Opis sudbine Božidara Filipovića u logoru Jasenovac
najmarljiviji perač logorske praonice, Ciganin, katolik, brat Mijo, gvozdeni malj, žena Ruža, dve ćerke
Božidar Filipović bio je najvredniji perač logorske praonice. Nije se ni s kim družio. Bio je uvijek veoma čist i, kadgod bili ušao u praonicu, našao sam ga na koritu, kako bez predaha pere i cijedi rublje logoraša. Bio je najčistiji i najpedantniji, pa mu je pisar Mirko davao na pranje I ustaško rublje, koje je moralo biti čisto kao sunce.
Čini se, da na svijetu nije imao nikoga od svojih, jer niti je dobivao paketa, niti je slao ni primao dopisnih karata. Živio je isključivo od logorske hrane i od dodataka, što su mu ih desetnik ili grupnik davali kao nagradu za marljiv posao. Svake nedjelje viđao sam ga u sniježno bijeloj košulji, obrijana, u crkvi, kako se skrušeno moli pogleda oborena k zemlji.
Jedne večeri, dok sam sjedio na panju iza obrtnog doma, utonuo u misli, prišao mi je bojažljivo Božidar i potužio se na neke svoje drugove iz praonice, koji da ga surovo napadaju zbog marljiva rada nazivajući ga štreberom i ustaškom ulizicom.
— A ja — reče Božidar — radim ovako marljivo zbog toga, jer u radu uspijevam da zaboravim užasnu tragediju, što sam je doživio u logoru. Osim toga, radom zarađujem poboljšanje hrane.
Lako je ostalima, kao na pr. Stevanu i Jovi, koji svake nedjelje dobivaju od kuće pakete po deset kila. Oni imaju i slanine, i masti, i brašna, i svaki dan kuhaju masnu palentu sa slaninom. Ja se moram boriti za komad suhog kruha, što mi ga desetnik daje kao nagradu za marljiv rad. Radije to, negoli da prosim. Nisam navikao da prosjačim ili da kradem, iako sam Ciganin.
Reče i zacrveni se. Očito mu se zadnji pasus nehotice izmakao, pa me je pogledao uplašenim i molećivim pogledom.
— Grupniče, molim vas, da ovo, što sam vam rekao, ne kažete nikome. Nitko u logoru ne zna danas, da sam Ciganin. Ja sam posljednji Ciganin u logoru; svi ostali likvidirani su odavno. Ja sam se slučajno spasio.
Nisam ni slutio, da je Božidar Ciganin — njegova fizionomija to nije odavala — i obećao sam mu, naravno, spremno, da ću njegovu tajnu u potpunosti zadržati za sebe. Uostalom, postojao je u baraci Ilije Paripovića još jedan Ciganin. Mladac od kojih dvadeset godina, primaš neke ciganske kapele iz Srijemske Mitrovice, imenom Vaso. Bio je redar Ilijine barake i veoma talentiran guslač. Svirao je prvu violinu u logorskom orkestru i često zabavljao pijane ustaše u oficirskoj menaži svirajući ciganske madžarske melodije i pjesme. Ta dvojica bila su, dakle, jedini predstavnici svoje zapostavljene i zaostale, a talentirane rasne braće. Kasnije su dotjerana u logor još dva njemačka Ciganina iz Thiiringije. Oni su pored ciganskog jezika govorili još samo njemački. Bili su najtipičniji predstavnici svoje rase s minđušama u lijevom uhu. Po zanimanju bili su vašarski fakiri i održali u logoru nekoliko predstava, plešući po razbijenom staklu, gutajući vatru te zabijajući čavle u lice i dlanove.
…
Neki, naročito izabrani, Cigani pomagali su koljačima i aktivno u poslu. Tako je i Božidarov brat Mijo držao u rukama malj i spuštao ga silovito na glave nesretnika, što su ih dogonili amo od skele u dugačkim kolonama. Stajao je raskoračen pred jamom, snažan, herkulski razvijen, opaljen od sunca, gol, do pojasa, s ustaškom kapom na glavi. Nabreklim mišicama, crven u licu od rakije, uzmahivao je gvozdenim maljem.
Jednoga dana pojavila se pred jamom tužna gomilica ciganskih žena i djece. Božidar ih je gledao sa suzama u očima, posve bolestan od viđenih prizora i zbog brata, koji je prodao dušu vragu. Mijo je nesmiljeno kosio pridošlu cigančad.
Odjednom opazi Božidar, da je pred Miju, skoro polumrtva, dotjerana njegova žena Ruža s dvije djevojčice, Božidarove kćeri. Mijo se trgnuo, zastao.
— Šta je? — zaori Adžijin glas, nadvisujući ja činom kuknjavu djece. — Nastavi, majku ti cigansku .. .
Božidar je riknuo neljudskim glasom i pojurio prema ženi, koja je od njega bila udaljena preko dvije stotine metara, no nije prešao ni desetak metara, kad je izgubio svijest.
Osvijestio se u bolnici tek nakon dva dana. Ležao je tamo skoro mjesec dana. U to vrijeme bila je cijela grobarska grupa, zajedno s Mijom, likvidirana, tako te ne zna, da li je Mijo bio krvnik njegove žene i djece. Možda nije poslušao Adžijinu zapovijed i radije žrtvovao vlastiti život. A možda je ipak u beskrajnom kukavičluku poslao na drugi svijet njegovu nejaku djecu, samo da spasi svoj prljavi, nevrijedni život. Možda ipak nije… Ta mu neizvjesnost siše život, a istodobno ga održava.
— Živim, grupniče, samo za to, da saznam istinu. Samo da mi je to saznati! Iza toga ne treba mi života. Objesio bih se o kuku na zidu praonice.