Mesto Jasenovac
Na slici: selo Jasenovac slikano u maju 1945.
Foto: Muzej žrtava genocida.
Za Napoleonova vremena, Jasenovac je ležao na tromeđi triju velikih carstava: Otomanskog, Napoleonovog i Austrijskog, pa od toga i ona narodna uzrečica: „Kada pjetao zakukuriče u Jasenovcu, tada se čuje u tri carstva“. Dakle, tada je Jasenovac bio granica izmeću tri carstva, a danas je Jasenovac granica izmeću dva svijeta: zemaljskog i prekozemaljskog.
Vojislav M. Prnjatović, logoraš KCL Jasenovac
Iz Memoranduma SPC – izvodi iz svedočenja Vojislava M. Prnjatovića
Jasenovac mesto natopljeno krvlju nevinih – Spomenica, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990. str.34-35
Područje logora Jasenovac
Obje obale Save uzvodno od sela pokrivene su gustim šumama u kojima je prevladavao čuveni slavonski hrast, bilo je i dosta brijesta, a kako je teren podvodan i dosta vrbe i topole. Ove šume su predstavljale izvor sirovina za drugu industriju koja se na tom terenu počela razvijati. Pored ciglane bila je podignuta i pilana. Za stoku je trebalo dosta lanaca. To isto je bilo potrebno i za vezivanje trupaca drveta. Zato nije čudo da se kao treća fabričica tu stvorila i lančara.
Cio ovaj kraj oko Jasenovca je močvaran. Pored Save, tu je Una, koja je kod svoga ušća u Savu već prava, mirna ravničarska rijeka. Iz slavonskih brda vode su se slijevale u Strug, koji je nizvodno od Jasenovca utjecao u Savu. Polja oko Jasenovca, koja su se nalazila između ogromnih slavonskih i bosanskih šuma bila su vrlo plodna, ali je mnoga žetva propadala jer su poplave često pustošile. Bilo je slučajeva kada su se sve tri rjeke spojile u ogromno jezero, močvaru, a izlivene vode vrlo sporo su otjecale i povlačile u svoja korita. Ovakav kraj bio je pogodno tlo za razvoj komaraca kojih je ovdje bilo u ogromnim količinama. Stanovnici Jasenovca i okolnih sela mogli su preživjeti, mogli su se održati usprkos teškog rada samo zahvaljujući činjenici da im je hrana bila obilna i kalorična, tako da se organizam mogao oduprijeti boleštinama.
Čini se da su ustaše, vjerojatno po direktivi svojih nacističkih gospodara, upravo zato i izabrale ovaj kraj za osnivanje logora za uništavanje čitavih grupacija stanovništva s teritorija svoje tzv. »Nezavisne Države Hrvatske«. Jer, bilo je potrebno samo da zatočenike nedovoljno hrane, da ih izgladne, da ih pri tome tjeraju na iscrpljujuće radove i sama priroda bi se pobrinula za to da velik broj jednostavno nestane zbog bolesti i loših životnih uvjeta.
Oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca nalazi se Stara Gradiška. To je malo naselje pored nekadašnje tvrđave. Tvrđavu je sagradila Marija Terezija za obranu od Turaka. Između dva rata u tvrđavi je bila kaznionica. l tu kaznionicu ustaše su pretvorile u logor.
Od tri sela između Jasenovca i Stare Gradiške, koja su se nalazila okružena stoljetnim šumama slavonskog hrasta, Košutaricu, Mlaku i Jablanac, ustaše su iselile posljednja dva kao što su učinile i s Jasenovcem. Tako na cijeloj lijevoj obali Save, od Jasenovca do Stare Gradiške nizvodno nije bilo gotovo nikakvih stanovnika osim ustaških posada i malobrojnih članova njihovih obitelji (uglavnom u Jasenovcu i Staroj Gradiški). U Mlaki i Jablancu nije bilo ni jednog stanovnika.
Na desnoj obali Save, u Bosni, sve od Une pa do sela Orahova blizu Bosanske Gradiške, također je bilo iseljeno nekoliko sela, pa je cio prostor do padina Prosare (sve do Dubice) također bio nenaseljen i pust. Cio taj prostor od preko 300 kvadratnih kilometara bio je praktično nenaseljen i predstavljao je područje logora Jasenovac.
Postojanje neke industrije, postojanje ogromnih obradivih površina predstavljalo je osnovu za tzv. radni logor. Sam Jasenovac su nazivali logor III Ciglana, jer je logorsko naselje bilo koncentrirano oko ciglane. Kožara u samom mjestu Jasenovac bio je tzv. logor IV, dok je Stara Gradiška bila logor V. Ne znam gdje su se nalazili logor l i logor II. Vjerojatno su to bili logori u Krapju, uzvodno od Jasenovca, koji su u vrijeme mog dolaska u logor već bili likvidirani.
