U Kožari su prilike bile bolje nego u Ciglani. Brojno stanje je uglavnom bilo neprestano jednako. Oko 100 do 150 ljudi, mahom stručnjaka potrebnih tehnološkom procesu. To ih je sačuvalo. Obuća i drugi predmeti od kože ustašama su bili važni. Svaki poremaćaj osjetio bi se na proizvodnji i opskrbljivanju vojnih jedinica. Radilo se dnevno po 10 sati. U Kožari su bili pretežno Židovi. Organizirana je logorska uprava s logornikom-zatočenikom na čelu. Za postojanja logora nije bilo masovnih likvidacija. U nekoliko navrata bili su odvođeni pojedinci koji se nisu vratili. Prema pričanju Stojana Lapčevića, postolarskog radnika iz Zagreba, uhapšenog zbog ilegalnog rada, koji je u Kožari radio više od dvije godine, tako je likvidirano desetak ljudi. S većim ili manjim oscilacijama život je podjednako tekao do travanjskih dana 1945. godine.
Mirko Peršin, Ustaški logori, str. 228