Ustaška bolnica bila je opasna samo po svome atributu. Zapravo, ona je od svog osnutka, u jesen godine 1942., bila utočište logoraša iz logora ciglane. Ustaška je bila po tome, što su u njoj ležali bolesni ustaše, ali bolesni ustaše nisu ni izdaleka bili tako opasni kao zdravi. Upravitelj bolnice bio je već toliko spominjani doktor Marin, ustaški »nadporučnik« i kasnije »satnik«, bivši logoraš jasenovačkog logora, u mladosti Jugoslaven ljotićevskog smjera, no sada, iako u ustaškoj uniformi, nepomirljivi protivnik koljačkog ustaštva te zaštitnik i branitelj svakoga političkog kažnjenika, bez obzira na vjeru i političku pripadnost. Bio je prilično labilnog karaktera, neodlučan i oportunistički nestalan, ali je uza sve svoje mane bio neprocjenljivi oslonac zgažene i do životinjstva ponižene logorske raje. Njegov pomoćnik, ustaški poručnik Belušić, nesvršeni medicinar, bio je daleko pozitivniji čovjek i otvoreno je stajao na našoj strani prezirući i ignorirajući svoje ustaške drugove. Nisam ga pobliže poznavao i ne znam, što ga je rukovodilo, da obuče ustašku uniformu. Belušić se družio isključivo sa zatočenicima, dok je Marin silom okolnosti morao održavati najprisnije veze s vodećim ustaškim ličnostima. Obojica, i Marin i Belušić, bili su upleteni u zavjeru, kojoj je bio cilj oslobođenje logora, te su septembra 1944. obješeni u Jasenovcu. Ostalo osoblje, liječnici, magistri farmacije, bolničari i pomoćni personal bili su sve logoraši.
Ustaška bolnica ležala je u središtu slavonskoga gradića Jasenovca, udaljena kojih dva kilometra od logora. Sastojala se od nekoliko prizemnih i jednokatnih zgrada, okupljenih oko prostranog dvorišta, što se na južnom dijelu spuštalo do Save. U bolnici je vladala čistoća i red, kako je to već uobičajeno u bolnicama, no mi smo izgubili svaku mjeru u određivanju pojedinih pojmova i osjećali se u dohvatu te bolnice kao u kakvu institute nadzemaljskih sfera određenu za viša bića, čiju eksistenciju tek nejasno slutimo. Za ljude bile su bolnice logorskog tipa.
Sve smo mjerili logorskim metrom i zaboravili potpuno na hod materijalne kulture, koje smo se iz prošlosti samo mutno sjećali. Počeli smo da se niveliramo na niže, sve dublje i niže, i tko zna, gdje bismo se zaustavili, da se tok logorske kulture nije prekinuo. Tek tamo, u ustaškoj bolnici s bijelo lakiranim vratima, s čistim krevetima, u društvu čistih ljudi sa snježno bijelim liječničkim i bolničkim ogrtačima i keceljama, osjetili smo se ljudima. Osjećali smo skoro fizički, kako se u nama bude zaboravljene vrednote, koje su osnovne zna čajke čovjeka, hominis sapientis: ponos, volja, samopouzdanje. No te vrednote, što su u nama latentno živjele, ubrzo su se izgubile. Dovoljno je bilo prekoračiti prag logora i vidjeti Alagu kako bahato šeta pred zvonarom i s visine prima servilne i duboke naklone logoraša, koji su zaboravili sve atribute ljudskog dostojanstva.
Bolnica nije bila opkoljena žicom. Kretanje ponjoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvoljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati se Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati je i nestati u šumi, što je rasla nekoliko stotina metara daleko od druge obale. Ipak, to nije nitko učinio, jer bi tada teške represalije zahvatile čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena ostala logorašima zatvorena.
Hrana je u bolnici bila prvorazredna. Bijeli kruh i meso. U bolnicu dolazili su i civili. Posjećivali bolesnike, a i sami se liječili. Oni su morali vidjeti, kako je logorašima dobro, i kako novinske reportaže o Jasenovcu u »Hrvatskom Narodu« i »Novoj Hrvatskoj« nisu novinarske patke, nego živa, opipljiva istina. Administrativnu upravu bolnice vodio je logoraš Josko, profesor romanist, koji je znao u originalu recitirati čitavu Danteovu »Božansku komediju«. Bio je autor citata iz »Pakla«, napisana ugljenom na balvanu pred logorom, koji mi je prvi put otkrio karakter jasenovačke stvarnosti.
LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CH’ ENTRATE!
Koliko li je istine sadržavao taj klasični stih!
Među liječnicima bolnice nalazio se od sredine 1943. i Špicer, pored ostalih najboljih liječnika logorske bolnice, što ih je Marin preselio k sebi. To mu nije bilo teško, jer je logorska bolnica, uostalom, mogla ostati i bez liječnika. Ona je bila samo jedna od rijetkih konvencionalnih formalnosti ženevske institucije Crvenog Križa, što se uspjela slučajno održati.
Jedna od najmarkantnijih ličnosti bolnice bio je svakako Janko, bolnički ekonom, Marinov prijatelj iz studentskih dana. Bio je zatočen u Staroj Gradiški, no Marinu je uspjelo da ga premjesti u Jasenovac i da ga poslije izvjesnog vremena postavi na najzavidniji položaj u logoru, na položaj upravitelja »Canosse«.
Canossa bila je bolničko skladište hrane, kojim je upravljao bolnički ekonom. U Canossi bilo je svega: rakije, kave, šećera, prave zimske salame, mortadele, čokolade, riže, duhana, ma svega, što je mirnodopski mozak mogao zamisliti, a o čemu je logoraš mogao samo sanjati. Ekonom se brinuo o prehrani bolesnika i bolničkog osoblja, izdavao hranu kuhinji te krijumčario kruh i slaninu najbjednijima u ciglani.
Svoje ime dobilo je skladište zbog sličnosti u pokajničkom hodočašću zemaljskih silnika sa sredovječnom Canossom. Istina, u jasenovačku Canossu nisu dolazili ustaški vlastodršci kao nekada Henrik IV., rimski car njemačke narodnosti, u pravu Canossu na koljeniina, pokajnički, sklopljenih ruku i kose posute pepelom, ali su ipak dolazili u posve drugom vidu, negoli što je onaj bahati i nadljudski, kojim su se inače pred logorašima pokazivali. Dolazili su pitomi, prijazni, nasmiješeni, pružali su Janku cak i ruke. Dolazili su u Canossu na špricere, na finu slavonsku šljivovicu, na zakusku ili na mirisnu crnu brazilsku kavu. Dolazili su po danu i po noći. Opijali se i pjevali, zalazili u odjele, gdje su ležale bolesne logorašice iz Stare Gradiške. Redoviti gosti bili su Brkljačić, Matković, Brekalo i Maričić. Čak i Maričić — pričaju — bio je jagnjeće ćudi, kad bi pokucao na gostoljubiva vrata Canosse.
Bio sam svega jednom u ustaškoj bolnici, na koncertu, što smo ga priredili tamošnjim drugovima. Popio sam dvije čašice rakije i pojeo četiri limuna, udisao čeznutljivo bolnički zrak natopljen mirisom joda i kamfora. Otišao sam tužan u grupi muzikanata opkoljenoj čvrstom stražom. Na polasku iz bolnice vidio sam Brkljačića, kako se šulja prema Canossi, pred čijim je vratima smješkajući se stajao Janko.
Milko Riffer, Grad mrtvih, str. 139-142