Ustaše su u logor dovodile velik broj ljudi. Bilo je među njima stručnjaka svake vrsti. Ali, cilj ustaša nije bio radni logor, kako su ga nazivali, nego logor smrti, uništavanja.
Bio sam logoraš Jasenovca, Čedomir Huber, str. 15-16
Jasenovačka porodica Bačić
U kući obitelji Bačić u središtu Jasenovca bilo je smješteno ustaško zapovjedništvo jasenovačkih logora.
Bačići su bili jedna od najuglednijih i najimućnijih srpskih obitelji iz Jasenovca. U njihovom vlasništvu nalazilo se nekoliko nekretnina u Jasenovcu i Zagrebu, kao i industrijski kompleks na istočnom ulazu u mjesto koji je nakon konfiskacije pretvoren u logor.
Najistaknutiji član obitelji bio je Ozren Bačić koji je najveći dio imovine naslijedio od strica Lazara. Imovina koju su ustaške vlasti oduzele Bačićima nakon završetka Drugog svjetskog rata nije vraćena obitelji. Nakon povratka u Jasenovac (krajem 50-ih) Ozren je nastavio život u jednoj od svojih kuća koja se nalazila u Glavnoj donjoj ulici. Umro je 1988. godine.
Jasenovac 1945.-1947. Fotomonografija str.256
Ustaška bolnica u Jasenovcu
Ustaška bolnica bila je opasna samo po svome atributu. Zapravo, ona je od svog osnutka, u jesen godine 1942., bila utočište logoraša iz logora ciglane. Ustaška je bila po tome, što su u njoj ležali bolesni ustaše, ali bolesni ustaše nisu ni izdaleka bili tako opasni kao zdravi. Upravitelj bolnice bio je već toliko spominjani doktor Marin, ustaški »nadporučnik« i kasnije »satnik«, bivši logoraš jasenovačkog logora, u mladosti Jugoslaven ljotićevskog smjera, no sada, iako u ustaškoj uniformi, nepomirljivi protivnik koljačkog ustaštva te zaštitnik i branitelj svakoga političkog kažnjenika, bez obzira na vjeru i političku pripadnost. Bio je prilično labilnog karaktera, neodlučan i oportunistički nestalan, ali je uza sve svoje mane bio neprocjenljivi oslonac zgažene i do životinjstva ponižene logorske raje. Njegov pomoćnik, ustaški poručnik Belušić, nesvršeni medicinar, bio je daleko pozitivniji čovjek i otvoreno je stajao na našoj strani prezirući i ignorirajući svoje ustaške drugove. Nisam ga pobliže poznavao i ne znam, što ga je rukovodilo, da obuče ustašku uniformu. Belušić se družio isključivo sa zatočenicima, dok je Marin silom okolnosti morao održavati najprisnije veze s vodećim ustaškim ličnostima. Obojica, i Marin i Belušić, bili su upleteni u zavjeru, kojoj je bio cilj oslobođenje logora, te su septembra 1944. obješeni u Jasenovcu. Ostalo osoblje, liječnici, magistri farmacije, bolničari i pomoćni personal bili su sve logoraši.
Ustaška bolnica ležala je u središtu slavonskoga gradića Jasenovca, udaljena kojih dva kilometra od logora. Sastojala se od nekoliko prizemnih i jednokatnih zgrada, okupljenih oko prostranog dvorišta, što se na južnom dijelu spuštalo do Save. U bolnici je vladala čistoća i red, kako je to već uobičajeno u bolnicama, no mi smo izgubili svaku mjeru u određivanju pojedinih pojmova i osjećali se u dohvatu te bolnice kao u kakvu institute nadzemaljskih sfera određenu za viša bića, čiju eksistenciju tek nejasno slutimo. Za ljude bile su bolnice logorskog tipa.
Sve smo mjerili logorskim metrom i zaboravili potpuno na hod materijalne kulture, koje smo se iz prošlosti samo mutno sjećali. Počeli smo da se niveliramo na niže, sve dublje i niže, i tko zna, gdje bismo se zaustavili, da se tok logorske kulture nije prekinuo. Tek tamo, u ustaškoj bolnici s bijelo lakiranim vratima, s čistim krevetima, u društvu čistih ljudi sa snježno bijelim liječničkim i bolničkim ogrtačima i keceljama, osjetili smo se ljudima. Osjećali smo skoro fizički, kako se u nama bude zaboravljene vrednote, koje su osnovne zna čajke čovjeka, hominis sapientis: ponos, volja, samopouzdanje. No te vrednote, što su u nama latentno živjele, ubrzo su se izgubile. Dovoljno je bilo prekoračiti prag logora i vidjeti Alagu kako bahato šeta pred zvonarom i s visine prima servilne i duboke naklone logoraša, koji su zaboravili sve atribute ljudskog dostojanstva.Bolnica nije bila opkoljena žicom. Kretanje ponjoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvoljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati se Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati je i nestati u šumi, što je rasla nekoliko stotina metara daleko od druge obale. Ipak, to nije nitko učinio, jer bi tada teške represalije zahvatile čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena ostala logorašima zatvorena.
