Zločin ustaša nad stanovnicima sela Slabinja 11. i 12. u novembru 1943. godine.
Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 286-288
Opis smrti stanovnika ovog sela među kojima je stradao i Hrvat Stanko Jurić sa porodicom, i mlada žena Mara Sortijenović sa svojom petomesečnom bebom.
Srbi, jedini Hrvat, Stanko Jurić, izrodi, braća Srbi, Mara Sortijenović, beba, parabelum, Matija Stanić, Šišo, “junak”
Kopajući golemi, skupni grob za sebe, za svoje suseljane, seljaci su se pogledavali i nešto mrmljali.
Duja je opazila kako je Nikola Veselinović stisnutih usana klimao Stanku Juriću, jedinom Hrvatu, koji je kopao grob za sebe samog i za svoju braću Srbe, suseljane.
– Stanko brate, oni nisu Hrvati, oni su vukovi! – Izrodi, moj Neđo, izrodi!
– Hej ti, izrode, što ti tu gundaš! – rebra ću ti poravnati! – dreknuo je jedan od ustaša iz ophodnje na Stanka.
Naskoro je Duja mogla vidjeti samo glave seljaka, jer su sve dublje upadali u svoj grob još onako živi! Za malo vrijeme više im ni glave nije mogla vidjeti. Sasvim su sad utonuli u grob, samo još da ih neko zatrpa onom izbačenom zemljom! Za sve to vrijeme su ustaški stražari
stajali na nasipu zemlje i zviždali melodije svojih ganga.
Naskoro Duja više nije moga vidjeti ni lopata, što je značilo da je grob već gotovo iskopan. Počela je da se guši u plaču.
Najednom je opazila zloglasnog Šišu, predvodnika, komandanta koljača, kojeg šalju svuda po nesretnoj »Endehaziji« da smrću smiruje pobunjeni narod. Sada se iz magle pojavio o dvorištu, opasan parabelumom, u žutoj emigrantskoj uniformi. Njega su pratila trojica smrknutih
ustaša s mitraljetkama.
– Gotovo? – dreknuo je hrapavim promuklim glasom.
– Gotovo, gotovo, gospodine natporučniče, iskopan je trap za krompire! – odgovara mu ustaša sa nasipa povrh iskopane masovne grobnice.
– Dobro! – pogledavši u jamu opet dreknu Šišo – otjeraj narod u kuće da se zagrije, studeno je!
Kada su ih odveli u kuće, počeli su ih skidati sve do košulje i gaća i sasvim izuvati. U košulji i gaćama, bose izvodili su najprije muškarce, starce, a zatim djecu i žene i sve ih strijeljali pred nasipom.
Ispred vrata Dujina štaglja sprovodili su ustaše i Stanka Jurića, jedinog Hrvata u selu. S njim su sprovodili i njegovu ženu i kćerku. Žena se Stankova okrenula ustaši i plačući mu dobaci:
– Nemojte, zaboga, pa zar ćete i nas Hrvate?!
– Hrvati! – dreknu Šišo, koljački komandant, koji je već bio spreman na to pitanje. Znamo mi dobro te Hrvate po Slavonji. Kalniku, Psunju, Papuku, Krndiji, Primorju, Dalmaciji, Bosni i po onom hrvatskom bolje reći izdajničkom Zagrebu! Vas još prije svih ovih treba pobiti!
Nemojte, zaboga, pa imate li srca i duše!? Sav je ovaj narod nevin! Ako hoćete odmah ćemo se ovog dana iseliti kuda god vi kažete, ali nas ne ubijajte?!
U taj tren Stanko se ljutito okrenu ženi i dreknu na nju.
– Prestani! Nikakve više milosti od njih ne traži! Neka nas skupa s našom bracom Srbima pobiju! Živjeli smo s njima kao s pravom bracom, pa čemo i mrtvi s njima zajedno ležati u ovom grobu! Pucajte, vaša mi milost ne treba!
