NEOSTVARENA ŽELjA DJEČAKA ZVONKA
Hitlerov evropski »novi« poredak puca 1944. godine na svim stranama. Njegov se nekoć »nepobjedivi« Wermacht nije mogao oduprijeti drobilici – Crvenoj armiji na istoku i savezničkom bombardiranju na zapadu! Svakom je jasna budućnost – pobjeda Crvene armije i antifašistike koali- cije na čelu sa SSSR-om. Ustaše to naročito jasno uviđaju jer su bili krvno zainteresirani i vezani za sada izjalovljenu pobjedu Hitlera i Musolinija, koji je već kapitulirao. Strah i pokušaj da produže teroristički pritisak nad logorašima u Jasenovačkom logoru, vladali su psihologijom tih zvijeri koje vide pred sobom razapetu mrežu u koju bi ih već sutra mogli uhvatiti partizani.
Logoraši su također, ne manje, uznemireni. Govori se o sigurnoj, vrlo skoroj likvidaciji logora, jer ustaše ne žele ostaviti živih svjedoka koji bi ih bili kadri optužiti ne samo općenito nego i osobno, poimenice. Sloboda je tu, na domaku, a koljački nož pod grlom! Strah od klanja još se više pojačao kad se saznalo da je oslobođenje blizu. Svaka, i najobičnija pojava tumači se kao neki osobiti fenomen; svaka se gesta, riječ koljačkih agenata i glavešina izvrće, uveličava, daje joj se neka važnost koju ona nema… Gledaš slobodu na desetak metara pred sobom ali u toj bliskoj udaljenosti zjapi provalija smrti.
Mali Zvonko, iz nekog sela u blizini Petrinje, četrnaestogodišnji dobro razvijeni dječak, s jakim prsima i no- gama, logoraš, radio je kod zloglasnog ustaškog komandanta Pavlovića.
Osim tih podataka o porijeklu maloga Zvonka, logoraši o njemu nisu znali ništa. Neki su predmnijevali da je već bio i u partizanima, jer bi uvijek rado govorio o ratu, o oružju, i, začudo, vrlo dobro poznavao teoriju, a izgleda i samo rukovanje oružjem. Logoraši su mu savjetovali da to svoje znanje ne iznosi na javu, da šuti. Oštroumni dječak bi tada dugo gledao u druga koji mu to savjetuje i zatim mu samo stisnuo ruku i šapnuo:
-Hvala, druže!
Mali je Zvonko, činilo se već dugo, sam, ne govoreći ni- kome ništa, smišljao kako da se opet dočepa svoje Petrove gore i partizana. Skovao je plan i jednoga dana, ljeti, kada je počela popuštati omara, nekako oko četiri sata poslije po- dne, vješto je digao šaržere, zgrabio strojnicu Pavlovića, komandanta logora, sjeo na bicikl i svom brzinom pojurio cestama prema Strugu u pravcu Novske. Kako je prošao kroz selo sa strojnicom, a da to niko ne primijeti – svi su se čudili, a najviše ustaše. Ali je Pavlović primjetio nestanak svoje strojnice i pojurio u »tabor« alarmiravši ustaške motocikliste koji su najvećom brzinom poletjeli za malim Zvonkom prema Strugu.
Zvonko je jurio na biciklu pokraj ustaških bunkera, a ustaše su ga propuštale, ne sumnjajući u ništa. Tek kad su vidjeli motocikliste, kako strelovito jure za biciklistom i čuli kako mu psuju mater partizansku, saznali su o čemu se radi.
Mali se Zvornko okretao i, vidjevši da će ga brzo dostići, zaustavio se upravo na mjestu gdje cesta s nasipa izlazi na glavni drum prema Novskoj, okrenuo svoju strojnicu prema motociklistima koji su se, vidjevši šta im on sprema, brzo zaustavili, legli ispod ceste na suprotnu stranu i otvorili vatru. Hrabri je dječak u nekom uzrujanju pucao veoma žestoko, ali je, čini se, brzo u toj vatri okršaja ispucao mnogo metaka. Vidjevši da bi ga mogli živa uhvatiti, iskočio je iz svog zaklona, raskoračio se nasred ceste i počeo pojedinačno pucati na ustaše i vikati:
Nećete uteći od naših vješala, hulje ustaške, nećete! Skoro ćete platiti za sve svoje zločine! Živjela… ali je u taj tren, kako je poslije pričao jedan od motociklista, dobio čitav rafal u prsa i srušio se, sav u krvi, na cestu. Vruća želja dječaka Zvonka, okupana tu u njegovoj krvi, zauvijek se sledila.
- Nismo mu dali ni da izgovori, da viče, svega smo ga, ko dasku izbušili! – hvalili se ustaše u taboru.
Logoraši su zapamtili taj junački podvig malog Zvonka, iz nekog sela oko Petrinje, i uvijek bi se sjećali njegove pogibije riječima:
- Naš nam je mladi drug Zvonko pokazao pravi put, juriš u slobodu prije nego nam svežu ruke žicom straga i povedu nas u Gradinu!
Po primjeru junačkog dječaka Zvonka
jurišao je čitav logor, goloruk, 22. 4.
1945. na ustaške bunkere, u slobodu ili smrt u pravcu Košutarice, gdje su gotovo
svi slavno izginuli, više od njih 1500, a probilo ih se jedva oko 50, većinom ranjenih
logoraša. Bila je to jedna od najsjajnijih epizoda velike i užasne jasenovačke epopeje!
Nikola Nikolić, Bela maramica: kozaračka djeca-jasenovački logor, NNK Internacional, Beograd, 2017. str. 115-117