo. To je za mnoge zatočenike bio crni petak: 14. studenoga 1941. Bura je bjesnila, a vjetar šibao. Padao je snijeg, a voda se oko logora počela smrzavati.
Selidba je najavljena za 10 sati. Trebalo je da se prebacimo na ciglanu. Međutim, krenuti nismo mogli prije, dok nismo, pokopali mrtve, koji su preko noći izdahnuli…
Mrtve smo ostavili u šumi, u kojoj je do toga vremena našlo smrt dvije tisuće ljudi, Srba, Hrvata i Zidova, a onda tek krenusmo nabujalom Savom u pravcu novog mučilišta, ciglane …«
U studenome 1941. godine napušten je Logor II. Likvidiran je slično kao Logor I. u Krapju. Albert Maestro ovako je to opisao:
»Na 10. novembra je bilo oko logora već toliko poplavljeno, da smo morali vodu gaziti do koljena. Ustaše su u visokim čizmama i dobrim kabanicama uživali gledajući naše patnje. Jedne noći zagrmi glas logornika ‘Pozor!’ Objavio je, da se jave u kancelariju svi oni koji žele da rade u Ciglani jer će dobivati oko 30 dkg kruha i toplu hranu. Mi, koji smo se prijavili, pošli smo idućeg jutra, naravno isto tako tučeni, prema Ciglani. Na ulasku u logor Ciglanu čekao nas je poručnik Ljubo Miloš, glavni pomoćnik Lubu- rića sa svojom gardom i debelim toljagama. Ne vjerujem da je ijedan od nas prošao pored njih, a da nije dobio po glavi ili po rebrima. Smjestili su nas sve u Ciglanu. Neke u gornjem spratu, gdje nam je bilo barem toplo i suvo. Bili smo zaboravili na sve muke kada smo u podne zaista dobili obećani kruh i čorbu od graha. Nadali smo se, da će naše stanje ipak biti nešto bolje, ali su i ove, kao i sve druge nade, brzo propale. Dva dana kasnije, 14. novembra došli su Luburić, Ljubo Miloš i njegova garda sa gvozdenim štangama i maljevima, pa su nas počeli tući gdje su koga stigli po cijeloj Ciglani. Za par časaka je ležalo oko 120 mrtvih. Luburić je onda upitao koliko ima mrtvih i kada je Ljubo odgovorio, da ima 120 rekao je, da je dosta ‘za danas’. Bilo je i po tome jasno, da to nije bio ‘radni’ logor, nego logor za masovno ubijanje …
Poslije izvjesnog vremena porušene su i one barake. Skinuta je žica i zameteni su tragovi tog logora (Jasenovac II), ali mi koji smo preživjeli, znamo tačno mjesto tog logora i pronašli bi grob navedenih mučenika. Tako je Luburić, bivši činovnik iz Mostara, likvidirao i taj logor…«
Zapovjednik logora Bročice bio je ustaški poručnik Ivan Rako. Vodnik Mihovil Prpić bio je zapovjednik straže. Logor je osiguravala 14. i 17. ustaška satnija.
Izvor: str. 132 – 140.