Hrana je u bolnici bila prvorazredna. Bijeli kruh i meso. U bolnicu dolazili su i civili. Posjećivali bolesnike, a i sami se liječili. Oni su morali vidjeti, kako je logorašima dobro, i kako novinske reportaže o Jasenovcu u »Hrvatskom Narodu« i »Novoj Hrvatskoj« nisu novinarske patke, nego živa, opipljiva istina. Administrativnu upravu bolnice vodio je logoraš Josko, profesor romanist, koji je znao u originalu recitirati čitavu Danteovu »Božansku komediju«. Bio je autor citata iz »Pakla«, napisana ugljenom na balvanu pred logorom, koji mi je prvi put otkrio karakter jasenovačke stvarnosti.
LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CH’ ENTRATE!
Koliko li je istine sadržavao taj klasični stih!
Među liječnicima bolnice nalazio se od sredine 1943. i Špicer, pored ostalih najboljih liječnika logorske bolnice, što ih je Marin preselio k sebi. To mu nije bilo teško, jer je logorska bolnica, uostalom, mogla ostati i bez liječnika. Ona je bila samo jedna od rijetkih konvencionalnih formalnosti ženevske institucije Crvenog Križa, što se uspjela slučajno održati.
Jedna od najmarkantnijih ličnosti bolnice bio je svakako Janko, bolnički ekonom, Marinov prijatelj iz studentskih dana. Bio je zatočen u Staroj Gradiški, no Marinu je uspjelo da ga premjesti u Jasenovac i da ga poslije izvjesnog vremena postavi na najzavidniji položaj u logoru, na položaj upravitelja »Canosse«.
Canossa bila je bolničko skladište hrane, kojim je upravljao bolnički ekonom. U Canossi bilo je svega: rakije, kave, šećera, prave zimske salame, mortadele, čokolade, riže, duhana, ma svega, što je mirnodopski mozak mogao zamisliti, a o čemu je logoraš mogao samo sanjati. Ekonom se brinuo o prehrani bolesnika i bolničkog osoblja, izdavao hranu kuhinji te krijumčario kruh i slaninu najbjednijima u ciglani.
Svoje ime dobilo je skladište zbog sličnosti u pokajničkom hodočašću zemaljskih silnika sa sredovječnom Canossom. Istina, u jasenovačku Canossu nisu dolazili ustaški vlastodršci kao nekada Henrik IV., rimski car njemačke narodnosti, u pravu Canossu na koljeniina, pokajnički, sklopljenih ruku i kose posute pepelom, ali su ipak dolazili u posve drugom vidu, negoli što je onaj bahati i nadljudski, kojim su se inače pred logorašima pokazivali. Dolazili su pitomi, prijazni, nasmiješeni, pružali su Janku cak i ruke. Dolazili su u Canossu na špricere, na finu slavonsku šljivovicu, na zakusku ili na mirisnu crnu brazilsku kavu. Dolazili su po danu i po noći. Opijali se i pjevali, zalazili u odjele, gdje su ležale bolesne logorašice iz Stare Gradiške. Redoviti gosti bili su Brkljačić, Matković, Brekalo i Maričić. Čak i Maričić — pričaju — bio je jagnjeće ćudi, kad bi pokucao na gostoljubiva vrata Canosse.
Bio sam svega jednom u ustaškoj bolnici, na koncertu, što smo ga priredili tamošnjim drugovima. Popio sam dvije čašice rakije i pojeo četiri limuna, udisao čeznutljivo bolnički zrak natopljen mirisom joda i kamfora. Otišao sam tužan u grupi muzikanata opkoljenoj čvrstom stražom. Na polasku iz bolnice vidio sam Brkljačića, kako se šulja prema Canossi, pred čijim je vratima smješkajući se stajao Janko.
Milko Riffer, Grad mrtvih, str. 139-142
Pokretno skladište ustaške odbrane
Spada pod opskrbni ured kome je zapovjednik Milivoj Vlaho, ustaški natporučnik, star oko 50 godina, oženjen, 2 djece, iz Mostara, ranije šef stanice u Srnetici, logornik u Ključu i Sanici, pljačkaš.
Pokretno skladište osnovano je po „ispražnjenju“ Jasenovca, kad su dignuti Srbi iz njega. U toj grupi skladištara bilo je u prvi mah oko 25 zatočenika. Njihov je zadatak da s kolima i sa ustaškim zastavnikom idu od kuće do kuće, kojima su stanari uklonjeni i da uzimaju iz kuće sve do golih zidova. Namještaj, robu i slično — voze u magazine pokretnog skladišta, a životne namirnice u ustaški tabor.