Šišo je, sav poplavio od bijesa, izvadio parabelum i za tren je odjeknuo pucanj čiji metak probi Stankovu glavu. Od soka, žena i njegova kćerka su zanijemile. Videći, iako bezizlaznu situaciju, Stankova žena se nekako pribra, uočivši da se sada radi o sekundama pred katastrofu. Poče moliti Šišu:
– Poštedite barem mene i ovu curicu, živi bili, poštedite!
– Nema poštede, kujo, za vas izdajnike!
Zena ga uhvati za rukav i kleknuvši poče moliti za milost;
– Ako mene nećete poštedjeti, barem ovom djetetu…
U taj tren Šišo ispali metak u glavu djevojčice, koja ni zjevnuvši pade na nasip, ustaša je čizmom gurnu u jamu.
– Evo joj poštede! – dobaci Šišo.
Žena naglo ustade, vrisnuvši kao lavica i zgrabi Šišu rukom za bluzu, a drugom ga poče grebati po licu.
– A jojoooj, a jojoj, šta uradi, zlikovče prokleti!
Drugi ustaša zgrabi otraga za rubac i kosu, ispalivši metak u nju. Žena se prevali na nasip.
Predah je bio vrlo kratak. Na nasip su ustaše izvele već nove žrtve, među njima i mladu lijepu ženu Maru Sortijenović, koja je u naručju držala svoju petomjesečnu bebu.
– Gospode, pa zar će i to nevino stvorenje?! – u užasu je viknula Duja.
Duja nije uspjela zakloniti dlanovima oči, vidjela je kako planu mlaz plamena iz revolvera i Mara skupa s bebom pade u grob. Iz groba se čuo prodorni plač djeteta.
Kada su gotovo svu jamu zatrpali, dreknu Šišo:
– Stanite!
Seljake brzo poredaše po našipu, okrenuvši im lice prema jami.
U isti mah ustaše povadise revolvere. Duja je mogla čuti pucnjavu, plotun i padanje seljaka kopača u jamu koju su i za sebe sami iskopali.
Ostao je samo Matija Stanić, poznati seoski ljubitelj rakije. On je stalno mirisao po šljivovici, izgubivši svaki interes za sve dogadaje i zbivanja oko sebe.
– Zatrpaji! dreknu ustaša na njega.
Matija poče zatrpavati veliku jamu, koja je već bila puna. Sada samo treba zatrpati leševe ovih njegovih drugova, koji su s njim do malo prije isto radili. Ruke su mu drhtale, jer shvata šta se i njemu neizbježno sprema
– Pa još su živi, hropte! – dobaci bojažljivo Matija.
– Kuš, zatrpavaj, kako ti je naređeno! – odsiječe mu ustaša.
Na licu Matije, koji je zatrpavao leševe svojih drugova titrali su refleksi straha i tuge za životom. Kada je zatrpao jamu, vrijeme je i njemu otkucalo.
– A sada, šta ćemo s njim? – zapita jedan od ustasa.
Matija ih je gledao ukočenim pogledom od straha.
– Nemojte me, braćo, nemojte, sve ću učiniti, sve što mi naredite, samo mi poštedite život!
– U redu, u redu! – rojnik je neprimjetno namignuo drugom ustaši, koji je s otkočenim revolverom iznenada ispalio hitac u Matijinu glavu.
Duja je vidjela kako je digao ruke uvis i, oštro zijevnuvši, prevalio se u jamu.
Uskoro je grupa po grupa ustaša počela odlaziti u pravcu Dubice. Duja je još dugo čučala iza vrata u štaglju, bojeći se da neki ustaša nije ostao sakriven u zasjedi. U selu je carovala grobna tišina. Polako otvorivši vrata, ona se oprezno izvukla iz štaglja. Jedva se mogla ispraviti od bolova u krstima, koljenima i u pasu. Ona je svima ispričala šta je čula i vidjela.
Te je iste noći Šišo lumpovao u Hrvatskoj Kostajnici, s koljačima iz Jasenovca i gestapovcima, svojim naredbodavcima.
– Šišo, ti si naš junak, živio, živio! – svi su ispili “ex“ za svog junaka, ubicu goloruke i nevine djece, žena i staraca.