Fudbal u logoru
Dolaskom Brkljačića procvao je »kulturni« život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena bavili i sportom: odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno je igralište na »bulevaru slobode«, a na »trgu pure« uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare. obrtne grupe I upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog sporta bio je Gajbek, koji je za svoju momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove. Duhovno vodstvo nogometa imao je u rukama Riboli, nogometni stručnjak i nogometni sudac.
Bivši logor III C nestao je. Skinuta je žica, što ga je opkoljavala; streha, pod kojom su se logoraši borili protiv milijuna buha i štakora, srušena je, a zemljište preorano. Na njemu je Slobodan zasijao kukuruz i krumpir. Od nogometnog igrališta bio je bivši logor, sada vrt, odvojen samo simbolički tankom željeznom žicom, koja se mogla
lako prekoračiti.
Nakon prve polfinalne utakmice između lančare i upravne pisarne, u kojoj je lančara izašla kao pobjednik, nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi. Otišli su iste noći u nepoznatom pravcu iz samog logora. Bila je to senzacija, koja je naročito ozlojedila naše čuvare, jer dotada nije nikome uspjelo pobjeći iz samog logora. Svi bjegunci prije i velika većina kasnije nalazili su se na vanjskim radovima. To su u prvom redu bili pripadnici ekonomije, na radu po poljima, gdje nije bilo dovoljno stražarskog osiguranja.
Bijeg tih »lančara« imao je za posljedicu zabranu nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice, jer su ih ustaše veoma rado gledali.
Milko Riffer, Grad mrtvih, str. 111-112