Skladište je nazvano »pokretnim« valjda zbog toga što se i ustaška pljačka kretala od sela do sela. Ranije se zvalo tekstilno skladište.
Na ispražnjena srpska kućišta dovodili su ustaške porodice iz Hercegovine i one su iz toga skladišta dobivale što im je potrebno. U to skladište dolazila je i roba iz logora u Đakovu i dr., onih koji su bili likvidirani, sa mjesta masovnih ubijanja kao što je npr. to bilo u Dubici poslije velike ofanzive na Kozaru, iz opljačkanih sela za vrijeme te ofanzive, Tako je došla roba iz nekog dječjeg logora za koju su kazali da se ne dira jer da je zaražena od difterije.
Od te opljačkane robe, ono što je bolje uzimali su ustaše za sebe, naročito novac, zlato, satove, nakit, nalivpera, i sl. Drvenariju su ložili na logorskoj ekonomiji, svagdje. Pljačkaju svi odreda. Za pljačku se kažnjava, kad čin pljačke svakome postane poznat. Ili kad neko pljačka a ne da i drugom da pljačka. Često su svađe među ustašama oko toga. Pljačkaju svi od Milivoja Vlahe pa naniže. Ono što ostaje prerađuje se. Sve je to vlasništvo NDH.
Deo iskaza pobjeglog zatočenika Gabrijela Vintera, privatnog činovnik iz Zagreba, koji je u jasenovačkom logoru obavljao posao kočijaša
Jasenovački logor, Iskazi zatočenška koji su pobjegli iz logora, IZDANJE PROPAGANDNOG OTSJEKA ANTIFAŠISTIČKOG VIJEĆA NARODNOG OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE, 1942. Str. 30-31
Život u mestu Jasenovac tokom rata
Tijekom postojanja logora III mještani Jasenovca i bliže okolice živjeli su pod posebnim režimskim tretmanom. Cijelo je područje bilo posebno čuvano, a stanovnici su imali ograničenu slobodu kretanja. U Jasenovcu su bili smješteni Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac, ustaška bolnica, brzi sklop i tzv. istražni zatvori.
Srpsko stanovništvo Jasenovca 8. svibnja 1942. godine odvedeno je u logore, te su njihove kuće bile opljačkane. Žene i djeca deportirani su u logor Stara Gradiška, a dio muškaraca u logor u Zemunu (Sajmište), odakle su proslijeđeni na prisilni rad u Njemačku ili u logore u Norveškoj.
Sudbina mještana Hrvata bila je neposredno povezana s obližnjim logorom. Svakodnevno su bili svjedoci dopremanja zatočenika i njihovih likvidacija. Pokušavali su pomoći koliko su im prilike dopuštale, ali uvijek po cijenu vlastitog života: komadićem kruha, voćem, preuzimanjem kakve poruke ili čineći sitne usluge.
Bježeći iz Jasenovca ustaše su u travnju 1945. godine prisilili gotovo sve stanovnike na povlačenje prema Sisku i Zagrebu, paleći pri tome sve javne objekte i privatne kuće koje su koristili.
Jasenovac 1945.-1947. Fotomonografija str.242
Sudbina mještana Jasenovca
Za cijelo vrijeme NDH i postojanja logora stanovnici mjesta Jasenovac živjeli su pod posebnim režimom. Kao posebna logorska zona cijelo je mjesto bilo posebno čuvano i štićeno. Tu se nalazilo Zapovjedništvo logora, ustaška bolnica i ustaški zatvori, te nekoliko radnih grupa (radionica za proizvodnju predmeta od kože za potrebe vojske i privatnih lica – Kožara, i strojarska radionica Brzi sklop).
Sudbina mještana Jasenovca bila je neposredno povezana s obližnjim logorom. Svakodnevno su bili svjedoci otpremanja zatočenika u logor i njihovih likvidacija. Pokušavali su pomoći koliko su im prilike dozvoljavale, ali uvijek po cijenu vlastita života: komadićem kruha, voćkom, preuzimanjem kakve poruke ili sitne usluge.
U vremenu od 1941. do 1945. godine poginulo je i umrlo u logorima i zatvorima, te partizanskim jedinicama 367 mještana Jasenovca. Najveći broj stradao je u logoru Stara Gradiška (128) i Logoru III Ciglana (114). Među njima bilo je i pedeset četvoro djece u starosti do 12 godina.
Nataša Mataušić, KONCENTRACIONI LOGOR ЈASENOVAC Fotomonografija, Spomen – područje Jasenovac, Zagreb 2008. Str.118